14 C
Zagreb
Naslovnica Gospodarstvo Izbjegavamo li hrvatsko?! Dramatične priče hrvatskih proizvođača o ishodima procesa javne nabave

Izbjegavamo li hrvatsko?! Dramatične priče hrvatskih proizvođača o ishodima procesa javne nabave

McDonald’s Austrija godišnje u Austriji uprihoduje 548 milijuna eura, desetak posto više nego su u Hrvatskoj lani iznosile ukupne izravne potpore i nacionalna plaćanja u poljoprivredi, a svu govedinu, jaja, krumpir, mlijeko… naručuje smo od proizvođača s AMA (Austrian Agrar Markt) pečatom kvalitete. To znači da je 100% prodane govedine u McDonald’su Austrija od goveda rođenih i uzgojenih u Austriji, što je dobra praksa koja se u toj zemlji provodi od 1934., sa snažnim zamahom 1992., i primjer kako se praktično skrbi za gospodarsku, socijalnu i demografsku sigurnost svoje zemlje. Svakodnevica! – kaže Miroslav Kovač, nezavisni stručnjak za poljoprivredu, ističući kako bi taj jednostavan slučaj trebao biti obrazac, čemu bi i Hrvatska u svoj javnoj nabavi trebala težiti. Umjesto toga, država, tvrdi on, i dalje služi moćnim interesima pojedinaca. I dalje je najisplativije uvoziti, vrijednost poljoprivredne proizvodnje manja je za 13 milijardi kuna nego 2008. (19,2 mlrd. kn u 2020.), dok hrvatski građani u drive–inu u hrvatskom McDonald’su čekaju na hamburgere koji sigurno nemaju “hrvatske putovnice”. Pritom ni mi, a ni Austrijanci, ne razmišljamo kako se sa svakim novim zalogajem kupljenog hamburgera indirektno povećava vrijednost proizvedene govedine, koja u Austriji stvara i nova radna mjesta, puni državni proračun i čuva ruralni prostor, sustavno i pametno.

Kovač je donedavno bio direktor mljekare BIZ koju je vodilo 13 stočara mljekara, odnosno zadrugara Požeštine okupljenih u PZ UPO Centar Simentalac, koji su se prije nekoliko godina udružili i po austrijskom modelu uložili svoj kapital u spas obiteljske mljekare iz Buka koja je zbog enormnog uvoza i dampinških cijena te nelojalne konkurencije zapala u teškoće. Nakon svega 2,5 godine i novi Biz, koji je u međuvremenu otvorio 10-ak trgovina…, stavio je ključ u bravu, čemu je kumovalo i 1,5 milijuna kuna duga starog vlasnika.

– Imali smo prilike javljati se na javne nabave, javnih ustanova i institucija. U isto vrijeme nudili smo naše proizvode na tržištu i prije samih javnih nabava, tijekom godine, želeći potaknuti i osnažiti svijest o domaćem, lokalnom, kvalitetnom uzgoju i proizvodu. Činili smo to, prezentirajući se, prema ciljanim potrošačima, ali i onima koji donose odluke u javnim nabavama iz naše najbliže okoline trudeći se skrenuti pažnju na priču koju smo aktivirali odozdo prema gore. Uzgoj i proizvodi bili su iz domicilnog izvora, od 100% domaće sirovine, u preradi smo dodatno zapošljavali domaće stanovništvo, potičući tako lokalnu ekonomiju (proizvodnju i potrošnju) – i lokalni brend proizvoda. Stavljanje na tržište naših proizvoda i putem javnih nabava bio nam je cilj – kaže Kovač.

Dodaje kako su kod prijava uglavnom zadovoljavali uvjete dokumentacije, asortimana i kvalitete proizvoda. Usprkos tome, najčešće su ih odbijali, i to zbog cijene, jer su bili 5-15% skuplji u odnosu na konkurenciju, koja je u njihovu slučaju, pri javljanju na natječaje kod lokalnih ustanova, dolazila od visoko industrijalizirane proizvodnje, međunarodnih i nacionalnih kompanija, moćnog marketinga, iako cijena po važećem Zakonu o javnoj nabavi nije ključni element odabira.

