Toni Kukoč je u prostorijama košarkaškog kluba Split održao konferenciju za medije povodom svog ulaska u Kuću slavnih, piše Gol.hr
Splitski Pink Panther potpuno zasluženo je primljen u Hall of Fame u američkom Springfieldu gdje je već jedan njegov bivši suigrač i sugrađanin Dino Rađa.
U uvodu je Kukoč posebno naglasio jednu stvar:
“Drago mi je što se ovo dogodilo dok su moji roditelji živi. Zbog oca sam i zavolio sport, on me vodio i na nogomet i na stolni tenis, a kasnije i na košarku.”
Kukoč je u veličanstvenoj igračkoj karijeri osvojio tri naslova prvaka Europe s Jugoplastikom, tri NBA prstena s Chicago Bullsima i još pregršt medalja s reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske, a na pitanje koji mu je najdraži trofej od svih, nije previše dvojio:
“Prvi Kup prvaka, osvojen 1989., jer je bio totalno neočekivan, iz razloga jer smo bili vrlo, vrlo mlada ekipa. Nismo ni sami znali našu snagu u to vrijeme, prije te sezone smo igrali dosta puta protiv Barcelone i Maccabija i pobijedili smo ih sveukupno jednom ili dvaput. Ta sezona je bilo neko naše saznanje koliko vrijedimo i imamo prostora za napredak. S druge strane, naša zadnja titula je možda i najvrijednija upravo jer smo izgubili veliki broj igrača, a otišao je i trener Božo Maljković.”
S Jugoplastikom je Kukoč uzeo četiri uzastopna naslova prvaka Jugoslavije u najjačoj ligi svih vremena na ovim prostorima. U toj sezoni 1987./1988. Cibona je imala Dražena Petrovića, Partizan je bio pakleno jak, ali Jugoplastika je bila neponovljiva, svemirski moćna.
Doček košarkašima Jugoplastike nakon osvajanja prve europske titule 1989. u gradu pod Marjanom se i danas prepričava, a i Kukoč se toga rado sjeća.
“U Americi se to ne može doživjeti. Tada su tri četvrtine Splita i okolice izašle na ulice, bilo bi nemoguće da se to dogodi u nekom američkom gradu koji ima 3-4 milijuna stanovnika.
Što sad dalje čeka Kukoča? Kakvi su mu idući izazovi?
“Ne znam, ima stvari koje stalno iskaču, poput otvaranja tih košarkaških kampova po svijetu. Sad radim kao savjetnik za čelnog čovjeka Chicago Bullsa. Nekad me Stojko ili Dino zovnu kad im treba neki savjet oko reprezentacije, to je normalno da se javim i dam svoje mišljenje oko toga. Bila je ovo avantura od 20 godina koja je prekrasno završila, djeca više nisu djeca, sad su veliki”
Da li je razmišljao o povratku u Split i osnivanju svoje košarkaške akademije?
“U Splitu sam stalno, da se može nekako namjestiti da budem ovdje šest-sedam mjeseci, a ostatak u Americi, bilo bi tako, ali to je tako nemoguće. Normalno da bi mi, kad jednog dana budem imao 65 godina i budem u penziji, odgovarala ova lijepa splitska klima više nego -30 u Chicagu, ali zasada je to – to.”
Novinari su Kukoča podsjetili na njegovu poznatu izjavu kako “između običnog koša i dobre asistencije uvijek bira asistenciju”.
Božo Maljković je rekao kako je Kukoču govorio da ima ugovor s Bogom, ali da to još uvijek ne zna.
“Haha, to je bila neka njegova ideja. Drago mi je što on tako misli o meni. Opet ću se vratiti na to, da nije bilo takvih trenera, dosta nas ne bi bilo ovakvi igrači kakavi smo bili.”
Složio je Kukoč svoju idealnu NBA petorku: “Allan Iverson, Michael Jordan, Scottie Pippen, Dennis Rodman i Hakeem Olajuwon.”
Što se tiče najdraže europske petorke, tu sebe nije htio navoditi.
“Jurij Zdovc, Dražen Petrović, Dino Rađa, Vlade Divac… A koga bih još naveo, zbilja ne znam, kandidata ima jako puno.”
