4.8 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Ankica Dobrić: Imam PTSP, od straha ne spavam u stanu dok mi...

Ankica Dobrić: Imam PTSP, od straha ne spavam u stanu dok mi ne poprave barem stubište

Rijetko se koja glumica može pohvaliti da je miljenica i publike, i kolega, i kritike. Osim što maestralno glumi, perjanicu kazališta Gavella ljudi vole zbog jednostavnosti, prirodnosti. Glumica će uvijek i sa svakim rado popričati na ulici, pomoći kome god može.

Za svoje se mjesto u glumačkom svijetu izborila sama. Radom i kvalitetom. Nikad nisam doživjela da je na spomen njezina imena netko odmahnuo rukom. Spomen nadimka Anči kod struke budi osmijeh. Toplinu. Ljubav. Ako za ikoga vrijede riječi Enesa Kiševića “O tebi je lijepo i misliti, kamoli vidjeti te“, onda je to Ankica Dobrić (61).

‘Snimala sam puno serija, ali sklad koji vlada na ovom setu teško je opisati’, vaše su riječi. Jesu li i koliko potres, pandemija… utjecali na takvo zajedništvo u seriji “Dar Mar”?

Da, da, ekipa serije ‘Dar Mar’ je odlična, velika obitelj. Zbog pandemije, a i potresa kultura je na respiratoru, tako da je ovaj projekt svima dobrodošao. Doista sam zahvalna što radim, kao i svi ostali. Sve ove mjesece radimo i pridržavamo se svih mjera, što je dokaz da se može raditi. Nadam se da će nakon cijepljenja sve krenuti nabolje svima nama.

Znamo što je sve korona lošeg donijela, ali zanima me ima li nešto dobro? Jesmo li, primjerice, naučili nešto iz pandemije?

Puno toga lošeg je izašlo na vidjelo, osobito ljudska sebičnost; nepridržavanje mjera od vrha do dna. Ne razumijem zašto ljudi ne mogu minimum napraviti: nositi maske i držati razmak, to većina i danas, nakon godinu dana, ne poštuje. Ljudi ništa nisu naučili, zato moraju doći i gore pandemije dok ljudski rod ne shvati da mi ljudi ovisimo jedni o drugima i trebamo jedni druge. Ako se dotad ne istrijebimo. U globalu ne vidim da je pandemija išta dobrog donijela. Pojedinačno da, sigurna sam da su neke osobe malo zastale od te silne jurnjave u kojoj smo bili, okrenule se sebi, otišle do Maksimira, što možda godinama nisu stizale, obitelji bile konačno na okupu… Pročistila se priroda donekle, a to je velika stvar. Ne lete avioni, po Jadranu ne plove kruzeri…

Kako ste se nosili s pandemijom, vijestima, izolacijom?

Radovala sam se kako ću pročitati puno knjiga, ali me, nažalost, potres doslovce izbacio iz doma i iz moje stabilne točke. Ljudi imaju problem da budu u svojim domovima i sami sa sobom. Da, znam, mi smo društvena bića, ali ne moramo se nalaziti po kafićima, postoje parkovi, jezera, šume… treba znati biti sam… Nismo naučili ono najvažnije, cijeniti život.

Ranije ste pričali kako ste naučili svladati strahove, no jeste li i kroz ova grozna iskustva potresa mogli proći tek odlukom da razmišljate isključivo pozitivno?

Trudim se biti pozitivna, ali tijelo pamti, pa kad zatrese, ja se probudim. I prošli tjedan u pet ujutro me probudio potres. Imam traume od te tutnjave, podrhtavanja i osjećala sam se vrlo bespomoćno. Govore da potresa neće više biti, pa onda rokne još jači, njih dva, samo 30 kilometara dalje. Ovi koji bi trebali odlučivati su na sigurnom, pa kalkuliraju i manipuliraju. Bila sam puno optimističnija prije drugog potresa, koliko god sam osjećala da će biti još neki jaki, ali sada shvaćam da jedino što mogu je predati se dragome Bogu da me čuva.

