9.2 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Korona se probila u kamp na 5350 metara: Zrak je rijedak i...

Korona se probila u kamp na 5350 metara: Zrak je rijedak i težak za disanje, bolnica nema…

Stalno se radi dezinfekcija. Maske sad nosimo praktički cijelo vrijeme, osim kad jedemo i kad smo u svom šatoru, kaže penjač Mario Celinić

Korona se pojavila u baznom kampu otkuda kreću ekspedicije za Mount Everest, na 5350 metara nadmorske visine.

– Prvo se vijest prenijela od jednog do drugog, a onda je u četvrtak navečer vlasnik agencije s kojom idem na Everest, Mike Hamill, održao sastanak s nama. Poruka je jasna: moramo jako paziti i zbog sebe i zbog drugih. Rečeno nam je da je sedmero ljudi zaraženo i svi su prebačeni u Katmandu. Otad nam svaki dan za doručkom mjere temperaturu. Ako netko ima imalo povišenu – ide u samoizolaciju – govori Mario Celinić javljajući se iz baznog kampa. Tamo je desetak dana, u namjeri da se popne na Everest.

U subotu ujutro dok je Jutarnji razgovarao, sve su komercijalne agencije koje sa Šerpama vode penjače na Everest oko svojih šatora, prepričavao mi je, razvukle konope, čime su zabranile prilaz svim penjačima osim onima koji su baš njihovi klijenti.

– To je posve novi moment. Ali ni svi penjači koji idu preko iste agencije više se ne mogu družiti, nema više druženja po načelu svatko sa svakime. Konkretno preko Seven Summits, agencije s kojom ja idem, ovdje je došlo oko 40 penjača koji će penjati Everest i svi smo podijeljeni u puno manjih timova. Moj tim ima pet penjača plus Šerpe – objašnjava.

No u istom su baznom logoru i razni penjači kojima nije namjera popeti se na Everest, već na Lobuche, Lhotse i neke druge vrhove, a ima i puno planinara koji rade razne ture po Himalaji, bazni im je kamp jedna od točaka koje posjete. Stoga bazni logor Everest nije izolirano mjesto, fluktuacija ljudi je velika, nosači s pretrpanim jakovima gore stižu svaki dan, dostavljaju sve bitno za svakodnevno funkcioniranje toga mjesta.

– Imam tu prijatelje koji su također došli penjati Everest, ali oni su ovdje preko druge agencije, to su ljudi s kojima sam penjao Vinson na Antarktici – Amerikanac, Britanka i Irac, sad se čujemo samo telefonom, ne možemo se ovdje više nalaziti i družiti. Doduše, danas smo se i fizički sreli, ali samo u prolazu. Jer radili smo jedan aklimatizacijski uspon tu iznad baznog logora, išli 500 metara više. Pri silasku smo naletjeli na njihovu ekipu, ali nije bilo gotovo pa nikakvog kontakta – i naši i njihovi vodiči strogo gledaju da se svi pridržavamo epidemioloških pravila. Dosad smo se znali ponekad naći, sad više ništa od toga. Ali i onako smo ovdje stalno u nekim treninzima, programima, baš i nemamo previše vremena i sad nitko više nigdje ne smije – govori Celinić.

U baznom logoru podijeljene su maske.

– Stalno se radi dezinfekcija. Maske sad nosimo praktički cijelo vrijeme, osim kad jedemo i kad smo u svom šatoru. Penjemo bez maski, ali ja imam buff maramu koju stavim preko usta i nosa, jer zrak je jako suh i hladan pa me nakon nekog vremena, ako se ne zaštitim, boli grlo.

Prihodi od turizma za siromašni Nepal su gotovo krucijalni, lanjsko pandemijsko zatvaranje državnih granica i zbog korone propuštene dvije turističke i penjačke sezone (u proljeće i jesen 2020.) bitno su oslabili tamošnju ekonomiju. Nepalske su vlasti tek nedavno, nakon godinu dana, odlučile pustiti strance u Himalaju. Skoro do ožujka nije se znalo hoće li vlasti dopustiti penjati Everest, hoće li općenito otvoriti Himalaju za strance. Naposljetku su dali zeleno svjetlo, uvjet za ulazak u Nepal je negativan PCR test koji se uz putovnicu i vizu priloži na ulazu, a po dolasku u Katmandu treba ostati u karanteni sedam dana i test napraviti još jednom. No sve su to pravila koja se u Nepalu slabo slijede. Zemlja je prožeta korupcijom, a korona se pokazala alternativnim izvorom zarade.

Na Himalaju sam trebala prošle godine u travnju, nismo otišli zbog pandemije. Pripremajući se za eventualni odlazak ovoga proljeća, redovito sam, slučaj je htio, u kontaktu s više tamošnjih vodiča i nekima od Šerpa. Pamtim kako sam prije nekoliko mjeseci, prateći iz dana u dan odluke nepalskih vlasti i njihovo međusobno prepucavanje hoće li i pod kojim uvjetima pustiti strance u zemlju, dobila “umirujuću” poruku od jednog od vodiča.

