17.8 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Iza štita heroja bila je djevojka, obično ljudsko biće koje je voljelo...

Iza štita heroja bila je djevojka, obično ljudsko biće koje je voljelo more i humoristične serije. Zato je bila čudesna

Zvala se Ena Šarac i nije sebe vidjela kao “lavicu”, onako kako ju je vidjela Hrvatska, nego kao “šašavicu”. Tako je barem sebe nazivala u objavama po društvenim mrežama. U svojih četvrt stoljeća života ono što je proputovala svijetom, proputovala je zbog liječenja, zbog borbe za život.

Samo što je Ena Šarac nekako uspjela da joj se život ne svede samo na to, primjerice i u ovakvim situacijama. Primjerice:

“Kada smo bili na pregledu u Bruxellesu, prozvali su me, ali su izgovorili ‘Ena Sarak’. Zvučalo je kao ‘Ena sa rakom’… Upitala sam mamu: ‘Zašto ovdje prozivaju po dijagnozi, a ne po imenu? Je l’ sad na redu Žorž S Upalom Bubrega ili tako nešto?'”, ispričala je prije osam godina u razgovoru s Tomislavom Levakom i prasnula u smijeh.

Ne pada na pamet da u nekrologu toj nevjerojatnoj djevojci tvrdimo da Enu razumijemo bolje od bilo koga u Hrvatskoj, najmanje da moraliziramo.

Ali je činjenica da je ova njena briselska anegdota, po žestini na tragu tradicije majstora opisivanja duha poput Efraima Kishona ili Chucka Palahniuka, jedan od onih detalja iz članaka po medijima koji su joj se divili i obožavali je, koji nama, nekoliko milijuna onih koji smo izvan njene obitelji, daju određeni uvid u to kako je bio moguć taj ljudski fenomen.

Biografski, o Eni se zna praktično sve.

“Ja sam Ena Šarac i borim se s karcinomom koji mi je dijagnosticiran sa sedam godina”, kazala je u listopadu 2015.

Tumor na mozgu otkrili su joj još 2002., nakon čega su je ubrzo operirali. Već sljedeće godine operirali su je još jednom, samo što joj je ovaj put operacija na mozgu oduzela sposobnost hoda i govora. Privremeno. Uspjela se oporaviti u samo tri mjeseca. 2009. otkrili su joj još jedan tumor, između sljepoočica.

Pa su joj četiri godine poslije operirali i taj tumor, ovaj put u Bruxellesu. Pa je završila u invalidskim kolicima, liječnici su rekli da su joj odumrli živci u nogama, da vjerojatno više nikada neće hodati… Pa je prohodala sljedeće godine.

Još četiri godine poslije – zatajenje bubrega. Pa je i to pobijedila. Izvadili su joj i hipofizu, prognozirali da neće narasti više od 120 centimetara, a ona je izrasla 178 i nitko nije imao pojma, pričala je, od čega to ona raste. Pa leukemija, tumor ovaj, onaj…

Čisto je ljudski biti na rubu sloma živaca i pred pukim vađenjem krvi, ako nas je zadesila sudbina da smo nekad u životu nekako razvili paničan strah od igala i svih radosti laboratorija u domovima zdravlja. Zato se i divimo Eni koja je uz što i unatoč čemu je ona živjela, skoro dva desetljeća uspijevala doista živjeti, puno više i intenzivnije nego većina ljudi.

Samo, kako joj je to uspijevalo?

Na to pitanje teško da može adekvatno odgovoriti itko osim njene obitelji, koja je i sama živjela život obilježen onime čime je bio obilježen život Ene Šarac. Ena Šarac je, međutim, odgovarala sama. Kad su je pitali kako to da je, kad je i sama bila u posebno teškom stanju, pozvala javnost da prikupljeni novac doniraju za liječenje Nore Šitum, još jedne djevojčice koju je Hrvatska upamtila kao “hrabrog lava”.

“Nori su bili u pitanju dani, pa joj je pomoć bila potrebnija. Ja sam uvijek vjerovala da će sve ovo moje završiti dobro”, objasnila je Ena Šarac svojedobno taj svoj potez, duboko nesebičan, svakako hrabar, ali i tvrdo racionalan, s ogromnom dozom optimizma što se tiče vlastite sudbine.

