1.3 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Otkrili jedinu stvar koja ljudima olakšava suočavanje sa smrću

Otkrili jedinu stvar koja ljudima olakšava suočavanje sa smrću

Unatoč svim medicinskim dostignućima stopa smrtnosti ostala je konstantna – bilježimo jednu smrt po osobi, kazao je moj prijatelj Jason, s kojim sam 80-ih godina prošlog stoljeća studirao medicinu. Šest godina smo učili o tome što bi sve moglo poći po zlu u ljudskom tijelu.

Vrijedno smo se probijali kroz udžbenik pod nazivom ‘Pathologic Basis of Disease’ koji je detaljno opisivao svaku pojedinu bolest, no ova njegova rečenica cijeli me život podsjeća da su smrt (i bolest) neizbježni aspekti života – piše Nigel Warburton, filozof i književnik na portalu Aeon, a prenosi Big Think.

– Ponekad se čini da smo mi na Zapadu razvili zabludu o tome. Trošimo milijarde na produljenje života, osmišljavanjem sve skupljih medicinskih i kirurških zahvata, od kojih se mnogi provode u našim poznim godinama. Iz perspektive velike slike, to se čini uzaludnim rasipanjem našeg dragocjenog novca – dodaje Warburton

– Nemojte me krivo shvatiti. Ako me zadesi rak, bolest srca ili bilo koja od bezbrojnih životnih opasnosti o kojima sam saznao u medicini, želim sve uzaludne i skupe tretmane do kojih mogu doći. Cijenim svoj život. Zapravo, kao i većina ljudi, želim ostati na životu. Ali isto tako, kao i većina, niti ja uglavnom ne cijenim svoj život sve dok se ne suočim s neposrednom mogućnošću da zaista ostanem bez njega – pojašnjava on svoj stav.

Još jedan moj stari prijatelj, Ross, piše Warburton, studirao je filozofiju dok sam ja studirao medicinu. U to je vrijeme napisao esej pod nazivom ‘Smrt učitelja’ (Death the Teacher), koji je duboko utjecao na mene. Tvrdio je da je najbolje što bismo mogli učiniti da cijenimo život, tako da neminovnost naše smrti uvijek bude u prvom planu u našim razmišljanjima.

Medicinska sestra u palijativnoj skrb, Bronnie Ware, iz Australije, intervjuirala je mnoštvo ljudi tijekom posljednjih 12 tjedana njihova života, pitajući ih za čim žale, a najčešćih pet stvari zbog kojih su žalili pred smrt objavila je u knjizi ‘The Top Five Regrets of the Dying’ iz 2011. godine. Evo što su joj ljudi rekli:

– Volio bih da sam imao hrabrosti živjeti život vjeran sebi, a ne život koji su drugi očekivali od mene;

– Volio bih da se nisam toliko trudio;

– Volio bih da sam imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje;

– Volio bih da sam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima;

– Volio bih da sam se dopustio da budem sretniji.

– Odnos između svijesti o smrti i vođenja ispunjenog života bila je središnja briga i njemačkog filozofa Martina Heideggera, čije je djelo nadahnulo Jean-Paula Sartrea i druge egzistencijalističke mislioce. Heidegger je požalio da previše ljudi ‘gubi život trčeći sa krdom’, umjesto da budu vjerni sebi. Ali Heidegger se zapravo borio da ispuni svoje vlastite ideale; 1933. pridružio se nacističkoj stranci, nadajući se da će to unaprijediti njegovu karijeru.

Unatoč tim njegovim nedostacima, Heideggerove su ideje nastavile utjecati na širok spektar filozofa, umjetnika, teologa i drugih mislilaca. Heidegger je vjerovao da je Aristotelov pojam bića – koji se kroz zapadnjačko razmišljanje provlačio kao nit više od 2000 godina i imao je ključnu ulogu u razvoju znanstvenog mišljenja – manjkav na najtemeljnijoj razini. Dok je Aristotel cijelo postojanje, pa i postojanje ljudskog bića, vidio kao stvari koje možemo klasificirati i analizirati kako bismo povećali razumijevanje svijeta, u Biću i vremenu (1927.) Heidegger je tvrdio da, prije nego što počnemo klasificirati Biće, prvo moramo postaviti pitanje: ‘Tko ili što radi sve ovo ispitivanje?’