– Žalosti jer smo gubili utrku kod velikog dijela javnih ustanova i institucija iz naše najbliže okoline iako je zaista sve u našim aktivnostima bilo povezano s domaćim, od izvora iz najbliže okoline i što smo na taj način neupitno poticali lokalno gospodarstvo, a indirektno i funkcioniranje institucija koje su raspisivale natječaje – ističe Kovač.

– Imamo iskustvo gdje smo se jedini javili na natječaj za jedan starački dom pa su ga poništili i raspisali novi na koji se javila naša moćna i međunarodna konkurencija i dobila posao. Radilo se o natječaju vrijednosti oko 150.000 kuna. Nama je ta suma značila život, a njima nekoliko reklama na TV-u – napominje te naglašava kako su im proizvodi bili pod stalnim zdravstvenim i procesnim kontrolama, imali su i svoju distribuciju, što je izuzetno važno u kontekstu novih politika poput Zelenog plana EU, manjeg zagađenja okoliša od drugih koji distribuiraju proizvode s većim udaljenosti, a i svježina proizvoda nije bila upitna. No iako su u većini slučajeva javne nabave i oni, kao proizvođači i prerađivači te oni kojima su se nudili na javnim natječajima sudbinski ovisni o istoj, državnoj blagajni – prvi su u nju uplaćivali i punili je, a drugi iz nje plaćali – očekivane podrške ni na lokalnoj razini nije bilo.

Iskustva EU i drugih zemalja u velikoj su mjeri drukčija.

– U Sloveniji, primjerice, lokalni proizvođač hrenovki te iste dostavlja lokalnoj školi po gotovo 30-40% većoj cijeni, što je savršen primjer potpore domaćem u svim segmentima koji se uopće mogu razumjeti i zamisliti. Isto je primjer male mljekare iz Štajerske koja lokalnoj bolnici i školi nudi prerađevine od mlijeka (jogurt) uz veću cijenu od one na globalnom tržištu. Kažu “skuplje je, ali je naše i financira se javnim novcem koji dolazi iz zajedničke blagajne, a važno je da ostane i vrati se ovamo, odakle su i aktivirani. To je jedini novac za koji sa sigurnošću možemo reći da je naš i koristiti ga namjenski za razvoj lokalne zajednice. Uvjet je imati domaći proizvod tu gdje živimo – kaže Kovač, uvjeren kako se javnom nabavom legalno, bez većih zamjerki može poticati domaće i lokalno gospodarstvo sa svim svojim prednostima. No u nas su, ponekad i opravdano zbog objedinjenih nabava koje su za male, domaće i neudružene često prevelik zalogaj, na sceni veliki sustavi, korporacije ili pak trgovci.

Vezano pak za početak priče, iz Globalne hrane koja drži franšizu McDonald’s Hrvatska odgovaraju kako je meso i u hrvatskim hamburgerima austrijsko.

– Tehnologija koja može proizvesti meso po standardima kvalitete koje tražimo u McDonald’su zahtijeva ulaganje koje je za domaću mesnu industriju značajna investicija, s obzirom na količine mesa koje su nama u McDonald’su potrebne – napominju. No ipak imaju i lokalnih dobavljača koji poštuju njihove visoke standarde koje postavljaju pa sve povrće, tvrde, dobavljaju od zagrebačke Fragarije, jaja od Perfe, a partneri su im, tvrde i Jamnica, Kraš i Dukat.

S druge strane, dok se enorman uvoz u Hrvatskoj opravdava i nedostatnosti u svim ključnim prehrambenim proizvodima, od mesa, preko mlijeka i mliječnih proizvoda do voća i povrća – hrvatske junetine, i to one najviše klase poput milanskog reza, talijansko se tržište ne može zasititi, a naša je junad brend i na Bliskom istoku. Kod kuće pak druga priča.

– Koliko god se o tome govori zadnjih godina, čak ni potenciranje kratkih lanaca opskrbe od Ministarstva poljoprivrede nije urodilo plodom. Naši članovi to nisu osjetili i prodaja junećeg mesa u RH nije se povećala. Hrvatska nema standard, naš proizvod je skup i lakše je uvoziti jeftino meso izvana. A nemamo samo mi problem dampinga, i Njemačka se toga boji – kaže Darko Celovec, predsjednik udruge Baby Beef čiji članovi, njih 330, godišnje uzgoje i utove oko 130.000 grla junadi. Nema, kaže, saznanja niti je da je od razornog potresa u Petrinji javna kuhinja koju organizira Pleter krenula u jaču nabavu domaće junetine.

