7.6 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Sindrom Petra Pana: Što kad osoba koju volite ne želi djecu?

Sindrom Petra Pana: Što kad osoba koju volite ne želi djecu?

Autorica knjige ‘Panične godine’ (The Panic Years) i novinarka Nell Frizzell je za britanski Independent prenijela dio iz svoje knjige koja se bavi problemom srednjih godina, takozvanih paničnih godina, kad je vrijeme za osnivanje obitelji. U njemu objašnjava zašto je razmišljanje o tome uglavnom na ženama, a većinom muškarcima ta tema nije interesantna i često ju prepuštaju slučaju.

Nikad nismo imali naziv za vrtlog hormona, socijalna očekivanja, želju za majčinstvom i anksioznost vezanu za vrijeme plodnosti koja se poput vlaka zaleti u žene krajem dvadesetih i tijekom tridesetih godina.

Za razliku od adolescencije, strašne druge godine (terrible two’s) ili krize srednjih godina, mi ovo razdoblje nikada nismo definirali imenom, niti se pozabavili transformacijom koja se tijekom njega događa u ljudima.

Imamo pubertet i menopauzu, ali što je s onim dijelom u sredini? Vrijeme u kojem se zagledate u konačnu prirodu svoje plodnosti i zapitate se: želim li imati dijete i ako da, kada, kako, zašto i s kim?

Ovo razdoblje promjena – fiziološkog obračuna koji nas vuče od karijere, ležernog druženja i nebrige naše mladosti u sljedeću eru života koja je obilježena predanošću, odgovornošću i mogućeg roditeljstva – može pogoditi bilo kada, od dvadesetih, pa sve do četrdesetih godina života.

Kad pogodi – pogodi. A ako se dogodi, napokon ćete spoznati da ste u onome što ja volim nazivati: Paničnim godinama.

Moje vlastite panične godine započele su u 28. godini. Izašla sam iz dugogodišnje veze, postala tehnološki višak, provodila sam vikende slaveći tuđe rođendane i vjenčanja i gledajući rastuće trbuhe koji se pojavljuju ispod majica mojih prijateljica.

Tri godine kasnije, upoznala sam čovjeka s ramenima poput skele i bradom poput treseta.

Imala sam 31. godinu, bila sam zaljubljena, radila sam kao freelance novinar i najviše truda ulagala da se sjetim na vrijeme platiti porez. Ali, panične godine ne završavaju samo seksom ili zajedničkim ručnicima. Kao i milijuni heteroseksualnih muškaraca, moj partner nije bio spreman, a možda nije ni želio – imati dijete.

Prema najnovijim podacima Ureda za nacionalnu statistiku, prosječna dob majki u Engleskoj i Walesu porasla je na 30,7 godina u 2019., dok je prosječna dob očeva ostala nepromijenjena na 33,6.

Oh, kakvu su priču mogle ispričati te tri godine. Inače, obje su brojke rekordno visoke. Čini se da većina nas čeka ili odgađa rađanje djece. I razlog tome je sasvim razumljiv.

Klimatska kriza, globalna pandemija, opasno prenapregnuta i nedovoljno financirana zdravstvena zaštita, zdravstvena i socijalna pomoć su smanjene do golih kostiju, pristup abortusu, želja za osobnom slobodom, kontracepcija – postoji puno dobrih razloga da trenutno nemate djece.

Prema članku Divno iskustvo ili zastrašujuć izbor? istraživanje muških razloga za neimanje djece, objavljeno u časopisu Reproductive Biomedicine & Society Online, 2019. godine, od strane kolekcije švedskih akademika, kaže da ‘u većini zapadnih zemalja postoje trendovi pada plodnosti i odgođenog roditeljstva posljednjih desetljeća’.

Ured za nacionalnu statistiku otkrio je da je u Velikoj Britaniji manje rođenih u 2020. u usporedbi s 2019. No zašto postoji ta razlika u spolu i roditeljstvu prvi put? Što muškarci rade u te gotovo tri godine kad u prosjeku očevi postaju očevi? Mogu vam reći što smo mi radili: svađali se.