– Ništa ne brini oko karantene. Platit ćeš 200 dolara i nećeš morati u karantenu – javlja iskusan vodič. Eto, tako to tamo funkcionira. Službena je politika da svaki stranac mora po dolasku u karantenu, ali rijetko tko da se toga i pridržava. Poznanik koji se s Himalaje vratio prije nekoliko tjedana pričao mi je na zagrebačkom aerodromu, netom što je sletio, kako je, istina, morao ostati u Katmanduu te dane karantene, ali kaže: “Hodao sam svaki dan po gradu, nitko te ne provjerava, ne moraš sjediti u sobi hotela dok si u karanteni”.

Logično je da je Nepal pun korone, a na Himalaji, gdje bolnica nema, a zrak je rijedak i ionako težak za disanje, korona postaje još rizičnija.

– Ljudi u mojoj ekipi su mirni, nitko ne radi nekakvu paniku. Kao tim imamo dogovor da svatko strogo poštuje pravila, jer jasno je da nitko od nas ne smije biti slaba karika, kad bi četiri poštovala, a jedan ne, to onda ne bi imalo smisla – govori dalje u razgovoru Celinić. U subotu je u samoizolaciji završio kolega mu iz tima, Irac Damian.

– Dobro se osjećao ujutro, sve je bilo u redu, kad smo se vraćali malo smo se razdvojili, jer netko ide brže, netko sporije, to je uobičajeno. No po povratku je dobio temperaturu i izoliran je. Jest da smo skupa u timu, ali mi smo na otvorenome prostoru, nikad previše blizu, među nama je najčešće i po desetak metara razmaka, vjetar je jak, ja imam cijelo vrijeme buff preko usta i nosa… Ne brinem se – kaže.

Covid-19 u baznom kampu mogao bi jako zakomplicirati situaciju. Vlasti su i ove godine izdale previše dozvola za uspon na vrh, skoro 400, što je jako blizu broju dozvola iz rekordne i notorne 2019., kad su penjači zbog gužvi pri vrhu pogibali, među ostalim i od studeni kojoj su bili izloženi čekajući u redu, kao da čekaju za tramvaj. Bilo je i onih koji su tako, čekajući, potrošili i kisik iz boca, pa ih je i to koštalo života. Uz oko 400 dozvola za strane penjače, treba dodati i dozvole koje se izdaju za Šerpe i vodiče, u baznom kampu je i mnogobrojno osoblje komercijalnih agencija koje organiziraju uspone, ljudi koji brinu za logistiku u baznom i u visinskim kampovima, što znači da je u kampu možda i oko tisuću ljudi. Krene li tamo širenje zaraze, scenarij nije dobar.

Jer riječ je o visokim nadmorskim visinama gdje je zbog manjka kisika i onako kod mnogih moguće očekivati probleme s respiratornim sustavom, otežano disanje i kašalj koji dolaze s visinskom bolesti. Korona, koja napada pluća i koja ima neke od sličnih simptoma visinskoj bolesti, mogla bi dodatno ugroziti penjače. Što ako se zaustavi uspon na Everest?

– Organizatori govore da se to neće dogoditi, da je pred nama još dovoljno vremena da čak, ako netko i završi u samoizolaciji, da se, ako nema bolesti, stigne vratiti u tim – kaže Celinić.

Nepalske su vlasti, nakon što je u baznom kampu izbila korona, izdale dokument po kojemu će se na vrh kretati po redoslijedu kojim su pojedinim timovima izdavali penjačke dozvole. To će možda biti dobro za one koji su dozvolu dobili među prvima, ali vrlo rizično za timove koji su posljednji dobili dozvolu, jer pitanje je hoće li se uopće otvoriti dovoljno dana mirnog i lijepog vremena koje dozvoljava manje rizičan uspon na Everest.

Broj penjača koji će se penjati u jednom vremenskom razdoblju ne bi smio biti veći od 150 do 170. Samo dozvola za penjanje, bez ičega drugoga, po penjaču košta 11.000 dolara. Za očekivati je da će mnogi novom regulacijom biti nezadovoljni i da neće nužno poštovati pravila.

Celinić o tom scenariju s utvrđenim redoslijedima penjanja, koji dolazi od nepalskih vlasti, kaže: “O tome prvi put čujem sad od tebe. Ništa ne znam. Danas ću pitati organizatore, ali ako je donesena takva odredba, to možda neće biti loše, jer to znači da neće biti gužve, neće biti onih opasnih i iscrpljujućih čekanja u redu pri vrhu uspona, neće biti te kolone ljudi, jer neće svi moći krenuti prvi dan lijepog vremena”.

