Za onečišćenje vode u zgradama u Palinovečkoj ulici na zagrebačkim Vrbanima, u čijim je cjevovodima 2006. pronađen niz opasnih, kancerogenih kemijskih spojeva, nisu krivi izvođači radova niti nadzornici. Zaključio je to zagrebački Općinski kazneni sud nakon maratonskoga deveteogodišnjeg suđenja na kojemu su nedavno svi okrivljenici nepravomoćno oslobođeni.
Na predmetu, u kojemu je suđenje počelo davne 2012. godine, kako se neslužbeno doznaje, izmijenilo se čak četvoro raspravnih sudaca, a slučaj koji je prije desetak godina masovno punio stupce novina u međuvremenu je, barem za javnost, pao u zaborav.
Zagrebačko Općinsko državno odvjetništvo je zbog slučaja “Vrbani III” za dovođenje u opasnost općeopasnom radnjom optužilo ukupno petero okrivljenika – Davora Plenkovića, koji je bio glavni nadzorni inženjer i nadzorni inženjer za građevinsko-obrtničke radove i radove vodovoda i odvodnje na projektu, glavnu inženjerku gradilišta iz tvrtke Zagrebgradnja, Elu Mihovilović Brkić, šefa gradilišta iz iste tvrtke Milorada Rabljenovića, te dvojicu radnika koji su izvodili konkretne radove Sašu Balića i Matu Brkića. Uz njih je optužena bila i građevinska tvrtka Zagrebgradnja kao pravna osoba.
Tužiteljstvo je tvrdilo da su zbog neadekvatno izvedenih radova ugradnje vodovodnoga sustava u zgrade, točnije zbog neadekvatnoga oblaganja vodovodnih cijevi u zgradi, opasne kemikalije iz tih materijala prodrle u cijevi i zagadile vodu. Međutim, po zaključcima prvostupanjske presude, to se nije dogodilo.
“Sve navedeno… upućuje da do onečišćenja vode u stanovima nije došlo uslijed nepropisno postavljene hidroizolacije već je uzrok mogao biti agresivno i prekomjerno čišćenje vodovodnih instalacija”, navela je sutkinja u obrazloženju presude.
Premda smisao kaznenoga postupka nije utvrđivanje točnih okolnosti događaja, već isključivo kaznene odgovornosti okrivljenika, sumnja da je do zagađenja došlo zbog naknadnoga čišćenja, što je sud naveo u obrazloženju presude, iz jednoga je razloga prilično čudna. Naime, čišćenje je zatraženo i obavljeno nakon što su se novouseljeni stanari već počeli žaliti na vodu. Dakle, izvjesno je da je neki uzrok postojao i prije čišćenja.
Međutim, zaključak da bi spojevi koji su analizom pronađeni u vodovodnim cijevima zgrade potjecali od naknadnoga čišćenja dao je, prema zaključcima iz presude, mariborski Zavod za javno zdravstvo koji je radio vještačenje uzoraka vode, ali i cijevi.
“Povišene koncentracije kemijskih supstanci u vodovodnom sustavu bile su posljedica korozije materijala u kontaktu s vodom, zbog uporabe sredstava kojima je izvršeno čišćenje vodovodnog sustava i reakcije kiselina s dezinfekcijskim sredstvom u krajnje oksidativnim uvjetima za vrijeme izvođenja dezinfekcije, pri čemu je nesporno da je u više navrata izvršeno agresivno ispiranje vodovodnih cijevi na predmetnim objektima”, navela je sutkinja.
Međutim, u odnosu na same izvedene radove, ključnu riječ je imao građevinski vještak, koji je pak, analizirajući provedene radove, zaključio da su oni napravljeni potpuno prema pravilima struke.
“Prilikom izgradnje objekta postupljeno je po propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama. Premda su u izvedbi radova na izgradnji predmetne građevine postojala izvjesna odstupanja projektne dokumentacije, njihov karakter je takav da ona nemaju nikakvog negativnog utjecaja na svojstva, a osobito temeljna svojstva građevine”, pojasnila je sutkinja vještački nalaz.
U svojoj obrani koju je iznio odmah na početku postupka Plenković je odbacio odgovornost za počinjena djela te je, među ostalim, naveo kako sumnja da onečišćenje vode nema nikakve veze sa zgradom već je i voda u vodovodnim cijevima bila onečišćena.
Ispričao je kako je 2007., prilikom čišćenja vansjkoga cjevovoda, iscurila neka želatinasta masa intenzivnoga mirisa koju je zatim jedna od stanarki zgrade, inače zaposlenica zagrebačkoga Zavoda za javno zdravstvo, uzela za analizu, no da se tome uzorku izgubio svaki trag, piše Jutarnji.
