9.9 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Hrvatski isusovac o opsjedanju čovjeka zlodusima: Zašto čak i mnogi svećenici ne...

Hrvatski isusovac o opsjedanju čovjeka zlodusima: Zašto čak i mnogi svećenici ne vjeruju u to

U posljednje se vrijeme, ukorak s pandemijom i ostalim nedaćama poput potresa, u crkvenim krugovima mogla čuti informacija da je povećana potreba za duhovnom pomoći. Također, neki vjernici svojim svećenicima povjeravaju da su pod utjecajem napasti i zloduha, što je neke biskupije potaknulo da počnu razmišljati o službi egzorcista, odnosno o imenovanju svećenika koji bi obavljao tu službu. O toj temi, koja je vrlo zahtjevna, razgovaralo se s isusovcem p. Sinišom Štambukom, koji je na službi u Osijeku.

Ovih dana čujemo da je u jednoj od naših biskupija navala ljudi koji od Crkve traže i očekuju duhovnu pomoć, ali i egzorcizam, a nema imenovanih egzorcista.

Da, čuo sam o tome, ali trebalo bi vidjeti i službene podatke, inače ostajemo na području nagađanja, što nije dobro. Mislim da nas već i svakodnevno iskustvo uči da – ako probleme ne rješavamo ili pak njihovo rješavanje na dulji period odgađamo – oni rastu i intenzitetom i brojem. Mislim da je shvatljivo da to može imati – a nerijetko i ima – implikacije i na ljudsko društvo u cjelini. Spomenuo bih učestala bolovanja, prenapučenost psihijatrijskih odjela i samoubojstva kao neke od očitijih posljedica u posljednjih desetak godina. Riječ je uglavnom o ljudima s različitim duhovnim manifestacijama i iskustvima, koja njihovo svakodnevno funkcioniranje ozbiljno dovode u pitanje. Takvi duhovni problemi zahtijevaju duhovni pristup, ali i primjenu drugih sredstava koja Crkva ima na raspolaganju, ali ih rijetko koristi. Kako po tom pitanju u Hrvatskoj desetljećima nismo ulagali dostatan napor, razumljivo je da na tom području nismo odgovorili na neke posebne i rastuće potrebe vjernika, pa nas onda ne treba čuditi učestalost takvih problema.

Zašto je egzorcizam kod nas još uvijek tabu-tema? Tabu-tema?!

Hm, i da i ne! Mislim da je potrebno razumjeti kontekst. Koliko mi je poznato, u svećeničkoj formaciji do početka 70-ih godina prošloga stoljeća služba egzorcista je postojala kao nešto samo po sebi razumljivo (spadala je u tzv. niže redove, nap. a.). Na crkvenim učilištima, s druge strane, postojali su kolegiji poput demonologije i angelologije. Do tog vremena, svi su zaređeni svećenici ujedno bili i egzorcisti, makar to bilo samo nominalno, uz malu ili nikakvu praktičnu primjenu. O tome su učili i o tome bili dostatno ili barem u osnovama informirani. No naglim napretkom znanosti početkom 20. st., a posebno sve jasnijim profiliranjem opće psihologije te nešto kasnije moderne psihologije i psihijatrije, nekim se ljudima iz crkvenih krugova činilo da je služba egzorcista u doba takvog i tolikog procvata znanosti i otvaranja Crkve svijetu pomalo zastarjela pa i suvišna! Zato se od početka 70-ih ta služba izuzima iz programa svećeničke formacije, a kolegiji demonologije i angelologije postupno se gase i padaju u zaborav. To nas navodi na to da su od početka 70-ih godina do danas svi svećenici koji su prošli novu i progresivnu formaciju zapravo lišeni i najosnovnijih informacija o toj problematici! Dakako da je jasno da 50 godina nije kratko vrijeme. Svjesni smo također da od 60-ih godina postoje sve učestaliji prodori različitih istočnjačkih religija, vjerovanja i vjerskih praksa. Ne treba zanemariti ni utjecaj seksualne revolucije, ateizma, materijalizma, relativizma i mnogih drugih izama koji su dodatno zbunili suvremenog i duhovno izgladnjelog čovjeka. Ako tome dodamo i sve otvorenije prakticiranje okultnih učenja, osnivanja različitih škola, sekti, udruga i bratstava, onda ne čudi što broj osoba s duhovnim problemima naglo raste. A što se tiče tabu-teme, znam da je u nekoliko slučajeva došlo do zloporabe ovlasti dane svećenicima te je došlo do neželjenih posljedica. Stoga, oci biskupi, kada je o tim stvarima riječ, nisu bez razloga oprezni pa i sumnjičavi. Egzorcizam nije javna predstava ni način zabave za znatiželjnike i treba pomno nastojati da se poštuju i ovlasti i uvjeti, pod kojima su dotične ovlasti, kao i voditi brigu o dobru svih osoba uključenih u dotični slučaj ili službu…

