12.3 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Bruno Langer: Zahvaljujući IDS-u Pula je postala najzaostaliji grad na Mediteranu

Bruno Langer: Zahvaljujući IDS-u Pula je postala najzaostaliji grad na Mediteranu

Iskreno, silno mi nedostaje. Znao me i baš grubo vrijeđati iznerviran mojim beskompromisnim primjedbama, znao je istinski gubiti živce kad god bi me vidio, a ipak, istarska politička scena bez njega je tako prazna i jadna. Ivan Jakovčić, osoba koja je u meni budila bijes zbog mnogih političkih i ekonomskih procesa koje je pokretala, sad mi provocira skoro pa pozitivne emocije.

​Naprosto, od kad ga nema na sceni, od kad se povukao, nestao – sve je tako dosadno. I ne da si laskam, od kad Jakovčić šuti, nemam dostojnog protivnika. Čemu politička borba kad se nemaš s kim zakačiti.

Smiješak uokviren jednom od najnevjerojatnijih frizura u Hrvatskoj. Siva, valovita kosa koja se sjeća neke druge boje i dužine, ne uzmiče. Iako će Bruno Langer, jedan od najznačajnijih »začinjavaca« istarske, pa i mnogo šire, hrvatske političke scene u srpnju napuniti 72 godine, vrijeme za njega kao da je stalo. Nevjerojatna energija i jedan od, u najmanju ruku, najneobičnijih životnih puteva. Posebno kad se spoje njegov rad unutar državne uprave i njezinih inspekcijskih tijela, te slojevite poruke koje je slao putem Atomskog skloništa, rock grupe nastale u punk vremenima iako ne zvuka tih vremena.

– Sve je politika. Kad se sjetim samo našeg prvog snimanja, vrijeme s kraja sedamdesetih godina. Onako tipično pankerski, snimali smo umjetničke fotografije na – smetlištu. S ostacima civilizacije koju smo tamo pronalazili. Tada, prije više od četiri desetljeća to mjesto, to pulsko smetlište, Kaštijun nije bilo poznato kao što je to danas. Ali kakvi smo i gdje na žalost idemo, govori jedan drugi podatak. Kad je Sklonište snimalo te fotografije, Kaštijun je bio ogromna rupa nastala nakon iskapanja boksita, zatrpana gradskim smećem koje je djelomično i gorjelo. Nasred smetlišta bila je čelična cijev koja je označavala visinu od 40 metara nakupljenog otpada. Znate gdje je danas? Brdo od 60 metara iznad kote terena! Kaštijun je narastao za preko stotinu metara! Jasno vam je onda – gdje idemo i što nas na tom putu čeka.

Langerove opservacije je praktično nemoguće pohvatati. Razgovor koji se s njim vodio u privlačnoj, staroj kući na obali kupališta Valkane, definira silna dinamika. Bez »dlake na jeziku« češlja prošlost i budućnost Istre u zadnjih pola stoljeća. Glazbenik, umjetnik, ali i državni službenik iz možda najrigidnijih birokratskih službi – godinama je bio šef ekipe rušenja bespravno sagrađenih objekata na području tadašnje Skupštine općine Pula, koji se nije libio na području Barbarige porušiti na desetke nelegalnih kuća od kojih su neke pripadale i ljudima s iznimno visokih pozicija tadašnje vojne nomenklature, pa čak i pukovnicima JNA.

– Nikad nisam bio u partiji, a to nije ni bio uvjet da se zaposlim u Općini. A kako je danas? A što se tiče rušenja kuća – rješenje izvršenje. Bilo je tu situacija koje su značile i prislanjanje pištolja na moje čelo, ali nikad se nisam bojao. Nikog i ničeg. I danas kad krenete na teritorij uobičajene i zakonom dozvoljene slobode govora, kod nas nailazite na sudove koji bez pardona, onako paušalno i bez temeljitijeg uvažavanja zakona, propisuju kazne. Kao u mojem slučaju spora s gradonačelnikom Pule Borisom Miletićem, u procesu »nije u stanju voditi kafić, kako da to čini s Gradom«. Sud je prije nekoliko mjeseci presudio protiv mene, a meni drago. Naravno da idem dalje, a mom veselju neće biti kraja kad Strasbourg donese presudu. Oslobađajuću po mene, dakako. Ali, jedno je ta razina. Sasvim drugi užas koji se u meni rađa kad pomislim kolika je to prepotencija kad suci, koji nadam se apsolutno poznaju zakone baš jednako kao i oni u Strasbourgu, mrtvi-hladni presuđuju u korist – političara na vlasti. To je neviđeni pritisak na slobodu, na demokratski organizirana društva!

