9.2 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Štulić teško optužuje: Opljačkali su me. To je bila otvorena pljačka iza...

Štulić teško optužuje: Opljačkali su me. To je bila otvorena pljačka iza maske komunizma

Nije tajna da Johnny Štulić, negdašnji frontmen Azre, svoje jedine javne istupe posljednjih desetljeća bazira na tome kako bi se obračunao s negdašnjim Jugotonom, odnosno današnjim Croatia Recordsom, za koje smatra da su mu dužni ozbiljan novac. I bez obzira što mu čelnici diskografske kuće pokušavaju na razne načine dokazati kako za svoja potraživanja uistinu nema pravnu podlogu, ogorčeni glazbenik ne prestaje, piše Večernji.

Tako je nedavno, na svom You Tube kanalu PetrovicPetar, ponovno iznio ozbiljne optužbe te zaključio kako je zapravo opljačkan.Ovog je puta napao Sinišu Škaricu samo zbog toga što je on rekao kako su mu uredno isplaćivani honorari. No, Štulić se ne slaže, a njegov poduži odgovor prenosimo u cijelosti:

“Siniša Škarica, legendarni urednik Jugotona, kazao je da je komentar u vezi s tom pričom izlišan, jer se ona razvlači godinama, te da o svemu postoje ugovori prema kojima su ovom muzičaru isplaćivani honorari dok je bio u Jugoslaviji. – Milijun puta su se povodom te priče javljali odvjetnici između ostalog i njegovi koji su odustali jer su vidjeli da je sve potpuno neosnovano. Prava nisu prekršena. Ugovori postoje. Branimir Džoni Štulić je snimao za Jugoton. Jugoton je vlasnik tih snimaka. Za sve njih su plaćeni troškovi snimanja, honorari su isplaćivani prema ugovorima i jedino što je u svemu tome točno je da je on, mislim, nakon prvog albuma ili nakon Sunčane ulice, nemojte me hvatati za riječ, odustao od toga da ga štiti SOKOJ tada. Zatražio je od SOKOJA otkaz i to je i dobio. Od tada ga oni nisu štitili nego je sve dobivao tada izravno od Jugotona. Za svaki prodat primjerak ploče mu se isplaćivalo prema ugovoru honorar, odnosno prema zakonu o autorskom pravu honorar koji je pripadao autorima. To je dobivao svake godine, dok god je bio u Jugoslaviji. To što je on odlaskom u Nizozemsku otkazao bilo kakvu suradnju i komunikaciju je već druga priča zbog koje se sve i razvuklo ali on je uredno za sve dobivao honorare – izričit je Siniša Škarica.

1. Zbilja? Pa ti si isto tako govorio da znaš kako mi je Pađen donosio novce, a još prije toga da si Bregi uzimao, a meni davao, misleći na tiraže (što nije bilo u tvojoj moći, budući da sam te ja napravio, a ne Brega). U svakom slučaju, ne samo da sam te napravio, nego sam ti i krov na kući uoči svog odlaska podigao, ali nikad mi nisi posuđene šolde vratio, dapače, zbog njih si me u svom kućanstvu za izdajnika proglasio (jedva dočekavši priliku da se zarati).

2. Ja sam na vlastiti trošak snimao za Jugoslaviju, koju je Jugoton imenom predstavljao, kao radna organizacija od posebnog društvenog značaja (i prvom prilikom nju izdao), a ne za privatni i kapitalistički Jugoton (koji nikad nije postojao i koga više nema, kao ni Jugoslavije, iako je Krorek zadržao ime Jugoton u Srbiji po tjeranju bande iz Hrvatske bjesomučnim četverogodišnjim sloganom: Tjeraj bandu!). Jugoton je bio nacionalizirano poduzeće (oteto, i zbog toga nije imalo prava raditi u inozemstvu za razliku od mene), i kao takvo nije i ne može biti vlasnik ničega (sigurno ne moga), pogotovo ne s padom komunizma u kojem je Sliniša Makazić bio partijski sekretar (a ne vlasnik i kapitalista) zadužen za rekviziciju i tjeranje bande (iz veleizdajničke policijske obitelji) uz sve to što vojsku nije služio (zvuči poznato).

