Udarne snage 7. gardijske brigade “Pume” u nevjerojatnoj akciji spuštanja tenkovima niz Dinaru, uz pripadnike 4. gardijske brigade “Pauci” prvi su 5. kolovoza 1995. ušli u najtvrđu okupatorsku utvrdu – Knin. Među mladićima vojnicima bio je i nadnarednik Tomislav Pejaković. Imao je tada 20 godina. Ovo je njegova priča.
– Određen sam da donesem slobodu. Jer nama alternative nije bilo. Mi smo se išli boriti do kraja. A šta ako izgubimo? Nismo mislili o tome. Nema izgubiti!, prisjeća se nadnarednik Tomislav Pejaković, prvi dočasnik 3. voda 1. satnije oklopno-mehanizirane bojne Pume. Rat je bjesnio, a on je iz rodne Županje stigao u poznatu varaždinsku 7. gardijsku brigadu.
– Obuka je bila, nama u to vrijeme – dosta čudna. Krenuli smo – trčanje, trčanje, trčanje. Pitali smo: ‘Šta smo došli bit’ vojnici ili konji za utrku?’ I kad su iscijedili iz nas zadnju kap magupa iz civilstva – onda je krenula vojna obuka, priča.
Mladići su postali vojnici, istrenirani i, moćni. Prosjek im je rušilo, kaže Tomislav kroz smijeh “par staraca koji su imali 27 godina. Prosjek godina bio im je 20, 21 godinu a iza njih je već bilo cijelo južno bojište. Tada je stigao vrhunac – ide se na Knin.
– To jutro kad smo se probudili, nitko nije htio ni doručkovati. Ptice ne pjevaju, baš ovaj Jazvić kaže: Ko’ da će rat! I onda u 5 sati počinje višecjevni raketni laser tuč. Bam, bam, bam i ono -počelo je, sjeća se.
Projurili su kroz poligon Crvena zemlja i očekivali jači otpor. Tenkovima su probili prvu liniju i naglo se krenuli spuštati pred grad. Bili su šokirani više nego neprijatelj, brzinom akcije, kaže Tomislav. Javljale su im se druge postrojbe da su se probile i njima osigurale bok.
– To je bila opća taktika hrvatske vojske. Uklinili se skroz, došli do grada i prva ploča, ona starinska, Knin, plave boje. Jooj di smo stigli, ponosno priča i kaže – iznenađen je bio Kninom, “grad je bio prljav, pun razbacanih stvari”.
Njihova je zadaća bila osiguranje vanjskih rubova grada. Stižu pred slap Krčić. Tada je rođeni Slavonac prvi put u životu vidio slap. Tomislav je šokiran: “Nakon one buke, one galame, doživljaja, presinga, vrućine – onako fino voda pada po nama. Ona maglica koju slap pruža. Ajmo malo ugasit ovaj rat, malo odmoriti. Baš je bilo super”.
Što su postigli – postali su svjesni tek drugi dan. Ao pobjede uz njega je uvijek bila puška ‘Plava zmija’. Najbrža je to, kaže zmija na svijetu, Ofarbana u crno, naprijed s tromblonskim nastavkom i svi su te svoje puške voljeli. Plavom zmijom je nazvana jer je vjerovao Tomislav da će ga zaštititi. Ali, brojni njegovi suborci nisu se uspjeli zaštititi.
– Dalibor Bogdanović. S njim sam bio u jako dobrim odnosima. Bili smo prijatelji i kako je poginio nikad ga nisam uspio prežaliti. Uvijek se vraćam na njega, da mi fali. I uvijek sam se pitao šta bi oni danas radili da su ostali živi. Koje smo planove, ideje imali to je bilo samo nebo granica, prisjeća se Tomislav.
Sudbina je htjela da tada prerano odrastao mladić ne nastavi s punk bendom. Ostavio je bas gitaru i sve planove. Htio je biti poštar, kaže – ali sudbina je htjela drugačije. Ostao je u vojsci kao djelatna vojna osoba – pripadnik 7. gardijske brigade. Jer, dodaje, teško je bilo raskinuti neraskidivu vezu.
– U civilstvu takva veza ne postoji. Dali smo jedan drugom sve. Kompletno sam dao svoj život njemu u ruke, on meni. Uvijek bi rekao ‘buraz tu sam ja’, a onda je lakše, priča Tomislav koji se vraća u Knin svake godine. S istim osjećajem kao tada s 20, tako i danas s 46 godina.
– Kako je vukovarski vodotoranj sa zastavom pojam naše patnje ovo je pojam slobode i meni je on uvijek ostao naš kraljevski grad, zaključuje, piše HRT.