– Dok smo donirali, prvo preko Udruge ugostitelja, potom i Ministarstva poljoprivrede, kuhala se naša. Problem je što se resorno ministarstvo uvijek vadi da to oni ne mogu donositi pravila izvan legislative EU. Da EU ne dozvoljava da se raspiše javna nabava za hrvatski proizvod, nego da svi moraju biti konkurentni, a kad bismo, poput Austrije, u natječaju specificirali samo kratke lance opskrbe, da ne može doći meso iz Poljske koje će putovati 48 sati nego ono kod kojega su prošla 24 sata od klanja, kratkog roka, lokalno…, to bi i u nas bez problema prošlo u školama, vrtićima… Ovako, uvijek netko na toj javnoj nabavi nudi jeftinije uvozno meso i to prolazi. Zato piletina i jest 13 kuna, svinjska vratina 17, a našem mesu koje je superkvalitetno najveći problem radi kvaziteletina koja dolazi iz Nizozemske, koja se prodaje po 30-40 kn/kg, a naša 45-50 kn. I to je zapravo mlada junetina, no cijena je niska i to nas ubija – kaže Celovec te dodaje kako druge zemlje svojim proizvođačima stalno daju neke skrivene potpore.

– Zato nema šanse da hrvatski proizvođač dođe do proizvođačke cijene teletine od 30 kuna, a uvozna je u nas 35 kn s PDV-om. Nešto tu ne pije vodu – uvjeren je. Uvijek se gleda samo cijena pa domaći proizvođači ne prolaze, možda tek oni članovi Baby Beefa koji nude i uvozno.

– Uvoz ne možemo zabraniti, ali možemo barem kontrolirati da nam ne ulazi svakakvo smeće. Ovako se događa da je i u jeku normalne turističke sezone rast prodaje naše junetine nula. Osjetimo rast od turizma u Italiji. A nitko ne razmišlja da, ako je u slučaju javne nabave za bolnice, vojsku, školu, policiju… s jeftinim uvozom uštedio u državnom proračunu, koliko je dodane vrijednosti potaknuo, kolika bi bila da je kupio hrvatski proizvod.

Ja radim godinu dana to june, ulažem i u hranu, za mene rade poljoprivredne firme, transporti, klaonice, u gradnji farmi angažiram i arhitekte, građevinare…, a što imate od toga ako je netko uzgojio june u Sloveniji ili Poljskoj, zaklao ga ondje i poslao ovamo gdje su ga samo prepakirali i prodali. Gdje vam je tu dodana vrijednost – pita Celovec.

– I u shemama besplatnog školskog voća i povrća, projektu zdrave prehrane koji u školama financira EU, kojima se daje prednost lokalnim poljoprivrednicima kako bi djeca jela svježe i lokalno, malo gdje su prošli domaći proizvođači. Toga se nitko ne pridržava, unatoč preporukama resornog ministarstva, a zašto i bi kad nema sankcija? Prolaze razni j.d.o.-i, trgovci… jer nema uvjeta na natječaju da ste proizvođač, nego da ste u upisniku “trgovaca” voćem i povrćem – kaže i voćar Željko Ledinski iz Kovačevca, koji svojim jabukama opskrbljuje pet bjelovarskih škola te neke u županiji.

Na upit što je sa svakodnevnim obrocima u školama i vrtićima koje za svoju djecu roditelji plaćaju, iz Ministarstva znanosti i obrazovanja odgovaraju kako je ta vrsta nabave u nadležnosti samih škola ili njihovih osnivača (gradova i županija). No koliko doznaje se s terena, tek rijetke od njih na taj način poboljšavaju prehranu svoje djece i podižu svijest o kvaliteti i konzumaciji domaćeg.