3. Ja nikad nisam imao nikakav ugovor s Jugotonom (pokažite ga već jednom), a kamoli kupoprodajni, sem tipskih komunističkih šestomjesečnih papira student servisa po svakoj ploči. Za mene je u toj istoj zemlji (prisilno) važio komunizam, a za njih kapitalizam. Mene Jugoton nikad i za ništa nije platio. Honorari su se isplaćivali prema ugovorenim postocima isključivo od prodaje. Jugoton se u mom slučaju nikad nije dalje maknuo od tih pripravničkih šestomjesečnih papira (preslike francuskih papira iz pedesetih prošlog vijeka, jer Jugoton je do poznih pedesetih proizvodio plastičnu bižuteriju, ako ne i patkice) koji su mu omogućavali da u svakom času prekine suradnju (od deset novopridošlih pripravnika, to jest mogućih izvođača, jedan će uspjeti, i onda se s takvim, koji stvara prihod, zasniva suradnja i sklapa ekskluzivni ugovor, dok ostali, tržišno neuspješni, otpadaju, utoliko je plaćanje snimanja bio jedini ulog poduzeća da bi uopće došlo do posla, odnosno šestomjesečnog iskorištavanja pjesama, jer preko toga roka su važeći samo ekskluzivni, punopravni ugovori), stoga, ekskluzivni je ugovor jedino punovažan (puni radni odnos, pripravnici otpadaju), ali na određeno vrijeme, kao i u nogometu (ako nije drugačije dogovoreno), koji ja nikad s njima nisam imao, ako samo zato što je obavezujući za obje stranke i daleko skuplji, dok se ovako, rekvizicijom, besplatno, samoproglasivši se kapitalistima, domogoše moga (ja sam, mimo toga što sam kapitalist, jer sve plaćam, potpuni skladatelj, ostalima, poput pjevača, ili djelomičnim zanatlijama, to bješe nevažno), dakle, to je bila otvorena pljačka iza maske komunizma koja se nastavila sve do današnjih dana i, uostalom, zemlji glave došla, a drugu zemlju tada još nisam imao i, boreći se za nju, što mi je bila dužnost, ako samo zato što se republika prevodi kao javna stvar ili opće dobro, morao sam raditi s njima, kao i sa SOKOJEM, ili s bilo kim drugim, jer stvari bjehu tako šibicarski postavljene.

Jugoton bi, dakle, jedino i isključivo refundirao satnicu studija od mojih zarađenih novaca, jer što oni zarađuju (papiri i poslovanje su prijepis iz pedesetih, međutim, u Jugi nije bio dozvoljen kapitalizam, otuda ti papiri bjehu smokvin list za golo otimanje). Ja sam kao privatnik za razliku od njih plaćao sve ostalo (oni su kao radna organizacija posebnog društvenog značaja, u prijevodu izvoza sredstava, bili oslobođeni bilo kakvih nameta), što je bilo kudikamo više od Jugotonovog udjela sazdanog na mojim prihodima, i nikad ništa nisam Jugotonu prodao.

Jugoton bješe puka tiskara mojih radova (u samoupravnom socijalizmu u kojem sam ja bio neposredni proizvođač, a ne Sliniša, SOKOJ i ZAMP, ma koliko oni mijenjali i zametali tragove svog ‘poslovanja’, po tadašnjim zakonima, koji službeno nikom drugom, doli neposrednim proizvođačima, nisu dozvoljavali vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju) koja je ne samo prekoračila pravo šestomjesečnog tiskanja (i sve do danas nastavila), nego je na temelju toga (nekažnjive zloupotrebe) prisvojila i moje rukopise. Moje pjesme (i snimci) su moje vlasništvo, kao i kopirajt Azra Music, koji je Jugoton/Krorek po osamostaljenju i promjeni imena uklonio sa svojih izdanja i zamijenio svojim kopirajtom. Za njih ne postoji drugi način poslovanja, izuzev prijevare i otimanja (i da to skriju, zametanja rata).

4. Jugoton mi je za obračun mojih honorara naplaćivao 3% od dotičnih.

5. Dok sam bio u Jugoslaviji (do veljače ’84.), Jugoton mi je opljačkao (nije isplatio) devet desetina mojih prinadležnosti (od desetine sam platio najveći porez na Balkanu), a po mom odlasku i ponovnom dolasku (od ’87. do ’91.), i svih 100% (za tih sedam godina sam dobio ne više od 2000 maraka). Poslije ’91. do danas ni dinara. Ja ne radim sa oviljalim velezločincima (Jugoton/Krorek, ZAMP i SOKOJ su tri kancelarije istog poduzeća svjetske revolucije za izvoz sredstava, i otud im, sve dok sredstva izvoze, nitko ništa ne može, uostalom, dijelom tih sredstava se plaćaju svi postojeći mediji, a dio se povraća u zemlju kroz dignute kredite, po istom načelu kako Jugoton mojim zarađenim i prisvojenim sredstvima refundira snimanje). Eto kako žrtva skitskim načinom, kako to Herodot opisa, sama sebe kuha i ždere.

6. Odvjetnici se nisu javljali milijun puta (u strahu su velike oči), već samo jednom, kad su preko noći postali Krorekovi advokati, govoreći da mi je živjeti od radijskog izvođenja mojih pjesama, a sve ostalo zaboraviti (popapala maca). Odvjetnici nisu odustali zato što su vidjeli da je sve potpuno neosnovano (uopće nisu vidjeli papire, i što je, uostalom, legalno i legitimno u komunizmu, sem otimanja kapitala i bacanja tijela u škrapine), nego zato što se ne usuđuju prdnuti u zločinačkoj logoraškoj tvorevini koja samo promjeni odjeću i koju Sliniša Makazić oličava (dočepavši se moga – od čega već desetljećima živi kao bubreg u loju i sa svim počastima na obje strane). Jer ako je rušenje Jugoslavije bio pravedan čin, onda je nepravedno i nevažeće njeno nasljeđivanje (u tom slučaju, zlo se nasljeđuje); no ako je rušenje bio nepravedan čin, onda je nasljeđivanje još i veći zločin. Dvjesto tisuća duša i razorena zemlja budu cijena toga da Sliniša Makazić postade, otimačem mog rada i vlasništva, medijska legenda.”

Najnovije

Još iz rubrike