Ali, zar oni misle mene i ljude slične meni poput Damira Kajina, ljude koji neće prešutjeti nepravde i devijacije unutar političkog sistema, na taj način zaustaviti, ušutkati? Kako jadno! Pa nisam šutio ni onda kad je to bilo opasno, nisam šutio osamdesetih kad je trebalo izboriti slobodu govora, ukinuti verbalni delikt, pa da danas šutim?! Kome? Ovoj skroz nebitnoj IDS-ovoj političkoj garnituri koja je već niz godina na sceni? Pa to su ljudi koji su u cijelosti izdali osnivače te stranke, to su ljudi koji su u IDS-u i mogućnostima što pružaju pozicije koje ta stranka omogućuje pronašli razlog skoro isključivo za malverzacije i osobno bogaćenje.

U neku ruku, puno je bolje da je biološki sat uzeo dio onih koji su osnivali IDS. Užasno bi se Pauletta i ekipa koja je na prvoj konvenciji IDS-a, na kojoj sam dakako bio i održao jedan od svojih političkih govora, stvorila okvir za djelovanje najjače hrvatske regionalne stranke ikad, danas osjećali. Sve što radi većina današnjih IDS-ovaca, uglavnom bezličnih, je izdaja IDS-a, njegovih bazičnih ideja od kojih je borba za poštenje u politici, čije je jedno od oličenja također bivši IDS-ovac Kajin, možda i najvažnija. E, zato mi je žao što Jakovčić – šuti. Što ga nema. Jer on je taj koji je razvio koncept IDS-a. A nisam siguran da je ni on baš želio da IDS, nekad moćan i respektabilan pa i na državnoj razini, utjecajan i kod samog prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, završi tu gdje je danas, zaključuje, brzinom gitarskih rifova karakterističnih za Sklonište, Langer.

Iako mu je dakako u fokusu cjelokupna hrvatska politička scena, Pula i Istra su centar njegovog svijeta, pa i u političkom smislu. Nije sretan s današnjom Pulom, štoviše izražava strah o bilo kakvoj perspektivi najvažnijeg istarskog i jednog od najistaknutijih hrvatskih urbanih središta.

– Pula je propala u svakom smislu. Infrastrukturno – katastrofa. Oronule fasade najzornije i na najtužniji način oslikavaju zapušteni grad. Smeće, neuredne prometnice. Ekonomski? Tragedija je kulminirala zatvaranjem Uljanika. Na žalost kako se čini bila je tu riječ o programiranoj propasti koja je počela onda kad je na prijedlog gradonačelnika Gradsko vijeće izglasalo promjenu namjene brodogradilišta u luku posebne namjene. Tim činom izbrisano je brodogradilište staro više od 160 godina. Uostalom, pa i danas kad gledate strukturu zaposlenih u Puli: trgovci u ekstremno velikom nizu supermarketa i zaposlenici u kockarnicama. Da, i one stotine i stotine u gradskoj upravi i povezanim komunalnim poduzećima. Pa Pula je po tome već – umrla! Kad svemu pridodamo potpuno nestalu kulturnu scenu, bilo formalnu, proračunsku, bilo onu alternativnu koja jedva da i postoji, posebno kad bismo ju komparirali s onim što smo mi, a pri tom mislim na brojne bandove kao i na sve ostale umjetnike s drugih područja, od Pule učinili osamdesetih godina prošlog stoljeća, ovo danas skoro da nije vrijedno ni spomena. Ma ne, ni malo ne pretjerujem kad tvrdim da je Pula danas, zahvaljujući pogubnom djelovanju IDS-a i njegove pulske političke ekipe, stigla do titule najzaostalijeg grada Mediterana! Totalni fijasko u svega tridesetak godina, naglašava Langer.

I poprilično iznenađuje jer percepcija ljudi koji dolaze u Pulu, je takva da grad djeluje kao mjesto koje s uspjehom razvija turizam. Doda li se svemu kulturne i zabavne aktivnosti u Areni, pa i ne bi se baš moglo složiti s Langerom.

– Sve je to u redu kad u Pulu dolazite kao vrlo povremeni posjetitelj. Kad biste ovdje živjeli, spoznali biste dno na kojem se Pula nalazi. Jedno je efekt dolaska na koncert, i nekoliko sati prije i poslije, sasvim nešto drugo život u Puli, naglašava Langer.