Heidegger je naglasio da smo mi koji postavljamo pitanja o Biću kvalitativno različiti od ostatka postojanja: Stijene, oceani, drveće, ptice i insekti o kojima pitamo. Izmislio je posebnu riječ za ovo Biće koja pita, gleda i brine. Nazvao ga je ‘Dasein’, što se slobodno prevodi kao ‘biti tamo’. Izmislio je izraz Dasein jer je vjerovao da smo postali imuni na riječi poput ‘osoba’ i ‘čovjek’, izgubivši osjećaj čuđenja zbog vlastite svijesti.

– Heideggerova filozofija i danas ostaje privlačna mnogima koji vide kako se znanost trudi objasniti iskustvo moralne, brižne osobe svjesne da će njegov dragocjeni, tajanstveni, lijepi život jednog dana doći kraju. Prema Heideggeru, ta svijest o vlastitoj neizbježnoj propasti čini nas, za razliku od kamenja i drveća, gladnima da svoj život učinimo vrijednim, da mu damo smisao, svrhu i vrijednost – piše Warburton.

Naime, dok zapadnjačka medicinska znanost, koja se temelji na aristotelovskom razmišljanju, ljudsko tijelo vidi kao materijalnu stvar koja se može razumjeti ispitivanjem i raščlanjivanjem na njegove sastavne dijelove, kao i bilo koji drugi komad materije, Heideggerova ontologija u središte stavlja ljudsko iskustvo našeg razumijevanja svijeta, pojašnjava.

– Prije deset godina dijagnosticiran mi je melanom. Kao liječnik, znao sam koliko ovaj rak može biti agresivan i koban, te kako brzo se može razviti. Na moju sreću, činilo se da se operacijom postiže izlječenje. Ali imao sam i sreće u drugom smislu: Postao sam svjestan toga da ću umrijeti, kao nikada do tad – ako ne od melanoma, onda od nečeg drugog. Od tada sam puno sretniji. Za mene je ta spoznaja, to prihvaćanje, ta svijest da ću umrijeti, jednako važna za moju dobrobit kao i sav napredak medicine, jer me podsjeća da svaki dan živim punim životom. Ne želim doživjeti žaljenje o kojem je pisala sestra Ware, zbog toga što nisam živio ‘život vjeran sebi’ – ističe Warburton.

Dodaje kako većina istočnih filozofskih tradicija cijeni važnost svijesti o smrti za kvalitetu života. Tibetanska knjiga mrtvih, na primjer, je središnji tekst tibetanske kulture. Tibetanci puno vremena provode ‘živeći sa smrću’, koliko god to zvučalo kao oksimoron.

Najveći istočnjački filozof, Siddhartha Gautama, poznat kao Buda, shvatio je važnost održavanja kraja na vidiku. Vidio je želju kao uzrok svih patnji i savjetovao nas da se ne vežemo previše za svjetovne užitke, već da se usredotočimo na važnije stvari: Ljubav prema drugima, razvijanje smirenosti uma i ostajanja u sadašnjosti.

– Posljednje što je Buda rekao svojim sljedbenicima bilo je: ‘Propadanje je svojstveno svim sastavnim stvarima! Marljivo izradi svoj spas!’ Kao liječnik, svakodnevno se podsjećam na krhkost ljudskog tijela, te na to koliko nas smrt blisko vreba, iza ugla. Međutim, kao psihijatar i psihoterapeut, podsjećam se i na to koliko život može biti prazan ako nemamo osjećaj smisla ili svrhe. Svijest o našoj smrtnosti, dragocjenoj konačnosti može nas, paradoksalno, potaknuti na traženje – i, ako je potrebno, stvaranje – značenja za kojim tako očajnički žudimo – zaključuje Warburton, prenose 24sata.

Najnovije

Još iz rubrike