– Dijete koje je preminulo u Klaićevoj bolnici u Zagrebu, a za koje se sumnja da mu je biološka majka nanijela teške i za život opasne ozljede, koje su u konačnici dovele do smrti, proživjelo je strahovitu traumu odvajanja od udomiteljske obitelji, u kojoj je bilo i čije mu je okruženje očito prijalo. U svijetlu te psihičke traume treba promatrati i ovaj monstruozni događaj – kaže prof. Ivan Urlić, poznati splitski neuropsihijatar.
Odluka Centra za socijalnu skrb da dijete vrati biološkim roditeljima očigledno je bila pogrešna.
– Mi možemo samo pretpostaviti koliku je traumu doživjelo to dijete povratkom u svoju biološku obitelj, iz koje je bilo poslano udomiteljima. Dakle, predstojeća odluka Centra za socijalnu skrb da se dijete da udomiteljskoj obitelji, zasigurno se bazirala na očigledno neadekvatnom okruženju za dijete. I upravo uslijed tog razdvajanja od udomiteljske obitelji i povratka u staro, neprihvatljivo okruženje, dijete je razvilo stres, odnosno strahovitu traumu – napominje dr. Urlić.
A djeca vrlo često, ako se nalaze u stresnoj i za njih neprihvatljivoj situaciji, reagiraju karakteristično za njihovu dob.
– Reagiraju plačem i nemirom, što je normalno u takvim stresnim situacijama. A upravo su taj plač i nemir djeteta, kojeg su biološki roditelji htjeli nazad, opterećivali njezinu biološku majku. I ona je onda, nažalost, reagirala nevjerojatnom agresijom prema djetetu, ako je agresija uopće odgovarajuća riječ za ono što je uradila. Koliko se moglo vidjeti u medijima, dijete je imalo i lomove lubanje, što znači da je imalo i moždano krvarenje, koje je očigledno bilo toliko izraženo da su te ozljede kompromitirale biološku funkciju mozga, koja je nespojiva sa životom. Onda možete zamisliti kakav je emocionalni pakao proživljavalo to dijete i koliko biološka majka nije bila sposobna da razumije taj stres u kojemu se dijete nalazilo – objašnjava dr. Urlić.
Prema mišljenju sugovornika biološka majka nije imala kapaciteta da emocionalno prihvati svoje dijete.
– Kada dijete nije majci prijatelj, kada biološka majka nema kapaciteta da dijete koje nosi u sebi devet mjeseci prihvati kao plod ljubavi ili veze s ocem djeteta, to znači da postoje vrlo ozbiljni razlozi koji sprječavaju tu biološku majku da se zove majkom. Očigledno je ta biološka majka, u svojoj prošlosti imala poteškoća u svom razvoju i problem ličnosti. Tako da je ona mogla obaviti trudnoću do kraja, ali, nažalost, nema emocionalnih kapaciteta da prihvati to dijete – ističe dr. Urlić.
Odluka Centra za socijalnu skrb da se dijete da u udomiteljsku obitelj bila je znakovita.
– Centar je očigledno bio svjestan da je taj ambijent neprijateljski za dijete i najveća je nevolja što su biološki roditelji zatražili povratak djeteta u svoje okruženje. Centar je očigledno zaključio, ne vodeći brigu o psihološkim potrebama djeteta, da bi povratak biološkim roditeljima bio ispravan. Biološke potrebe djeteta u toj životnoj dobi vrlo su karakteristične i vezane su za biološke roditelje. No roditelji očigledno nisu imali emocionalne kapacitete da prihvate dijete, koje nije stvar, već pulsirajuće biće koje traži intenzivan odnos s majčinskom okolinom. Povratkom u biološku obitelj dijete je doživjelo kao traumu odvajanja od udomiteljske obitelji, u kojoj se očigledno dobro osjećalo, i vraćeno je u stari “neprijateljski” ambijent iz kojeg je i poslano u udomiteljsku obitelj. Strašna pogreška koja je u konačnici i dovela do tragedije – zaključuje prof. dr. sc. Ivan Urlić, piše Slobodna Dalmacija.