Pa slijedi dio razgovora u kojem se pokušava pronaći razloge takvoj Langerovoj percepciji Pule. Naravno, kako svaka kritika traži odgovor, »što bih ja napravio da se stanje promijeni«.

– Vrlo je jednostavno popraviti priču. Ili možda nemoguće. Današnju vlast u Puli personificiranu Borisom Miletićem, koji se sada bacio na izbore za župana kako bi svoj model upravljanja prenio na čitavu županiju te ju tako dodatno »usrećio«, karakteriziraju lakomost, oholost, pohlepa, silan trud na gušenju slobode medija, ma sve ono što ni u kom slučaju ne smije biti karakteristika demokratskog društva. Upravo stoga je promjenu smjera kretanja razvoje Pule lako definirati: tako da se promijeni većina onog što je danas karakteristika vlasti u Puli. Ono što je u tom istom razmišljanju jako teško – desetljeća su nataložila fantastično ispremreženu političku strukturu koju je skoro nemoguće promijeniti. Na bilo kakvim izborima.

Sve je naime jasno. Ako je Miletić na ključnu političku poziciju Grada Pule došao tako da mu je za ispunjenje imovinske liste bila dovoljna jedna kartica, a da mu je danas kad izlazi prema čelnom mjestu Županije za isti taj popis imovine potrebno dvadesetak kartica više, pa što više treba pojašnjavati. Shvaćate?! Gradonačelnik bi prije i iznad svega trebao voditi brigu o razvoju grada i zadovoljstvu svojih stanovnika. Sretan što u tom uspijeva, baš kao i sretan ugodnim životom što sasvim sigurno omogućava gradonačelnička plaća. Ali ne, on svoju imovinu enormno uvećava. Pa se opet pitam – kako, temeljem čega, ljut je Langer.

Zastaje se. Kava i voda. I pogled na morsku obalu Valkana. Pa opet se pomisli – nije loša Pula. Nije loša ni njezina prometna infrastruktura, jedni od najljepših kružnih tokova, mediteranska opuštenost, ležernost koja se osjeti prolaskom kroz grad.

A onda opet – tuga i rasulo Uljanika. Pet tisuća ljudi bez posla znači da dobar dio njih – napušta grad. Kako se u smislu izgradnje jače industrije ništa ne dešava, jasno je kako se dolazi na Langerovu demografsku katastrofu i daljnje kopnjenje kvalitete života u Puli. Sam Langer, grintavi, blagoglagoljivi, »naporni« ali i izvorno dobronamjerni rocker koji uskoro puni 72 godine i ne želi šutjeti ni na jednu od nepravdi, morao bi biti ne proganjan zbog, u osnovi, verbalnih eskapada čiji je najčešći cilj još nekoliko dana gradonačelnik Miletić, već čelni čovjek svojevrsnog »pulskog vijeća mudraca«. Jedan od najpoznatijih Istrijana, rođen u Rijeci gdje je pohađao OŠ Matteotti, čovjek koji je u samim temeljima istarske rock scene i osoba nevjerojatno raširenih utjecaja i to ne samo na ex jugoslavenskom prostoru, ne bi trebala biti predmet banalnih sudskih sporova. Bilo da je riječ o čipki, japankama i kafićima zbog čega se sve Miletić nije osjetio »proganjanim«. Ne, suprotno, pa i uvažavajući njegove godine koje sam Langer baš i ne priznaje, moralo bi ga se staviti na pijedestal – mudrih Puležana. I ne okretati glavu od njega, ne odbacivati mogućnost bilo kakvog razgovora, nego sasvim suprotno: Bruno, što ti misliš o…

Odlazi se, razgledava se i pola stoljeća stari Mercedes koji se svojedobno, kad bi dolazio na Brijune nalazio u maršalovoj pratnji, i opraštaju se od neuništivog Brune Langera. Nevjerojatno vitalnog Puležana u osmom desetljeću života. Nasmijanog, mada često i grintavog lika lica uokvirenog jednom od najnevjerojatnijih frizura, lica kojeg dijelom kriju ali i krase sivi uvojci nekad moćne rockerske »čupe«. I ne, ne tvrdi se da se Langerove političke misli mora bespogovorno slušati i provoditi u djelo. Ne, ali da ga se ponekad sasluša ipak bi nam svima bilo bolje. Značilo bi to naime da se »politika« vratila »izbornoj bazi«, da se vratila realnom životu te da više nije samodopadno samodovoljna i – bahata. Ima li šanse? U nadi je – spas, piše Novi list.

Najnovije

Još iz rubrike