Vi niste egzorcist, no preveli ste na hrvatski jezik dokumentarac o egzorcizmu, u kojem se među ostalima pojavljuje i poznati egzorcist Gabriele Amorth.

Točno, nisam egzorcist, ali sam ipak preveo taj dokumentarac. William Friedkin, koji je dokumentarac snimio, ujedno je režirao i kultni film “Egzorcist” iz 1973. koji nazivaju najstrašnijim filmom svih vremena, čija se radnja temelji na istinitom događaju. Više detalja o tome možete saznati iz samoga dokumentarca “Đavao i otac Amorth” koji je dostupan na YouTubeu.

Zašto ste se odučili na to ako to nije područje vašeg djelovanja?

Kao svećenik sam sve češće dolazio u doticaj s ljudima koji traže, a ne nalaze, odgovarajuću duhovnu pomoć, i to me zaintrigiralo, pa sam počeo o tome čitati i istraživati. Naišavši na spomenuti dokumentarac, učinio mi se važnim i prikladnim da tu temu približim što većem broju ljudi. U filmu se o egzorcizmu govori s različitih pozicija – kako sa stajališta suvremenih medicinskih znanosti, tako i s duhovnog i vjerskog stajališta Katoličke crkve.

U redu, što je egzorcizam?

Egzorcizam je svečani obred Crkve koji se obavlja – u ime i po ovlasti Crkve – kako bi Bog pogođenu osobu oslobodio od đavolskog utjecaja. Po svojoj naravi egzorcizam je sakramental i njegova učinkovitost – osim o Bogu i zagovoru Blažene Djevice Marije i Svetih, ovisi o brojnim drugim čimbenicima, od kojih su glavni vjera pogođene osobe i njezina volja za oslobođenjem te vjera i odgovarajuća priprava i poniznost samog egzorcista. Načelno i u katoličkom kontekstu govoreći, obred egzorcizma može obavljati biskup ili svećenik kojega je dotični biskup za to ovlastio. Iako je egzorcizam svečani i javni čin Crkve, koja djeluje preko biskupa ili svećenika, a po ovlasti Gospodina Isusa Krista, on se nikada ne izvodi javno! Egzorcizam je obred kojim se Crkva, kao majka, milosrdno saginje nad pogođenom osobom i snagom i vlašću koju prima od Sina Božjega izgoni Božjeg i čovjekova neprijatelja. Mislim da je razumljivo da kad se iscrpe sva politička, diplomatska i mirovna nastojanja u oslobođenju zarobljenih, poniženih i mučenih ljudi i kad se svim tim naporima neprijatelj izruga – na red dolazi posebno obučena jedinica za oslobađanje.

Današnjem čovjeku zvuči nevjerojatno da se neki zloduh može uvući u drugog čovjeka.

Previše je onih koji preko nevjerice i radoznalosti i ne htijući upadaju u brojne zamke koje je Božji neprijatelj posvuda postavio. Nije mi namjera, kad to kažem, da ljudi žive u strahu i da na svakom ćošku vide đavla, nego da budu oprezni i da se čuvaju lakomislenog i samostalnog „istraživanja“, čemu su naročito skloni mladi. Uistinu oprezan može biti samo onaj tko poznaje Božju riječ i tko je otvoren i poslušan Božjemu Duhu. Ako ne poznate pravila neke igre, kako možete biti oprezni i ne pogriješiti te u konačnici ne izgubiti?!

Kako, zapravo, do toga dolazi? Kako?

