32.3 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Niko Pulić: Visio sam o koncu zbog korone, ljudi oko mene su...

Niko Pulić: Visio sam o koncu zbog korone, ljudi oko mene su umirali. Ali vraćam se za volan

Evo od utorka, 19. dan, došao je mali korak naprijed, dosta lijep i ohrabrujući, javio se iz bolnice Niko Pulić (57).

Korona virus ga je, nažalost, jako pogodio, ali čulo se da se automobilistički as oporavlja i da je uspio pratiti Croatia Rally. Na kojem je trebao i nastupiti.

– Naravno da sam pratio, koliko sam mogao. Priključio sam se uživo na WRC stranicu, ali jednostavno nisam mogao gledati cijelo vrijeme u telefon jer preko vikenda je bila ozbiljna situacija. Ali to što sam uspio pogledati me malo i dizalo – govorio je i nastavio:

– Bio sam sve pripremio da obilježim 40 godina karijere, otkako me 4. travnja 1981. pokojni Dubravko Čikor zaustavio u mome fići i počeli smo trenirati, a u srpnju ’81. osvojio sam prvi pokal. Htio sam s pravim autom pripremiti oproštaj, na WRC-u, na najvećem spektaklu ikad u Hrvatskoj, ali ipak sam uspio prebaciti emocije da je zdravlje najvažnije.

A onda je otkrio u kakvom je zdravstvenom stanju:

– Već sam 12-13 dana sam na najvećem stroju za maksimalni protok kisika, kapaciteta 94 litre. Kisik u krvi (zasićenost, odnosno parcijalni tlakovi kisika u krvi, nap. a.) su mi pali između 31 i 34 pa smo s nekim vodenim parama uspjeli dići na 72 do 75. Ova prekrasna ekipa liječnika i medicinskog osoblja uspjela je u četiri dana stabilizirati kisik oko 88 do 92, jer lijevo plućno krilo još se nije pomaklo s mjesta, uhvaćeno je 85 posto (skoro je cijelo zatvoreno, bez funkcije, nap. a.), a desno je nešto manje zatvoreno, oko 82 posto je bilo uhvaćeno i čeka čišćenje tog vraga kojeg smo ubili u plućima, da počnu funkcionirati i raditi ono za što ih Bog stvorio.

Nakon gotovo svake riječi Pulić je hvatao zrak. Ali nije prekidao, htio je da se čuje glas da to nije šala. I naglasio je:

– Osoblje dubrovačke bolnice Sv. Vlaho je prekrasno, hvala im na svemu. Još bih 15 do 25 dana trebao provesti ovdje, da se maknem s ovog stroja i s maksimalnog protoka kisika dođem na manje intenzivne metode davanja kisika.

Mali ali ohrabrujući korak naprijed s početka priče odnosi se na krvnu sliku.

– Bogu hvala, od utorka je i nalaz krvi puno bolji i moramo biti strpljivi. Imao sam pegulu da me strefilo baš najjače što postoji na svijetu. A pokupio sam ga točeći gorivo, kupujući spizu ili cvijeće za groblje… Nisam bio u kontaktu s bilo kim, ovo govno, da prostite, može spavati u prostoriji i nekoliko sati.

Riječi su išle sporo, isprekidano, ali odlučno.

– Testirali smo se, pazili, nosili maske, prali, čistili… i svejedno ga pokupiš. Došao sam u bolnicu 10. travnja navečer, a najgore je bilo od 13. do 21. travnja. Ma nema nego slušati doktore jer ne znaš što nosi dan, što noć. Može, ne daj Bože, ako ste pegula udariti po moždanim vijugama, možda na srce, pa ljudi nakon 10-15 dana umru, bez obzira na godine. Nema pravila. Zato slušaj liječnike i pazi.

Nagledao se u bolnici, kaže, svega.

– Svaki dan… Treći dan otkad sam došao čovjek od 67, 68 godina je umro od moždanog, taman kad mu je krenulo nabolje. Jedan je bio u sobi sa mnom pa su ga prebacili na kisik i nakon dva dana umro je od sračnog udara. Nekome udari na živce… Svaki je soj zeznut, kažu da je ovaj indijski još i gori, ali znam kako je engleski… da ne budem prost.

Zarazila mu se cijela obitelj, i supruga je bila u bolnici.