Koliko u prehrani domaćeg stanovništva na potresom pogođenim područjima sudjeluju domaći proizvođači hrane, s koliko njih imaju ugovore te daju li prednost lokalnim lancima opskrbe, pitalo se i u tvrtki Pleter – usluge u državnom vlasništvu. Odgovaraju kako domaća prerađivačka industrija i domaći proizvođači sudjeluju u velikoj mjeri, Podravka, Gavrilović, Vindija, MM Mesna industrija, Klara, MiP, Konzum Plus, Ledo Plus, Zvijezda Plus, Franck, Enna Fruit, Koestlin…

– Specifičnost Društva je što posluje u objektima prehrane na 37 lokacija širom RH i upravo ta dislociranost, te različite potrebe u smislu vrsta i količina namirnica uvjetuju način ugovaranja i nabave. Najbitniji elementi su cijena i pravovremena distribucija te, naravno, jamstvo zdravstvene ispravnosti namirnica – ističu. No pitanje je, dodaju, i što je danas domaća roba, pogotovo u prerađivačkoj industriji, dok im, s druge strane, najveći problem predstavlja sezonalnost, činjenica da domaći proizvođači ne mogu isporučivati određene robe tijekom cijele godine (grah, određeno voće i povrće…).

Lošinjska Jadranka grupa u nas slovi kao jedan od najpozitivnijih primjera u HoReCa kanalu kad je u pitanju nabava domaćeg. Tvrde kako na razini kompanija Jadranka turizam i Jadranka trgovina godinama kontinuirano surađuju i unapređuju suradnju s velikim brojem renomiranih domaćih proizvođača prehrambenih proizvoda i OPG-ova s područja cijele Hrvatske, a naročito s područja otoka Lošinja i Cresa.

– Takva politika nabave i orijentacija prema izvornom lokalnom i hrvatskom proizvodu uvelike nam je olakšala poslovanje u uvjetima pandemije koronavirusa te omogućila sigurnu i kontinuiranu opskrbu svim potrebnim namirnicama u hotelima, vilama, restoranima i kampovima u okviru Jadranka turizma, a posebno i u segmentu opskrbe lokalnog stanovništva u više od 20 maloprodajnih objekata tvrtke Jadranka trgovina – ističu te dodaju kako su u najvećoj mjeri orijentirani na lokalne OPG-ove od kojih već niz godina otkupljuju domaću janjetinu, ekstradjevičansko maslinovo ulje, med, svježe voće i povrće, svježu ribu i škampe. U međuvremenu su ostvarili i suradnju s prvim vinarom na otoku te s lokalnim proizvođačem vrhunske prirodne kozmetike od lošinjskog ljekovitog bilja.

– I dalje postoji prostor za povećanje udjela domaćih proizvoda, posebno u segmentu nabave svježeg voća i povrća, koja je vrlo sezonalna – kazali su. No s obzirom na zemljopisni položaj otoka Lošinja i skuplji transport zbog činjenice da su trajektom povezani s kontinentom, njihov najveći izazov je logistika te (ne)mogućnost proizvodnje i sukcesivne dostave potrebnih proizvoda, ponajviše u vremenu predsezone, sezone i posezone.

Iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja kažu kako je javna nabava u državnim i javnim institucijama u 2020. iznosila 19.132,698.587 kn bez PDV-a, no to su preliminarni podaci, s obzirom na to da naručitelji imaju rok do 31. ožujka unijeti statističko izvješće za prethodnu godinu u Elektronički oglasnik javne nabave RH. Za prehrambene proizvode sklopljeno je 698 ugovora i 161 okvirni sporazum u iznosu od 168,292.462 kn bez PDV-a. Tvrde kako je većina ugovora sklopljena s dobavljačima iz RH (855) u vrijednosti od 164,144.001 kn bez PDV-a, a četiri s dobavljačima iz Slovenije u iznosu od 4,148.461 kn bez PDV-a. No nabavljaju li oni koji ništa ne proizvode uvozno ili domaće, nema podataka.

– Zakon o javnoj nabavi propisuje da je kriterij za odabir ponude u postupcima javne nabave ekonomski najpovoljnija ponuda, a naručitelj je pritom obvezan poštovati i načelo slobode kretanja robe, slobode poslovnog nastana i pružanja usluga te načela tržišnog natjecanja, jednakog tretmana, zabrane diskriminacije, uzajamnog priznavanja, razmjernosti i transparentnosti, objašnjavaju.