Vaše matično kazalište Gavella je stradalo, stan također. Grad će, vjerujem, obnoviti kazalište, no što je s vašim stanom? Tko njega obnavlja?

Zbog potresa moje kazalište Gavella će početi raditi tek u devetome mjesecu, nadam se. I država i grad su nas ostavili na cjedilu, prepušteni smo sami sebi. Nisam u svom popravljenom stanu od drugog potresa jer od straha ne mogu spavati dok se barem stubište ne popravi. Doslovno, sve što sam mogla sama sam napravila, popravila sam stan, ali zgradu koja je žuta; krov, dimnjaci, popucalo stubište, nosivi zidovi, ne mogu sama popraviti bez suvlasnika, upravitelja zgrade tog beskorisnog GS, države. E, tu nastaje problem. Postajem njihov talac, potpuno bespomoćna koliko god sam gurala, nazivala, molila, prijetila, do danas ništa. Država koja mjesecima piše zakon, susjedi koji čekaju i ništa ne poduzimaju, nikome nije stalo da ovaj grad obnovi i zaštiti svoje građane. Puštaju nas da se između sebe natežemo i borimo što treba ojačati i popraviti. Riječju, ništa nije postavljeno kako treba. Ne znam, ali ako se jači potres ponovi i ostanem živa, onda ću se, mislim, osobno obračunavati sa svima koji su posredno i neposredno ugrozili moj život. Sad razumijem zašto u ljudima iz nemoći proradi agresija. Ne vidim svijetlu budućnost i nisam optimistična, nažalost. Neki ljudi nisu previše ni doživjeli potres, žive u sigurnim zgradama, pa to ni ne razumiju. Neki su, doduše, pokazali malo empatije prema nesretnim ljudima na Banovini, dobili su neke kontejnere, a što će biti dalje? Tužno. Studio je jedino mjesto gdje zaboravim na potres. Čujem to i od ostalih u ekipi, tako da mi je rad terapija od potresa jer imam PTSP.

Serija je okupila glumački “dream team”. Uz vas, tu su Ksenija Pajić, Enes Vejzović, Milan Štrljić… ima li mjesta improvizacijama, poigravanju istinskih znalaca s tekstom, onim, glumcima tako dragim, šlagvortima?

Da, odlična je ekipa, s nekima sam prijateljica, s nekima prvi put surađujem. Naravno, uvijek volimo zabaviti jedni druge, ali brzo snimamo pa nema previše opuštanja.

Igrate snažnu ženu, koja je samo tako supruga dovela u red, no ne vidim emocije prema njemu. Što privatno mislite o takvim ženama?

Violeta voli svog Dalibora, samo on uvijek upadne u nevolje i nešto zabrlja pa je ljuta. Osim toga, Violetine ambicije i želje su velike, a Dado se zadovoljava malim stvarima i logično nastaju problemi, a i loše nam ide posao, nitko ne umire. Bit će i emocija, a i seksualni život nam je prilično dobar.

Dugo ste u Zagrebu. Možete li zamisliti život u tako malom i mirnom mjestu, koje kao da je zaglavilo u prošlosti? Mjestu bez zagrebačke gužve?

Sad bih se preselila u Dizmovo, u Istru, tamo nema potresa! U centru Zagreba je loša energija, opasan je za šetnju. Gledam hoće li mi nešto pasti na glavu, ne odaje dojam nikakvoga glavnoga grada. Kad se sjetim gradonačelnika i nekih ljudi i njihovih komentara vezanih za centar. Jesu li stanari trebali znati što je s dimnjacima, gdje je tu komunalna služba… Niti sam koristila dimnjak niti se gore penjala, a dimnjačari su bili redovito plaćani… A da znate kako su nas samo oderali za rušenje tih istih… Zagreb više nije siguran grad za mene i jedva čekam da negdje otputujem i otpustim taj stres.