Uzbuđeno pripovijeda da su u petak penjali po opasnosti dobro poznatom zaleđenom slapu Khumbu koji je svega pola sata udaljen od baznog logora: “Meni je bilo predivno penjati po tom ledu, sve uokolo je bijelo, neobično bijelo. Čuo sam, jasno, tisuću priča, gledao filmove, svjestan sam opasnosti, ali zanimljivo je da tamo nismo čuli niti jednu lavinu, a otkad smo stigli u bazni logor slušamo ih često, i po danu i po noći. Gore je bilo vruće, među tim ledom, jer bilo je sunčano. Sav sam se preznojavao, na kraju sam penjao po ledenom slapu u potkošulji dugih rukava, tek toliko da me čuva od sunca i opeklina. No čim zapuše, vjetar je hladan, moraš imati pernatu jaknu. Zapravo moraš biti pripremljen s puno slojevite odjeće. Bilo je dosta fizički zahtjevno, upotrebljavaš ruke i noge, vučeš taj konop, guraš nogama, kad sam se vratio sa slapa, legao sam u šator i dva sata spavao kao beba”.

U ponedjeljak tim u kojem je Celinić ide na prvu rotaciju – kreću prema visinskim logorima gdje će se zadržati šest dana. Prvo penju do prvog i drugog visinskog logora, uz zadržavanja, potom idu do visinskog logora broj tri. Do visinskog logora broj četiri, zadnjeg prije vrha Mount Everest, u ovoj rotaciji neće ići. Tamo se ide samo kad se krene na završni uspon, na Everest.

– Četiri noći ćemo spavati u visinskom logoru jedan, dvije u visinskom logoru dva i potom se vraćamo u bazni logor. Nakon toga, rečeno nam je, slijedi odmor od oko sedam dana. Razmišljaju čak da nas helikopterom prebace dolje, do mjesta Lukle, da tamo budemo u hotelu četiri dana, da se nadišemo kisika i da se malo rasteretimo. Taj hotel je izoliran, mjere se poštuju. To je prijedlog vodiča. Vidjet ćemo što će biti od toga – govori.

Što od opreme nose sa sobom iz baznog logora gore, na rotaciju?

– Svatko od nas mora uzeti i kompletnu opremu za spavanje, veliko odijelo za uspon na vrh, razne stvari, ali to ne nosiš sam, već nosi Šerpa. Ja u mom ruksaku nosim 10-12 kilograma, ono što mi je nužno za te dane po visinskim logorima, tj. prvenstveno za te uspone.

Na život se u baznom logoru, kaže, taman navikao.

– Uhvatili smo neki ritam. Upravo smo se maloprije vratili s penjanja. Penjali smo jutros od 9 do 14:30, sad će ručak, oko 15:00, pa ću malo leći, čitati knjigu, možda odspavati sat vremena i onda je večera. Jedemo, malo popričam s kolegama iz tima pa na spavanje. U mom malom šatoru, dok je sunce, unutra je jako ugodno, bude i do 20 stupnjeva. Ali čim padne mrak, u roku od doslovce nekoliko minuta temperatura se drastično spušta, za čas dođe ispod nule. To je čas kad se odmah treba zavući u vreću, obično tad čitam i uz knjigu zaspem…

Unatoč strukturiranom rasporedu u baznom je logoru i puno sati koje valja sam nečim popuniti. Zadnjih nekoliko dana drži ga “Endurance” Ernesta Shackletona, više put mi spominje tu knjigu.

– Pokušao je prijeći Antarktiku pa mu je led zdrobio brod. Motivirajuća knjiga, proveli su mjesece plutajući na santi leda, spavajući na hladnom, mokrom – pripovijeda.

iz ruku nije se mogla pustiti Berljakovu “Nebo puno Himalaje”.

– I ja bih to čitao – odgovara.

– K’o psu mi je žao što se nisam sjetila dati ti Berljaka kad si odlazio. Njegove knjige o Nepalu i Tibetu su takve da ih ni pokraj moćne Palagruže ne možeš pustiti čitati, kamoli dok si tamo, pod šatorom u baznom kampu.

S kakvim mislima sad odlazi gore, u visinske logore?

– Osjećam se sve bolje. Makar malo me muči da idemo sad penjati gore skroz do nekih 7500 ili 7800, do visinskog logora 3 i onda se spuštamo skroz u bazni logor i čekamo lijepo vrijeme. To je poprilično naporno. Dođe ti da kažeš – pa, kad smo već tamo, zašto ne ići odmah dalje gore, do Everesta. Pitat ću ih danas na ručku, vjerojatno je to što zbog aklimatizacije, što zbog vremena, siguran sam da ti ljudi jako dobro znaju što rade. Ne sumnjam uopće. I jasno da ne želim nigdje srljati. Konačno, došao sam tu da popnem vrh i namjeravam poštovati sva pravila. Korona gotovo pa da je viša sila, ne isplati se tu uzrujavati, što bude bit će – mirno kazuje Celinić, piše Jutarnji.

Najnovije

Još iz rubrike