‘Ako se usudimo kladiti da je Oumuamua dio napredne izvanzemaljske tehnologije, bit ćemo samo na dobitku‘, piše Loeb
’12. studenog 2018. Avi Loeb, tada predsjedavajući odjela za astronomiju na Harvardu, i mladi istraživač Shmuel Bialy, objavili su rad u prestižnom časopisu Astrophysical Journal Letters tvrdeći da su možda otkriveni prvi dokazi o vanzemaljskoj tehnologiji u obliku tajanstvenog objekta zvanog Oumuamua koji je prošao kroz Sunčev sustav 2017. godine’, piše Dennis Overbye za New York Times.
‘Novinari su pohrlili na Leobova vrata. Nisam bio jedan od njih, jer sam smatrao da je tvrdnja, iako pametna i odvažna, ipak prilično pretjerana i još uvijek to mislim, koliko god bih želio da je istina.
Malo se njegovih znanstvenih kolega slaže s njim, što će vam Loeb prvi reći u svojoj novoj knjizi ‘Izvanzemaljski’, koja je dijelom ljupki memoar, a dijelom molba da zadržimo otvoren um o onome što sve postoji u svemiru – konkretno život. Inače, kaže, mogli bismo propustiti nešto nevjerojatno, poput crkvenih velikodostojnika u 17. stoljeću koji su odbili pogledati kroz Galilejev teleskop.
‘Jesmo li mi znanstvenici, ali i laici spremni?’, pita u uvodu knjige. ‘Je li ljudska civilizacija spremna suočiti se s onim što slijedi nakon prihvaćanja vjerojatnog zaključka do kojeg smo došli hipotezama potkrijepljenim dokazima, da zemaljski život nije jedinstven, a možda čak ni posebno impresivan? Bojim se da je odgovor negativan i da prevladavajuće predrasude zabrinjavaju.’
Oumuamua – što je havajska riječ za ‘izviđača’ – prvi je put primijetio teleskop na otoku Maui 19. listopada 2017., kada je već bio na izlazu iz Sunčevog sustava, prošavši najbliže Suncu mjesec dana prije. Došao je izvan Sunčevog sustava, iz smjera zvijezde Vege.
Nitko nikad nije napravio sliku predmeta, ali prema tome kako je njegova svjetlost varirala dok se očito prevrtao, astrofizičari su uspjeli zaključiti da je bio dugačak oko 400 metara i najmanje pet do deset puta duži nego što je širok. Umjetnikova interpretacija crvenkaste stijene u obliku cigare bila je naširoko reproducirana.
Na temelju nekih iznenađujućih drhturavih kretnji dok je napuštao naše područje, astronomi su zaključili da je Oumuamua nekakva čudna kometa. Takvi objekti često ubrzavaju zahvaljujući mlazovima isparavajućih plinova na njihovoj površini, premda u ovom slučaju nisu otkriveni nikakvi plinovi.
Ali Loeb tvrdi da više nije besmisleno pretpostaviti da je Oumuamua svjetlosno jedro, tanak materijal koji svoj propulzivni poticaj dobiva od sunčeve ili zvjezdane svjetlosti, lansiran je u našem smjeru ili možda usidren poput plutače u svemiru, a na njega smo naletjeli tijekom putovanje naše planete oko galaksije. U tom slučaju prastaro pitanje – jesmo li sami u svemiru? – dobilo je odgovor.
Nijanse romana Arthura C. Clarkea ‘Sastanak s Ramom’, u kojem se pokazalo da je nestašni asteroid svemirski brod, doista su potaknule radio astronome da treniraju svoje antene na Oumuamui, ali nisu ništa čuli.
Pošteno je reći da je Loeb, koji je odgojen uz filozofske priče na farmi u Izraelu, i sin je izbjeglica Holokausta iz ratom zahvaćene Europe, jedan od maštovitijih i artikuliranijih znanstvenika. Često piše za Scientific American i izdaje radove o širokom spektru tema – od kozmologije do crnih rupa sve do poželjnosti analiziranja atmosfera egzoplaneta zbog eventualnih znakova industrijskog zagađenja ili čak nuklearnog rata. Predsjednik je Inicijative za crne rupe na Harvardu i, još točnije, predsjednik znanstvenog savjetodavnog odbora za Breakthrough Starshot, izuzetno ambiciozan plan slanja sićušnih sondi u Alpha Centauri, pokretanih na petinu brzine svjetlosti pomoću lasera na svjetlosnim jedrima.
Program Starshot, koji je financirao ruski internetski milijarder i filantrop Jurij Milner, najavljena je samo godinu i pol prije nego što je Oumuamua otkriven. Loebu je bilo prirodno pomisliti da su i veliki umovi u svemiru mogli razmišljati slično. Zvuči suludo, ali on mora istaknuti još jednu stvar koju valja uzeti u obzir.
Središnje mjesto u njegovoj argumentaciji ima ono što on naziva ‘oklada Oumuamua’, što je referenca na poznatu ‘Pascalovu okladu’ prema kojoj pozitivne strane vjerovanja u Boga nadmašuju loše strane. Isto tako, vjerovanje da bi Oumuamua mogao biti vanzemaljska letjelica može nas samo učiniti opreznijima i prijemčivijima za razmišljanje izvan okvira. Kao što je Louis Pasteur rekao: Šansa favorizira pripremljeni um.
‘Ako se usudimo kladiti da je Oumuamua dio napredne izvanzemaljske tehnologije, bit ćemo samo na dobitku’, piše Loeb. ‘Bez obzira na to potaknuli nas na metodičko traženje znakova života u svemiru ili na poduzimanje ambicioznijih projekata, postavljanje optimistične oklade moglo bi imati transformativni učinak na našu civilizaciju.’
Zamislite, na primjer, svjetlosna jedra opremljena kopijama ljudske DNK postavljena oko zvijezde koja će jednog dana eksplodirati, šaljući ih na zraci svjetlosti preko galaksije. Trebali bi za to milijuni godina, ali što je milijun godina u životu Mliječne staze od 10 milijardi?
‘Kad na taj način razmišljam o ovoj poznatoj tehnologiji, svjetlosno jedro koje se vrti pod sunčevim svjetlom, nalikuje krilima sjemenki maslačka koje je vjetar poslao da oplodi djevičansko tlo.’
Moderna akademska znanost, žali se, precijenila je teme poput više dimenzija i više svemira, za što nema dokaza, i podcijenila potragu za životom tamo vani, ne samo u obliku izvanzemaljskih radio signala, već u obliku kemijskih ‘biopotpisa’, ili čak tehnoloških artefakata – kao što je, vjeruje Loeb, Oumuamua. Mogli bismo se više potruditi, piše. Otkriće izvanzemaljskog života bilo bi najveće otkriće u povijesti znanosti, prenosi Jutarnji.
Dok piše na kraju ovog napola memoara, napola uzvišenog monologa: ‘Ali onog trenutka kad saznamo da nismo sami, da gotovo sigurno nismo najnaprednija civilizacija koja je ikad postojala u kozmosu, shvatit ćemo da smo potrošili više novca razvijajući sredstva za uništavanje čitavog života na planetu nego što bi koštalo njegovo očuvanje.’