Zagreb vaše mladosti bio je toliko lud i zabavan da vam je, rekli ste, čak i u Dubrovniku bilo dosadno? Pa što se konkretno događalo? Kako ste se zabavljali?

E to je bilo davno, tijekom Univerzijade, bio je prepun grad, živio je i noću. U to vrijeme sam svako večer glumila na Opatovini u Histrionima i šteta je poslije predstave bilo ići spavati, te tople zagrebačke noći u dobrom društvu su bile prekrasne, to su bila dobra stara vremena.

Velika ste profesionalka, a slovite za najvećeg veseljaka među kolegama. Istovremeno ste i sramežljivi. Kako je sve to spojivo? Kako se maksimalno posvetite ulozi, snimanju, a onda se u hipu prebacite na ludu zafrkanciju? Pritom se još i sramite?

Samo volim čuvati svoju privatnost, na sceni nisam sramežljiva. Volim se smijati i najbolje se osjećam u društvu svojih glumaca, ali kad mi nešto nije dobro, vrlo sam otvorena i moram to reći. Nama glumcima je normalno da se prebacujemo iz lika u lik i odvajamo glumu od vlastita života, ali često gledam kako drugi ‘glume’ oko mene, a ne moraju. Kako im se da? Ja glumim za pare.

Sve ste stvorili sami, radom i silnim trudom. Taj put je ispravan, no nije lagan. Jeste li ikad poželjeli popustiti u tim stavovima? Pomislili: “Ma pitat ću frenda za neku važnu ulogu”?

Da, jednostavno sam takva, ponekad kažem da sam trebala drukčije, ali nikad to ne napravim. Možda mi je sad vrijeme da krenem tražiti, samo još ne znam kako se to radi. Moram o tome malo razmisliti, treba i za to imati talenta.

Što mislite o progovaranju glumica o zlostavljanjima? Nemoralnim ponudama, ucjenama…? I jeste li i vi imali takvo iskustvo?

Neka su progovorile, bilo kad je na vrijeme. I ja sam dobivala razne ponude, bilo je pokušaja, ali sam se znala izvući. Naravno, uz gubitke. Toliko nam se nametnuo taj patrijarhat da sam ponekad i sama mislila da sam davala povoda, ma odvratno. Pa ta izjava predsjednika o holivudskim glumicama, nije li to dovoljno? Kako onda biti hrabar i nekome prijaviti?

Ljude se jako dojmila vaša plemenitost koju ste tijekom vaše bolesti pokazali samo jednom rečenicom; “Ako ijednoj ženi pomognem izlaskom u javnost, puno sam napravila”. Kakav je bio feedback? Što su vam sve žene govorile, pisale?

I danas pomažem osobama koje mi se obrate savjetima i kontaktima s mojim divnim liječnicima. Najbitnije je ne bojati se. Znam kroz što prolaze te osobe, što osjećaju, jedna riječ ohrabrenja je puno. Naravno, još puno nekih bitnih stvari da se ne luta i troši nepotrebno energija. I dalje mislim ako su samo jedan savjet ili jedna rečenica za koju se osoba ulovi olakšali taj teški period kroz koji se prolazi, puno je.

Puno svojih zgoda i nezgoda zapisujete u tekicu i do sad ste nakupili mnogo zanimljivih priča. Namjeravate ih objaviti?

Ne, još nema objavljivanja, zapravo ne znam ni hoću li to ikad objaviti, ali znam da bi bilo prilično zabavno.

Planovi i želje u 2021.?

Da ostanem zdrava i svi moji najmiliji, a posebno da mi dugo i zdravo živi Mali Veliki Maro. Da se ne ponovi potres, da Bog prosvijetli ove koji u priličnoj mjeri odlučuju o našoj budućnosti. Vjerujem u čuda i imam puno planova. Za početak sam zahvalna što sam živa, pišu 24sata.

Najnovije

Još iz rubrike