Onog dana kad sam upoznala Nicka, čovjek kojeg sam jedva poznavala nas je svakog neovisno pitao hoćemo li se jednog dana vjenčati i imati djecu. Evo ga. Pitanje. Veliko pitanje.

Samo pitanje koje je moju zamišljenu budućnost pretvorilo u prašinu. Pitanje se, kao i uvijek, postavljalo kao da to nije ništa bitnije od raspitivanja volite li više čaj ili kavu.

Odlučivši biti iskrena, rekla sam da mi brak nije tako bitan, ali da bih voljela upoznati nekoga s kim bih imala dijete. Nick je rekao da mu zapravo nije stalo da toga da se vjenča ili ima djecu. Godinama kasnije pitala sam ga o tome što je odgovorio i zašto se taj njegov odgovor činio kao da mu je to posve nebitno.

– Jednostavno nisam razmišljao o bebama. Sve godine koje si ti provela razmišljajući o tome, ja jednostavno nisam. Pretpostavljam da to potvrđuje ženski argument da su muškarci nekako ohrabreni da ne razmišljaju o svojoj plodnosti. Jednostavno nisam razmišljao o tome. A ni sad nešto ne razmišljam – odgovorio mi je.

Nastavio je da ga je tada netko pitao želi li biti u sretnoj vezi tada bi rekao da.

– Ali mislim da to nije sinonim za vjenčanje i djecu. Osoba koja postavlja to pitanje vjerojatno misli da su to sinonimi, ali nisu. Iz netradicionalne sam obitelji; Znam da ljubavna veza ne uključuje nužno brak i bebe – objasnio je.

Svi vi koji ste se uvijek zamišljali jednog dana biti roditelji, što radite kad osoba u koju se zaljubite ne želi imati djecu? Zašto se za heteroseksualne muškarce pretpostavlja da nerado ili barem oklijevaju postati očevi?

Je li to istina? I, ako je tako, je li uvijek tako bilo ili moderna kapitalistička kultura je ohrabrujuća prema muškarcima s kompleksom Petra Pana, koji žive kao tinejdžeri što je dulje moguće, a pritom prebacujući teret plodnosti, kontracepcije i odluke o rađanju djece na one koji imaju maternicu? Teško je reći.

Kako su rekli autori švedske studije ‘stavovi drugih muškaraca (čitaj: heteroseksualnih, plodnih, zdravih i u kulturološki prikladnoj dobi za oca) zanemaruju se u istraživanjima, kao i u medijskim prikazima (Peterson, 2014)’.

Dakle, čini se da kao i s toliko drugih stvari koje utječu na plodnost, obitelj i žensko zdravlje, ovom pitanju još uvijek nije dato vrijeme, financiranje ili pažnja koju zaslužuje.

Ali možda kad bismo o plodnosti muškaraca počeli iskrenije razgovarati, ako bismo razgovarali o učincima dobi na stopu začeća i kvalitetu sperme, ‘vječni dječaci’ s idejom da se trudnoća događa samo u maternici, a ne zahvaljujući i spermi, bi možda počeli razmišljati o tome žele li jednog dana biti očevi i imali bi dostupne informacije o svojim mogućnostima.

Kad bismo imali adekvatan, čak i obvezan porodiljni dopust za očeve i govorili o plodnosti muškaraca kao nečemu konačnom, dragocjenom i ponekad ugroženom – baš kao što to činimo sa ženama – tada bi se razlike između stavova žena i muškaraca o roditeljstvu mogle promijeniti.

Tada bismo se mogli naći na pravom putu prema reproduktivnoj jednakosti – koja bi uključivala i jednake plaće između muškaraca i žena, jednaku obvezu brige za djecu i jednake mogućnosti u napredovanju na poslu. Možda bismo čak mogli ujednačiti roditeljske obveze i odlučiti da podizanje djece bude obiteljski trud, a ne prepušteno ženama, prenose 24sata.

Najnovije

Još iz rubrike