Radovan Groš (63) za odlazak u braniteljsku mirovinu treba čekati još godinu dana. A kako će mirovinu dočekati, ni sam ne zna.
”Došlo je vrijeme da više nemam izlaza. Razbolio sam se, u godinama sam, proživio sam rat. Unazad tri godine snašlo me sve gadno. Napustila su me djeca i žena, otišli su u Njemačku, ostao sam sam”, počeo je kroz suze Radovan govoriti o problemima u kojima se našao.
Živi od 800 kuna mjesečno, a posljednjih nekoliko tjedana i u mraku jer mu je zbog duga isključena struja.
”S tih 800 kuna se zadužim i prije nego što ih dobijem. Nemam za režije. Bez struje sam, bez tople vode, ne mogu se kupati, nemam plin. Ne mogu si skuhati jer ni šporet više ne radi, a nemam ni što. Umirem od gladi”, kaže.
Već danima nije ništa jeo. Više je gladan nego sit, a od svojih primanja jedva si može kupiti kruh. ”Nekad skupim nekako 20 kuna pa si kupim onaj kruh za svinje i malo to proberem”, govori tiho.
Radovan živi u kući u Čemincu koju je naslijedio od oca, ali koliko će još dugo tamo moći biti, kaže, ne zna.
”Otac je za to dignuo kredit i stavio pod hipoteku. To će mi isto sad oduzeti jer ja to ne mogu platiti, nemam otkuda”, rekao je. Ponekad dobije jednokratnu pomoć od Centra za socijalnu skrb, no to mu nije dovoljno da bi platio režije.
”Pokušavam rješavati struju. Ne mogu više ni od njih (CZS-a, op.a.) tražiti”, ispričao je.
O jednome mu je ipak posebno mu teško govoriti – obitelji. U Njemačkoj živi njegov sin i 19-godišnje blizanke s majkom, s kojom više nije u braku. Kćerima, priča Radovan, teško pada čuti kako on živi.
”Kažu mi: ‘Tata, ja bih ti poslala, ali nemam, dobijem džeparac i to je to. Da radim, ja bih ti dala.’ Kažu mi da im je žao. Jednom su u Njemačkoj skupljale boce i poslale mi 30 eura”, potreseno govori Radovan.
Radio je kao vozač, a radio bi i danas bilo šta da zaradi za pristojan život, ali bolest ne pita. Teško se kreće zbog šipke u nozi, a zbog snažnih vrtoglavica ne može dugo niti biti na nogama. Kaže da mu se stanje jako pogoršalo nakon što je ostao sam, a lijekove koji su mu potrebni ne može si uvijek ni priuštiti.
”Nekada sam bio gazda, imao sam i svoj kamion. Pijem vodu da preživim, a kad se moram okupati, grijem ju na suncu. Ako ga ima”, govori.
Od koga tražiti pomoć, kaže, više ne zna ni sam. Javio se i Crvenom križu u Belom Manastiru, no oni su mu, kaže, rekli da mu trenutačno ne mogu pomoći.
Zašto Radovan živi u takvim uvjetima, pokušalo se doznati od nadležnog Centra za socijalnu skrb, no oni nisu mogli otkriti detalje pozivajući se na zaštitu osobnih podataka korisnika.
A on se nada da neće ostati zaboravljen u mraku, da će dočekati dan kada će ponovno živjeti dostojanstveno, onako kako čovjek i zaslužuje.
Nakon objave teksta, Dnevnik.hr se javila jedna od dvije Radovanove kćeri koje žive u Hrvatskoj. Žao joj je oca, ali poručuje da je za činjenicu što je sam i što nema ništa kriv upravo on.
“Ja sam sa suprugom i troje djece živjela kod njega, mi u manjoj, on u većoj kući. Hranili smo ga, oblačili i titrali oko njega, ali nikad nije bio zahvalan, uvijek bi nas ocrnjivao, oduvijek je bilo tako. Na kraju nas je nakon svega izbacio iz kuće. Svi smo mu pomagali, ali smo ga napustili jer nije zaslužio da se dalje trudimo. A imao je od nas sve”, kaže.
Svjesna je da je otac u teškoj situaciji, no ponavlja, u nju se doveo sam.
Znaju li za njegove egzistencijalne probleme, provjerili smo i u Općini Čeminac gdje su potvrdili da su upoznati sa situacijom Radovana Groša.
“Znamo za gospodina, istina je da živi u teškim uvjetima. Pomažemo mu koliko možemo u okviru zakona”, poručili su iz Općine za DNEVNIK.hr.
Ako mu želite pomoći, Radovana možete dobiti na broj telefona 097 7228 050.