Ona je to nazivala svojom tvrdoglavošću i upornošću, a jedna od bezbroj prilika kad se to očitovalo bilo je onomad kad je jedini način da joj operiraju upaljeno tkivo uslijed nokta na prstu koji joj je urastao, bilo da je operiraju naživo. Imala je, je li tko sumnjao, povrh svega još i trombocitopeniju i liječnicima nije bilo na kraj pameti riskirati još jednom anestezijom:

“Iako me jako boljelo, viknula sam doktoru: ‘Divkoviću, reži!’, zagrizla ručnik i izdržala operaciju.”

“Ne bih ni za što promijenila tu svoju tvrdoglavost i upornost. I te osobine su zaslužne što više nemam tumor”, objašnjavala je svojedobno.

Ona je trpjela bol i uporno je tjerala po svom, šampionski, kao rijetki. Njena najveća želja u idealnom svijetu bila je da više nitko ne bude bolestan, želja koju “kao iz topa” kad ga pitaju može ispaliti samo netko tko ima duboko osoban razlog za nju.
Ili:

“Želim se baviti pravima djece, posebno bolesne djece, jer sam na vlastitoj koži osjetila da su zakinuta.”

“Kada god bih išla na operaciju tražila sam mamu da mi obeća da ću se probuditi. I ona je uvijek obećala. I ja sam se uvijek probudila”, pričala je također.

Kako se, dakle, Ena Šarac nosila sa strahom i boli?

“Čujem doktore kako nabrajaju dijagnoze; tumor ovaj, tumor onaj, zatajenje bubrega, leukemija, ovo, ono… Mislim, čitaju dijagnoze svih pacijenata na odjelu. A ono, sve moje! Ma dajte, molim vas!”, tako je jednom prilikom opisivala svoje buđenje iz kome.

Smijala se.

Obožavala je humoristične serije, i to, koliko se moglo naslutiti iz njenih intervjua, posebno one s iznimnom dozom uvrnutosti, poput “Dva i pol muškarca”. Nekako u tom stilu obavještavala bi svekoliku javnost, a pratili su je na društvenim mrežama u tisućama, da se vratila kući s još jednog liječenja:

“Biti ili ne biti? Biti. I tak’, eto mene kući kao nova. OK. Renovirana.”

Ili, ovaj put totalno na tragu humora Charlieja Sheena iz “Dva i pol muškarca”:

“Privlače me i ekstremni sportovi, kao što su bungee jumping i padobranstvo. To mi je velika želja, ali još ne smijem. Jednom, dok sam bila bolesna, mami sam u šali rekla: ‘Idem skočiti s bungeejem, možda mi tumor izleti iz glave.’ Sada ću moći skočiti bez njega.”

Svoj tumor je nazivala podstanarom. Tako joj je bilo lakše sve to podnijeti, pričala je.

Nije to bio tek galgenhumor, humor pod vješalima, s takvim humorom naprosto nije moguće preživjeti desetljeća života. Ena Šarac imala je život ispunjen željama i ispunjenjima želja.

Obožavala je more, Jadran, bila je unikatna Slavonka koja je, umjesto kobasica, najviše od hrane voljela hobotnicu pod pekom, školjke, morske ribe s gradela… Govorila je da bi voljela putovati u Grčku, jer “tamo je toplo i ima more”.

Obožavala je pričati “konačno o puno drugih stvari osim o bolesti”…

Većini nas koji se do Boga iznerviramo i očajavamo kad nam ispred nosa pobjegne tramvaj ili gradski autobus, po svoj prilici nikada neće biti jasno, i ne došao nitko u situaciju da mu bude jasno, kako je bilo biti roditelj takvom djetetu, prolaziti s njime kroz seriju sepsi, kroz niz operacija glave, noge, dijabetes, pa tumor na kralježnici, akutnu mijeloičnu leukemiju…

I onda u kolovozu 2013. doživjeti još i šok ovrhe na 7125,48 eura na ime bolničkog liječenja iz Bruxellesa, kad je obitelj moguće i od bankrota spasila Zaklada sierra.

Odnosno, kako je bilo biti roditelj toj nevjerojatnoj Eni Šarac, koja je, vidjevši na televiziji scenu kad su iz ruševina u Petrinji izvlačili teško ozlijeđenog oca i sina, napisala na društvenim mrežama:

“Molim vas, ako itko zna ime ovog dječaka da mi javi, taj strah u njegovim okicama ne mogu zaboraviti. Poklanjam mu od srca novi PS4 i sve igrice i joysticke i punjač za njih i sve sa slike.”

Jedino što Ena Šarac nije mogla podnijeti bili su strah i bol – svih drugih osim nje.

I takva je ostala sve do kraja, piše RTL.

Najnovije

Još iz rubrike