18 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Memoarska knjiga Nikole Štedula: Da se ponovno rodim, opet bih bio borac...

Memoarska knjiga Nikole Štedula: Da se ponovno rodim, opet bih bio borac za Hrvatsku

Bože Vukušić na svom se fb-u osvrnuo na knjigu Nikole Štedula.

“NIKOLA ŠTEDUL: WE ARE THE CHAMPIONS

Upravo je, u izdanju „Naklade P.I.P. Pavičić“, iz tiska izašla memoarska knjiga Nikole Štedula „U službi savjesti“ koja završava riječima:

„Još jednom: da se ponovno rodim, opet bih bio borac za Hrvatsku i radije bih opet bio nastrijeljen nego se vratio u Jugoslaviju.

Što nam drugo preostaje nego da zajedno nastavimo putem (još uvijek nedosegnutom) cilju Hrvatske sreće i blagostanja – postojano, odlučno i uspravno“.

To je zaključak čovjeka koji je zadovoljan svojim životom kojega je proveo u borbi za ideju hrvatske državne samostalnosti i neovisnosti, jer je ta ideja pobijedila.

Važno je napomenuti, da se ne zaboravi, da je nasuprot toj ideji hrvatskih nacionalista i domoljuba stajala ideja komunističke Jugoslavije, koja je poražena.

Štedul je kao devetnaestogodišnji mladić 1956. godine emigrirao iz Jugoslavije. Nakon kratkog boravka u Austriji, odselio se u Australiju gdje se uključuje u rad hrvatske političke emigracije. Odlukom australijskih vlasti Štedul je od 1974. godine do povratka u Hrvatsku 1991. živio u svojevrsnoj internaciji u Škotskoj. Usprkos tome, 1981. izabran je za predsjednika Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP) što je ostao do raspuštanja organizacije u Hrvatskoj. Kao što je poznato, Štedul je preživio atentat kojega je 20. listopada 1988. na njega izveo plaćeni udbin ubojica Vinko Sindičić.

S ponosom se sjećam suradnje s Nikolom Štedulom u emigraciji, čemu je on posvetio jedno potpoglavlje u knjizi, u kojem je među ostalim zapisao:

„Tri mjeseca nakon što je [Bože] Vukušić došao u Njemačku, u Bavarskoj je (u ljeto 1983.) na vrlo okrutan način ubijen Stjepan Đureković. Bilo je to u vrijeme kad je Zapadna Njemačka s Jugoslavijom, kako smo vidjeli, imala vrlo dobre odnose, za koje je Đurekovićevo ubojstvo ipak bilo nemala kušnja. Odmah su upriličeni tajni sastanci na kojima je trebalo naći rješenje koje bi odgovaralo objema stranama, njemačkoj i jugoslavenskoj. I dogovoreno je da Jugoslavija više ne će ubijati svoje političke protivnike na teritoriju SR Njemačke, a da će se Njemačka zauzvrat više potruditi oko obuzdavanja – koje je uključivalo i drastičnije kažnjavanje – hrvatskih političkih emigranata, s tim što se pri vrhu popisa za obuzdavanje našlo upravo ime Bože Vukušića.

Mreža mu je već bila razapeta, a onda ga se napalo udruženim spletkarenjem jednog dijela njemačke tajne policije i jugoslavenskog, udbaškog podzemlja. I Bože Vukušić se našao s one strane brave, u samici zloglasnog istražnog zatvora Stammhaim pokraj Stuttgarta, pod optužbom da je sudjelovao u osvetničkim akcijama protiv udbaša i njihovih pomagača, Đurekovićevih ubojica, u kojima je smrtno stradao jedan jugoslavenski agent. Dovoljno je bilo da stvarni ubojica pristane posvjedočiti da mu je Vukušić nabavio oružje, premda za to nije bilo nikakvih drugih konkretnih dokaza, da Vukušić bude osuđen na – doživotnu robiju. Cilj te operacije bio je Vukušićevo uklanjanje iz djelatne politike. I postignut je.

Ali samo donekle, jer mladi se borac svojim političkim, istraživačkim i novinarskim radom nastavio baviti i iz zatvora. Čak je pisao više nego prije surađujući s mnogim iseljeničkim novinama i časopisima. Uz „Hrvatski tjednik“, objavljivao je i u „Hrvatskoj reviji“ u Barceloni, „Republici Hrvatskoj“ u Buenos Airesu, „Hrvatskoj budućnosti“ u Los Angelesu, „Hrvatskom putu“ u Torontu, „Hrvatskom vjesniku“ u Australiji.

Svidjelo mi se ono što je Bože pisao, htio sam ga bolje upoznati i počeli smo se dopisivati. Tako sam ga prilično dobro upoznao i o njegovu značaju stekao vrlo povoljno mišljenje, što me je navelo na jedan posve neuobičajen potez: godine 1987. imenovao sam ga pročelnikom Odjela za politička i opća pitanja HDP-a.

Moja je odluka najprije izazvala val kritika, ali kad se vidjelo da Bože više i bolje radi iz zatvora nego neki sa slobode, kritike su utihnule. Imao sam za to imenovanje nekoliko razloga. Prvo, Vukušiću sam htio odati priznanje za visoku kvalitetu njegovih analiza tekućih zbivanja i strateških obzora. Drugo, njegova su stajališta bila vrlo bliska političkom programu HDP-a. Treće, vjerovao sam da će mu formalno zaduženje u organizaciji pomoći psihološki, da se lakše nosi s teškim prilikama u kojima se kao vrlo mlad čovjek našao. I napokon, četvrto, Božinim sam imenovanjem htio svima, osobito onima koji su bez ikakove rezerve podržavali Jugoslaviju, poslati nedvosmislenu poruku da HDP ne prihvaća kriminalizaciju hrvatskih boraca za slobodu. Ukratko, tim sam činom htio upozoriti tzv. demokratski svijet da politika kompromisa sa zločinačkim režimima obvezno ugrožava i samu demokraciju. Demokratska zemlja koja se solidarizira s nedemokratskim režimom i sama postaje nedemokratska“, napisao je Vukušić.

Najnovije

Još iz rubrike