Branko Bobetić iz Croatiastočara navodi kako su Francuzi prije nekoliko godina radili sveobuhvatnu studiju “Domoljublje u potrošnji hrane putem javne nabave”, pa kad su shvatili da je domaćeg mesa, primjerice, svega 56%, pritiskali su i Vladu u resorna ministarstva da te brojke poboljšaju. Austrijanci, tvrdi on, u javnim nabavama potenciraju zaštitu okoliša, a s njome i mogući radijus dopreme koji favorizira domicilne proizvode, dok irski hotelijeri i ugostitelji na kraju godine nadležnim agencijama ili ministarstvima podastiru “račune” koliku su imali potrošnju irskih proizvoda te ih se, sukladno tome, oslobađa dijela plaćanja poreza na dobit.

Iz Ministarstva poljoprivrede potvrđuju kako u skladu s člankom 284. stavkom 7. Zakona o javnoj nabavi pri određivanju kriterija za odabir ekonomski najpovoljnije ponude, kad je u pitanju hrana, naručitelj treba uzeti u obzir kriterije kojima se vrednuju sezonski, ekološki, integrirani proizvodi i slično. Riječ je o hrani proizvedenoj po standardima kvalitete, održivo proizvedenoj i prerađenoj, koja ima višu dodanu vrijednost u pogledu veće svježine ili nižeg opterećenja okoliša (kraćeg prijevoza, manje transporta, manje opterećena materijalima za pakiranje te u pakiranjima koja su izrađena od okolišu prihvatljivih i/ili recikliranih materijala i dr.). Koliko se to pak poštuje – ne znaju. Čak i Školska shema EU, besplatno voće i povrće te mlijeko i mliječni proizvodi koji se jednom tjedno osiguravaju svakom školarcu u Hrvatskoj, preporučuje kratke lance opskrbe, svježe…

Za dobavljače koji u njoj žele sudjelovati cijele je godine otvoren javni poziv Agencije za plaćanja u poljoprivredi, koja ih uvrštava na popis odobrenih dobavljača, a potom ih biraju same škole na temelju godišnjih budžeta (pojedinačne omotnice) izračunate prema ukupnom broju učenika. No koliko ih tu plasira vlastito voće i povrće, a koliko posrednici i trgovci, također nema podataka. U Ministarstvu poljoprivrede uvjereni su tek kako većina dobavljača, ako i nema vlastitih jabuka, mlijeka i slično, takve proizvode otkupljuje od domaćih, mahom malih OPG-ova. Budžeti ne prelaze 200.000 kn pa proces odabira dobavljača škole provode prema pravilima jednostavne nabave (bagatelna nabava). Ne računajući školsku godinu 2019./2020. zbog otežanih okolnosti uzrokovanih bolešću COVID-19, u proteklih je šest školskih godina samo voća i povrća isporučeno ukupno 9.269,61 t, a dobavljačima isplaćeno oko 3 milijuna eura po godini.

U širenju spoznaja na temu kratkih lanaca u javnoj nabavi poljoprivredno-prehrambenim proizvodima, kao i njihovoj promociji, Ministarstvo poljoprivrede je tijekom 2019. u suradnji s HGK i HPK započelo provedbu pilot-projekta s KBC Rebrom kao nositeljem.

– Bilo je planirano organizirati predavanja u suradnji s HGK s ciljem bližeg upoznavanja nadležnih službi javnog zdravstva, obrazovnih i socijalnih ustanova te svih gospodarskih i pravnih subjekata iz djelatnosti poljoprivrede i proizvodnje hrane s važnosti kratkih lanaca koji mogu biti uvjet na javnoj nabavi, no to nije u potpunosti realizirano zbog novih okolnosti uzrokovanih pandemijom COVID-19 – kazali su iz ministarstva.

Napominju kako ne raspolažu ni podacima koliko je vrijedna godišnja javna nabava hrane za socijalni, predškolski, školski, visokoškolski, pravosudni, policijski i vojni sustav. Procjenjuju tek da se godišnje u bolničkom sustavu potroši oko 64.000 kg junećeg i svinjskog mesa, oko 50.000 kg pilećeg i purećeg mesa, oko 15.000 kg ribe i 11.000 kg suhomesnatih proizvoda te oko 315.000 kg povrća i 105.000 kg voća u vrijednosti oko 2,25 milijuna kuna. Domaće ili uvozno – mjerodavnima je očito svejedno. Uostalom, na tržištu poput hrvatskog dovoljno je uvoznu robu prepakirati pa da na deklaraciji “zasluži” hrvatsko porijeklo, piše Večernji.

Najnovije

Još iz rubrike