Dopustite mi ovdje analogiju – kako dolazi do toga da se u nekoj kući nađe lopov ili ubojica? Postoje, dakako, mnogi načini. To može ovisiti o tome kakva je i kolika kuća; u kojem se okruženju nalazi; ima li čuvare; koliko se pomno zaključavaju vrata i zatvaraju prozori; kolika je pouzdanost i čestitost onih koji u toj kući rade i služe i sl. Tako je nekako i u ovim stvarima. Do duhovnih problema u manjem ili većem intenzitetu dolazi na različite načine. Neprijatelj, đavao, poput lopova ili kriminalca, pomno i na dulje vrijeme promatra i proučava život dotične osobe; kakve ima navike, sklonosti, što su joj slabosti i mane, pa to nastoji u najzgodnijem trenutku iskoristiti te ući i oplijeniti dotičnu osobu. Ipak, u ovom slučaju nije riječ o vrlo vještom i inteligentnom čovjeku, nego o nadljudski inteligentnom, potpuno iskvarenom i nemilosrdnom ubojici (ubojica ljudi od početka; usp. Iv 8, 44b), koji će štetu nastojati učiniti maksimalnom i fatalnom…

Dakle, odgovornost je na samome čovjeku?

Najčešće ljudi koji sebe smatraju vjernicima – i koji su obično u većini – ne žive svoju vjeru na način na koji to Bog hoće, nego na način koji njima odgovara. Nerijetko žive u teškom grijehu, kao da to nije ništa loše; ili toga uopće nisu ni svjesni (jer kažu „pa, svi tako žive“), čime se odvajaju od Boga te gube Njegovu zaštitu i blagoslov. Postaju u duhovnom smislu nezaštićeni, a tada postaju laka meta i plijen Božjeg i našeg neprijatelja. Živeći „kao drugi“ prestaju prakticirati sakramente, koji im posreduju duhovnu snagu i milost; ili ih čak primaju svetogrdno, što je posebno teško i pogubno!

Kako netko može prepoznati da je okružen zlim dusima?

To ovisi o samoj osobi, kao i o vrsti okuženosti. Ljudi su konstantno okruženi demonima ili zlodusima, samo toga nisu svjesni jer ih ne vide; kao što nisu svjesni ni prisutnosti anđela. I jedni i drugi nastoje djelovati na ljude; jedni negativno, drugi pozitivno. Osoba prvo primijeti da se nešto čudno događa ili da se nešto što se do tada obično događalo, više ne događa. Te stvari čovjek može doživjeti ili kao vanjska ili kao nutarnja iskustva.

Koja su vanjska, a koja nutarnja?

Vanjska iskustva su manje ili više vezana za stvari i pojave koje mogu opaziti i druge osobe ili se mogu zabilježiti na videozapisu ili audiozapisu. Nutarnja iskustva su ona koja osoba u sebi doživljava kao stvarna, ali druge osobe, koje su nazočne, ne mogu ih opaziti te se stvar izvana vidi kao subjektivna i često se povezuje i pomiješa s psihijatrijskim oboljenjima sličnih ili istih simptoma, što nerijetko dovodi do nesporazuma i nerazumijevanja užeg ili šireg kruga ljudi, koji okružuju pogođenu osobu, do njezina obilježavanja, što je vrlo neugodno. Ovisno o stanju osobe, kao i o vrsti i intenzitetu problema, osoba može iskusiti nesanicu, imati noćne more, osjećati strah, nesigurnost, bijes, mržnju, a može se i na različite načine neobično ponašati, što obično opaze ukućani. S druge strane, zlom pogođena osoba može osjećati i fizičke patnje poput boli u različitim dijelovima tijela; npr. može osjetiti pečenje, na koži se mogu pojaviti neobjašnjive posjekline, ogrebotine, otekline i sl. Treba međutim reći da sami simptomi nikad nisu dokaz da je riječ o nadnaravnom i ozbiljnom slučaju! Nerijetko se dogodi da, ako takva osoba ide k liječniku i obavi liječničke pretrage, nalazi budu uredni i u granicama normale…

Što tada učiniti?

Eh, to ovisi o tome kakvo je ozračje u samoj biskupiji, u kojoj dotična osoba prebiva; tj. postoji li svijest i osnovno znanje o toj problematici, kao i otvorenost onih koji biskupijom upravljaju. Općenito govoreći, osoba se može obratiti biskupijskim kurijama (ordinarijat, vikarijat), biskupovu tajniku, generalnom vikaru – nije nužno obratiti se samom biskupu odnosno ordinariju na tom području.

