22.1 C
Zagreb
Naslovnica Hrvatska Alarmantno stanje u domovima: Tri puta manje posvojene djece

Alarmantno stanje u domovima: Tri puta manje posvojene djece

Gotovo 36 godina. Toliko bi, uzme li se kao referentna točka 2019. godina, trebalo da se posvoji 4200 djece, koliko ih je u Hrvatskoj trenutačno bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Prema izvješću Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, preklanjska je godina završila s ukupno 117 posvojenja, od kojih je najviše djece, njih 57, bilo u dobi od jedne do pet godina, dok je novi dom našlo tek deset klinaca koji su imali između 11 i 18 godina. Je li takav rasplet događaja uobičajen, pitali smo u ustanovama socijalne skrbi, domovima u kojima se djeca zbrinjavaju.

Prva adresa bila je Nazorova 49, zagrebačka ulica u kojoj povijest smještaja najmlađih počinje još 1882. godine osnivanjem Kraljevskog zemaljskog sirotišta. – Dječji dom Zagreb sjedište ima upravo u Nazorovoj, a čine ga još tri podružnice te deset stambenih jedinica u kojima zbrinjavamo stariju djecu i mlade.

Sama Nazorova, na koju se najčešće i odnosi tema posvajanja, dom je za djecu u dobi od nula do sedam godina – objašnjava dr. Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica doma. Koliko je djece trenutačno ondje, pitamo je. – Osamdeset, što je za dvadesetak više od našeg kapaciteta. Određen je sukladno pravilniku Ministarstva socijalne politike prema skupinama i broju zaposlenih. Na smještaju i boravku, prema tim parametrima, kod nas bi trebalo biti najviše šezdeset djece – govori dr. Ćurković Kelava. Zašto onda nije tako?

– Uglavnom zbog povećanog pritiska centara za hitan smještaj djece. Tendencija povećanog broja izdvajanja djece iz obitelji pojavila se nakon slučaja na Pagu, a intenzivirala se nakon nedavnog tragičnog slučaja s djevojčicom. U posljednje dvije godine imamo tri do četiri puta više zahtjeva za smještaj od centara za socijalnu skrb od uobičajenog – kaže ravnateljica Nazorove pa dodaje kako je centrima veoma teško pronaći smještaj za svu djecu izdvojenu iz obitelji budući da je veliki dio domova deinstitucionalizacijom smanjio kapacitete, a udomiteljska mreža, kao alternativna skrb, nije se dovoljno razvila. Naprotiv, ističe, broj udomitelja pada. Što se može napraviti. Kako povećati taj broj udomitelja, kojih je 2019. registrirano bilo tek 1400?

– Moraju se dogoditi bitne promjene u sustavu, veća materijalna i stručna ulaganja u socijalnu skrb. Uvjeti Zakona o udomiteljstvu moraju biti bolji za udomitelje kako bi se, prije svega, mlađi ljudi odlučili na udomljavanje djece. Kad bi udomitelji imali sveobuhvatniju stručnu i veću materijalnu podršku, više bi bilo i zainteresiranih – objašnjava dr. Jasna Ćurković Kelava, koju se pita i misli li, pod materijalnim uvjetima, da naknada udomiteljima mora biti veća od pet kuna po satu, koliko ona sada iznosi.

– Skrb o djeci, vrlo često traumatiziranoj, u udomiteljskim obiteljima zahtjevan je i težak posao, i fizički i emocionalno. Stoga ni udomiteljski angažman ne bi trebao biti toliko podcijenjen u naknadi u odnosu na zaposlene u institucijama. Udomitelji brinu o djeci sve dane u godini, 24 sata, bez slobodnih dana i godišnjih odmora. U interesu je sustava, a pogotovo djece, da najmlađi odrastaju u toplom obiteljskom okruženju udomitelja ili posvojitelja umjesto u institucijama kad već nisu mogli biti s vlastitom obitelji – kaže ravnateljica Nazorove, pita se za tamošnju desetogodišnju statistiku posvojenja.

Potrudila se dr. Kelava, pa prostire podatke od 2011. do 2020. godine. U tom je razdoblju iz njena doma posvojeno 108 djece. Godišnje, 10 do 11. Premalo, pogotovo uzme li se u obzir da je u prethodnom desetljeću iz Nazorove posvajano 30-ak djece godišnje.

