Kad je prije devet godina samoorganizirana skupina građana okupljena oko problema koji im je egzistenciju učinio nepodnošljivom podigla kolektivnu tužbu protiv banaka u kojima su se zadužili u švicarskim francima, dočekana je ne sa skepsom, nego s otvorenim podsmijehom.
Udrugu Franak danas, nakon što je i najviša sudska instanca potvrdila pravomoćnost presude koja dokazuje da su najvažniji dijelovi ugovora, valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, nepošteni i stoga ništetni, uspoređuju s Davidom koji je pobijedio Golijata. Istina, David je ispalio kamen i on je pogodio “u sridu”, ali Golijat još drži po džepovima više od 20 milijardi preplaćenih kuna za CHF kredite i oko pet milijardi za kredite u eurima i kunama.
Na tolike se iznose procjenjuju potencijalno utuživi preplaćeni iznosi i zatezne kamate koje uvijek plaća strana koja gubi. Zasad je banke tužilo nešto više od 30.000 dužnika, a nakon odluke Ustavnog suda otprije nekoliko dana, prema kojoj je odbačena tužba sedam banaka protiv presuda Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu te potvrđena presuda suca Radovana Dobronića, na e-mail UF-a, na kojem se može raspitati o tužbama, masovno pristižu novi upiti.
Jutro nakon presude njih 300. S druge strane, predstavnici banaka pokušavaju demotivirati dužnike da do svog novca dođu sudskim putem jer im kolektivna presuda to ne omogućava automatizmom, već moraju pokrenuti pojedinačni spor, plašeći ih skupoćom i dugotrajnošću postupka u kojem će malo dobiti. Skupo je to, zapravo, za banke, jer one gube sporove.
Da, dužnici u startu plate vještačenje za izračun preplaćenog i odvjetnika ako traži naknadu unaprijed, ali poslije to nadoknadi – onaj tko gubi. Krivac. Prema porukama njihova predstavnika, čelnika HUB-a Zdenka Adrovića, banke još nisu spremne izustiti ono “mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa”: najavljuju da će “ići do Europe”, čiji su sudovi već proglasili i čitave kredite u CHF ništetnima.
I odluka Vrhovnog suda RH o apsolutnoj ništetnosti ugovora trebala bi se znati do kraja godine, čime bi potencijalno utuživi iznosi mogli vrtoglavo porasti, a čeka se i odluka Suda EU o tome na kakvu vrstu odštete imaju pravo konvertirani krediti. Istodobno, banke koje su “pravdu” potražile izvan Europe, kroz arbitražu u Washingtonu, nagodile su se s državom i, uz dva izuzetka, odustale od tog pravnog puta.
Za koji, doduše, i uvaženi sudski stručnjaci kažu da je pucanj u prazno jer je za ove sporove nadležno pravosuđe EU. No, da su nastavile, nastavili bi se gomilati i troškovi države i loš marketing za CHF dužnike kojima se stavlja krimen da zbog njih ispaštaju “svi porezni obveznici”. Banke će zauzvrat, prema najavama ministra Marića, dobiti pogodnosti kroz smanjenje stope obvezne rezerve i adekvatnosti kapitala, osiguranje depozita.
Pa su onda i one spremnije državi olakšati oporavak iz aktualne krize. Dvije su odluke vremenski koincidirale pa ih oni koji ne vjeruju u slučajnosti povezuju. Kako god bilo, aktualna je odluka Ustavnog suda velik korak i za čovjeka (dužnike u CHF) i za čovječanstvo (sve konzumente financijskih usluga) jer nakon sporova za CHF u bankarstvu više ništa nije isto.
Presude banke pritišću da računaju stvarne, a ne proizvoljne troškove pa su ništetnima proglašene i naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu ako se o njima nije pregovaralo i ne iskazuju realan trošak, a klijenti prije ugovaranja kredita moraju dobiti i simulacije za slučaj fluktuacije kamatnih stopa, piše Večernji.
To se zove pomak!
Udruga Franak o nagodbi s bankama: Imamo li razloga za zabrinutost?