– Ženu su pustili kući u utorak popodne, stanujemo blizu bolnice, a nema više temperaturu. I kći je preboljela, imala je samo 3-4 dana temperaturu i sad je već izašla iz izolacije. Ona je mlada, drugačije je. Nažalost razgovarao sam i s doktorom, kaže da nema pravila, da si pio i pušio, možda te ne bi toliko pogodilo, jedan je plivač u Rijeci 60 dana u bolnici, jedan 50.

Gubio je dah govoreći, i kašalj je napadao, ali htio je naglasiti još nešto:

– I ja sam vozio utrke cijele prošle godine i eto, kad si zdrav, nismo odgovorni i misliš to je negdje tamo, ne može mene. Tako sam i ja pomalo razmišljao nakon što sam godinu dana putovao na utrke. E, stari moj, kad dođe da visiš o koncu i jednoj noći… Onda vidiš da smo neodgovorni i nismo shvatili opasnost. A kad čujem luđake koji pričaju kako je sve izmišljeno, biznis… užas.

Htio je Niko Pulić poslati poruku svima kako medicinsko osoblje radi sjajan posao, kako korona virus nije nikakva izmišljotina i osvijestiti sve one koji ne paze dovoljno ni sebe ni druge. I misle “neće mene” ili, još gore, “to ne postoji”. Pulić je na svojoj koži osjetio da i te kako postoji. Još se bori, pobjeđuje, i optimistično zaključuje:

– Gosparu moj, čujem da će i iduće godine biti WRC kod nas pa će biti prilike da se još bolje pripremim i odvozim taj spektakl.

Pulić je od 1981. u automobilizmu i teško je nabrojati sve nagrade i medalje koje je osvojio. Prošli je mjesec, gostujući na Kreator TV-u, rekao:

– Vozio sam 34 automobila različite klase, vrste, tehnike… I NASCAR ove godine. Trebao sam biti prvak brda, ali nije mi to toliko napeto, draže mi je da mlađi, Jurišić, pobjeđuje. Lani sam osvojio dvije titule, u 58. godni života, to je ozbiljan uspjeh, ali stvarno sam to iz hobija radio. Mislim, kad sam na stazi, želim pobijediti, ali zapravo mi nije bitno jesam li prvak ili ne, više volim ako sam pomogao nekim mladićima, koji se “pale” na mene, i da vidim da napreduju, da automobilizam neće ostati samo na Niki Puliću.

Prepričao je i kako je ušau u sport:

– Svirao sam bubnjeve i zarađivao po hotelima Dubrovnika, tako da sam imao dosta novca i kupio sam si strašnog trkaćeg, uređenog, nabrijanog fiću. Bio je jedan od ljepših u državi. Pa me Dubravko Čikor zvao na igralište lapadske škole, gdje su vježbali za utrku, da dam auto jednom vozaču koji nije imao auto. Ja sam pitao smijem li i ja malo voziti i odlično sam odvozio taj poligon s čunjevima, koji su pripremili za reli. Kažu mi oni “Pa vozi i ti utrku”, a ja kažem “Nemam vozačku”! Ovima ništa jasno… Da, skoro dvije godine vozio sam bez vozačke dozvole. Nije za pohvalu, ali tako je bilo. Otišao sam na taj reli i otad sam postao nerazdvojan s Čikorom.

Zajedno su osnovali klub.

– Vozio sam kamion, špediciju, i autobus i tek 1989. uspio napraviti auto za utrke. Na Prvenstvu Jugoslavije 1990. bio sam treći i na brdu i krugu, i to mi najveći uspjeh u automobilizmu, s obzirom na sva podvaljivanja, zeleni stol… U Domovinskom ratu cijeli je klub stao u obranu Dubrovnika, pa smo 1993. osnovali klub Čikor-Pulić.

Sa zanosom je govorio o Croatria Rallyju:

– Na puno sam relija sudjelovao, ali “12 žigosanih”, kako zovem vozače koji će doći u Hrvatsku, bit će oduševljeni. Iznenadilo me kako su dobri brzinski ispiti, na tri klime, podloge, nadmorske visine… sve se mijenja po tri-četiri puta u jednom brzinskom ispitu.

Desetak dana prije nego što je pokupio virus pričao je i o svojim planovima za WRC i da se nada kako će se pandemija smiriti da može i publika doći. Doći će, ali iduće godine. Kad će za volanom opet biti i Niko Pulić, pišu 24sata.

Najnovije

Još iz rubrike