– Mnogo je više roditelja koji potpuno zanemaruju skrb o djeci, ali nedovoljno se pokreću postupci za oduzimanje prava na roditeljsku skrb. Kad se proces i pokrene od centra za socijalnu skrb, na sudu on nerijetko traje godinama – objašnjava ravnateljica otkrivajući da je prosječna duljina boravka djeteta u Nazorovoj između 12 i 15 mjeseci. Dugotrajnost postupaka za oduzimanje skrbi često rezultira i time, dodaje, da djeca “pravno čista” za posvojenje budu tek s 12, 13, 15 godina.

– Dogodi se tada da klinci koji su u udomiteljskim obiteljima ili domu ne žele mijenjati okruženje, a i posvajatelji rijetko žele stariju djecu. U podružnicama trenutačno imamo desetak djece starije od 12 godina, neki imaju i 17 te 18, raspoloživi su za posvojenje i godinama su kod nas, ali centar za njih ne može naći posvojitelje. Takva djeca zbog dugotrajnosti raznih procesa jednostavno postanu djeca sustava. Čekaju i gube dragocjeno vrijeme – kaže dr. Ćurković Kelava. Više ulaganja u udomiteljsku mrežu, smatra sugovornica, riješilo bi dosta problema, a s obzirom na to da je kazala kako tek 50 posto djece u Nazorovoj ima redovan kontakt s roditeljima, pita se i je li zaista biološka obitelj najbolje rješenje za dijete.

– Ta je tvrdnja, u našim brojnim slučajevima, besmislena i netočna. Najbolja obitelj jest ona koja o djetetu brine, koja ga voli i pruža mu sve uvjete za normalan rast i razvoj, mirno i sigurno okruženje – kaže dr. Jasna Ćurković Kelava.

A slaže se s njom i Miranda Glavaš-Kul, ravnateljica Centra za pružanje usluga u zajednici Klasje Osijek, u kojem je godišnja statistika posvojene djece još poraznija no u Zagrebu. Dvoje ili troje godišnje ode ih s dvije adrese Klasja u Osijeku, a sam je Centar u procesu transformacije, kako bi se, u skladu sa strategijom na razini RH, smanjivao broj “stanara” u dječjim domovima, a rastao broj djece zbrinute u udomiteljskim obiteljima. U tu svrhu pojačali su uslugu savjetovanja i pomaganja te zaposlili dva mobilna tima, a čine ih psiholozi i socijalni radnici.

Oni obilaze i prate udomiteljske obitelji, ali i biološke, kako bi im pružili psihosocijalnu podršku. Smanjen je kapacitet smještaja, a pritisak je velik jer jedina su državna ustanova koja zbrinjava djecu od rođenja do treće godine života od Iloka pa sve do Zagreba.

– U porastu su žurne mjere izdvajanja, što nije čudo s obzirom na toliki pritisak na sustav socijalne skrbi u posljednje vrijeme. Jako je teško procijeniti stanje u obitelji. Kada nam dolaze gosti u kuću, obrišemo prašinu, ispečemo kolač, pa isto tako, kad znate da će vam socijalni radnik dolaziti u nadzor, naravno da će obitelji paziti i neće uvijek reći sve što se događa.

Pravu istinu znaju susjedi, rodbina, možda vrtić i škola – govori ravnateljica Glavaš-Kul, dok nam predstojnica podružnice u kojoj su smještena najmlađa djeca Marija Ozdanovac otkriva kako je u posljednje vrijeme zabilježen i povećan broj zahtjeva centara za socijalnu skrb za smještaj djece. – Mnogo više tih zahtjeva i odbijamo zbog popunjenosti kapaciteta. Smjesti ih se onda negdje drugdje u Hrvatskoj – kaže Marija Ozdanovac. Koje su rješenje smislili u Vladi, znat će se vjerojatno u ponedjeljak, kad ministar socijalne politike Josip Aladrović te ministar uprave Ivan Malenica predstavljaju Akcijski plan unaprjeđenja sustava socijalne skrbi, piše Večernji.

Najnovije

Još iz rubrike