Stručnjaci kažu kako je osjećaj o prolaznosti vremena individualan i ovisi o puno faktora. Tako će, primjerice, netko tko se svakodnevno suočava s puno zadataka i stresa redovito imati dojam kao da mu vrijeme ubrzano prolazi i da ga nikad nema dovoljno.
– Iz socijalno znanstvene, psihološke te neuroznanstvene perspektive, moglo bi se govoriti da većina ljudi što rade u svakodnevnom multitaskingu doživljavaju, s obzirom da im je mozak uglavnom na visokim beta valovima i u stanju stresa, ubrzanije prolaženje vremena. Nasuprot tome, ako čekamo cijeli dan poštara da pozvoni, i samo to, vjerojatno vrijeme prolazi vrlo sporo – pojašnjava psihoterapeut i sociolog Zdravko Bokulić.
Nastavlja kako se u situaciji traume i distresa takvi osjećaji također individualno ispoljavaju.
– Netko će se smrznuti, biti i ostati neko vrijeme u grču te fizičkoj i emocionalnoj anesteziji, čak i amneziji. Vrijeme će mu najvjerojatnije sporije protjecanje, u stalnom iščekivanju mogućeg, ali neizvjesnog događaja. Ljudi koji teže strukturi i redu nastojat će zadovoljiti svoje primarne potrebe i vjerojatno će im fokus njihovih djelovanja i percepcija vremena biti manje-više uobičajeno prosječna, odnosno utopit će se u svim nastojanjima – kazao je Bokulić ističući kako percepcija o prolaznosti vremena proizlazi i iz vlastitih stavova, uvjerenja u očekivanja koja imamo od sebe i od drugih. Taj će dojam dodatno ovisiti i o situaciji koja nas okružuje.
– Neki pokušavaju kontrolirati situaciju koja se ne može kontrolirati, drugi se usmjeravaju na kontroliranje vlastitog ponašanja, a neki kontroliranju ponašanja drugih, neki odabiru spasilačko i pomagačko ponašanje. Kad u situaciji jakoga stresa hormonalna navala utječe na impuls i ponašanje koje nazivamo “bježi ili bori se”, to utječe da se promijeni i percepcija vremena. Povlačenje daje dojam sporog prolaženja vremena, dok proaktivnost i puno promjena tijekom dana obično daju doživljaj da vrijeme leti – kaže sugovornik.
Pasivnost i proaktivnost se tijekom dana mijenjaju, pa se u skladu s tim mijenja i naša percepcija prolaznosti vremena. Ipak, Bokulić smatra da promjenom životnog stila te fizičkom aktivnošću i relaksacijom možemo promijeniti tu percepciju.
– Prema neuroznanosti percepcija vremena vezana je uz gustoću novih iskustava u određenim vremenskim periodima. Istraživanja i neuroznanost dokazuju da je za subjektivni doživljaj protjecanja vremena iznimno važna proporcija iskustava i životnog vijeka. Ako imamo 10 godina, onda jedna godina predstavlja čak 10% našeg životnog doba. Neuroznanost preporučuje da kod doživljaja zaustavljanja vremena što češće mijenjamo rutinu, a pogotovo dodamo putovanja i lijepe doživljaje – savjetuje psihoterapeut.
Kad je riječ o povezanosti takvog stanja i psihičkog zdravlja općenito, Bokulić smatra da se ono može manifestirati na različite načine.
– Doživljaj presporog prolaženja vremena može značiti da čovjek ima premalo stresa ili pokazuje depresivnost i povlačenje uz manjak svakodnevnih aktivnosti i brige o sebi. Nasuprot tome, proaktivno djelovanje, borba i aktiviranje prilika je za pokazivanje empatije, solidarnosti, humanosti i davanja te daje doživljaj optimalnog ili brzog prolaženja vremena – pojasnio je on dodajući kako se u proaktivnosti skriva fizička i psihička dobrobit jer ona pokreće hormonalne promjene koje pomažu umu i tijelu podjednako ostavljajući nam mogućnost da njegujemo optimizam i suočimo se sa strahom.
– Najveći dio stanovništva Hrvatske je u masovnoj psihotraumi, duboko uznemireni, s osjećajima velike nevolje, često i bespomoćnosti spram pandemije covida – 19, ranijeg i sadašnjeg lockdowna, nužnih zabrana i socijalne distance, anticipacije vjerojatne još veće socijalno – ekonomske nesigurnosti, katastrofalnog potresa u Zagrebu, i sada u Petrinji, Sisku, Glini i okolnim selima. Duboka uznemirenost na razini stresne fiziologije, kod većine ljudi još je dodatno pojačana uz neizvjesnost mogućeg novog i još jačeg potresa. Zato je nužna javna kampanja kroz koju će stručnjaci građane podučavati psihološkom jačanju – poručuje Bokulić, pišu 24sata.