Ima i svećenika koji nekako ne vjeruju u sve to?

U odnosu na svećenike koji o toj tematici ponešto znaju ili su barem prema njoj otvoreni, prevladava skupina svećenika skeptika. Mnogi od njih, ako ih potaknete da se i sami uvjere je li riječ o pretjerivanju, gluposti ili o nečemu drugom, ne pokazuju volju za tim, što upućuje na zaključak da radije pristaju uz svoje već formirane stavove, nego da ih sad dovode u pitanje. Oni koji dođu, obično budu potreseni i promijene svoj stav ili u najmanju ruku nisu više skloni takve stvari omalovažavati. O nekim razlozima, zbog čega je tomu tako, već sam govorio.

Ali, Evanđelje piše o tome?

Shvatljivo je da nismo svi za sve no, priznat ćete, upravo ta tematika pripada četirima nalozima koja je Gospodin Isus predao svojim učenicima, kad ih je poslao u svijet (Usp. Mt 10, 8). Bog je raznoliko rasporedio svoje talente, darove i milosti te nas uputio jedne na druge, pa su međusobni dijalog, poštovanje, snošljivost, strpljivost i suradnja, ključni elementi za šire i bolje razumijevanje ovih stvari. Ovdje mi u pamet dolazi sveti Pavao i njegova Prva poslanica Korinćanima u kojoj kaže: „Ne može oko reći ruci: ‘Ne trebam te’, ili pak glava nogama: ‘Ne trebam vas’“… Utoliko ni svećenici koji to nedovoljno poznaju ili to ne razumiju, ne bi trebali misliti kako to nama ne treba ili kako to ne spada u svećeničko poslanje. Ako ovo već nije osnova svećeničkog poslanja, sigurno ga upotpunjuje, u smislu u kojem je to htio i naložio naš Gospodin.

Navodno nema mnogo pravih opsjednuća, tj. posjednuća?

Iskusni egzorcisti ističu da oko 95 posto osoba koje misle (ili za koje njihovi ukućani ili rodbina misle) da im treba egzorcizam, nemaju stvarnih i opravdanih temelja za to. Za njih se mogu s uspjehom moliti uobičajene i od Crkve odobrene molitve otklinjanja i druge prošnje, predviđene za lakše slučajeve (koji se pogođenoj osobi uopće ne čine lakšima!). Problem nastaje kad onih 95% nastojimo nategnuti na 100%. Čini se da među klerom – barem u ovom trenutku – ima malo onih koji uviđaju važnost ove službe i rastuće potrebe osoba koje traže i očekuju duhovnu pomoć. Velika većina svećenika priželjkuje da se time bavi netko drugi. Međutim, zatvorenost velikoga dijela klera ne pridonosi suočavanju s ovakvim problemima niti pomaže u njihovu ublažavanju. Naše su nadbiskupije i biskupije u mnogim stvarima izvrsno i pedantno organizirane, ali rijetko koja ovu službu drži aktivnom, što u konačnici samo produbljuje problem, a onda stvara i sve veći pritisak na odgovarajuće institucije krajevne Crkve.

Priča se da u Rimu svaki dekanat ima svog egzorcista?

U dokumentarcu koji smo spomenuli, već u prvim rečenicama spominje se brojka od 500.000 stanovnika Italije koji svake godine odlaze egzorcistu! Nije li to zabrinjavajuća brojka? Mislim da jest. Talijanski su se biskupi s tim problemom suočili na svoj način te nešto po tom pitanju i učinili. U Italiji se o egzorcizmu, opsjednuću, ukazanjima, euharistijskim čudima i sl. često govori, pogotovo u katoličkim medijima! Ne kažem da se te stvari u Italiji populariziraju, ali takve stvari u Italiji svakako nisu tabu. Postoje kontakt-emisije u kojima gledatelji ili slušatelji mogu postaviti pitanja i tako pravodobno i dostatno biti informirani. Kod nas je to u povojima, ali vjerujem da je buđenje svijesti o tome započelo. Koliko znam, na širem području Rima danas djeluje desetak ili nešto više egzorcista, piše Večernji.

Najnovije

Još iz rubrike