Nakon potresa osjetila sam da me steže u prsima. Osjetila bih bol pri zijevanju, tresla sam se. Bilo mi je hladno, kiša je kapala. Ne sjećam se puno. Djedov sat u kuhinji zaustavio se na 12.20.
Ovo je priča djevojčice Dore Sulić (16), Petrinjke koja je odlučila ispričati svoj doživljaj potresa, doživljaj tog mučnog 29. prosinca, kad je s bratom bila sama u kući u predgrađu Petrinje. Kaže da je od šoka izgubila glas. U Petrinji je odrasla, završila osnovnu i ide u srednju školu, čije su zgrade sad spremne za rušenje. Nasreću, njena kuća nije oštećena, no rođaci i prijatelji ostali su bez krova nad glavom, spavali su u autima, a nabrajala je kamo su sve otišli. Na Facebooku je gledala kako bageri ruše ostatke rođakove kuće. Cijeli dan provela je sa susjedima, bili su pribijeni uz vatru na livadi. Susjeda je napravila gulaš i nahranila cijelu ulicu. Brat (12) cijelo je vrijeme pričao i trčao uokolo.
– Rekao je da nas želi oraspoložiti. Tako se lakše nosio sa svim – kaže.
Kako zvuči potres? Kao da se svijet ruši. Kao lupanje, udaranje, kao da netko baca cigle na mene. Kao strašno tutnjanje, ali nakon svega ovoga bit ću hrabrija, kaže Dora.
Jutro je počelo normalno, mama joj je bila na poslu. Nazvala je najbolju prijateljicu s kojom je komentirala potres od dan ranije.
– Djed je donio kruh meni i bratu pa smo zajedno doručkovali pečena jaja. Stožeru sam krenula pisati e-mail za propusnicu. Htjela sam kumi u Slavoniju za Novu godinu. U sobi imam radni stolac s kotačićima i neka nagla sila krenula me gurati iza. Stala sam ispod štoka i glasno počela dozivati bratovo ime. Osjećala sam kao da mi je nestao glas. Uopće ne znam kako sam ga uspjela dozvati. Osjećala sam olakšanje kad sam vidjela da je dobro – kaže i dodaje: “Izašli smo vani bez čarapa, u papučama i pidžami”.
– Vidjela sam zabrinuta lica susjeda i rodbine koji žive preko puta. Zvala sam bratića koji je otišao u Bačugu ranije. Nije se javljao, pa sam krenula zvati neke njegove prijatelje. Ni oni se nisu javljali. Nazvala me mama s posla u Zagrebu i nisam joj ni dala da dođe do riječi. Odmah sam je pitala jesu li oni osjetili taj potres i jesu li dobro – objašnjava Dora sav kaos 29. prosinca.
Kako kaže, uopće nije imala dojam jačine podrhtavanja do razgovora sa stricem s juga Dalmacije, koji je rekao kako je cijela obitelj osjetila potres. Dora se slomila.
– Internet je bio slab ili nikakav, pa nisam mogla vidjeti u kakvom je stanju grad, sve dok mi sestrična nije proslijedila sliku centra. Odbijala sam prihvatiti da je to moja mala Petrinja. Gradić u kojem sam odrasla bio je srušen, nema ga više – priča.
U potresu je nestao i njezin mačak Joža.
– Bio je sivo-tigrast, imao je oko dvije godine. Možda je pobjegao, ipak ima devet života – kaže.
Priča kako su sa susjedima na sredinu dvorišta dovukli vrtnu garnituru, stolce i ljuljačku. Mama se vratila s posla, bratići su otišli s lopatama u grad pomoći u raščišćavanju. Najbolja prijateljica joj je ostala bez doma, tetinom dečku u Strašniku kuća je sravnjena sa zemljom. Konstantno su dobivali lažne vijesti, načuli su kako je 60 ljudi poginulo u podrhtavanju. Bili su izvan sebe, a bez interneta ili televizije. Cijeli su dan slušali sirene, a ništa nisu mogli učiniti.
– Najviše me pogodila smrt Laure, koju sam osobno znala jer smo išle u istu osnovnu školu. Uvijek sam je viđala nasmijanu na hodnicima. Moja sestrična i brat samo su godinu dana mlađi od nje i kažu da je uvijek bila draga prema njima – govori. U ulici nije bilo struje ni vode. Susjedi su sjedili na plastičnim stolcima, ogrnuti dekama, s djecom i ljubimcima.
– U autima sam viđala ljude s blijedim licem, svi su mi izgledali isto. Prošlo je puno vatrogasnih vozila, Hitne i policajaca. Tek poslije ponoći ušli smo u kuću. Nas desetak. Stavili smo madrace u hodnik ispred ulaznih vrata da možemo istrčati ako bude još podrhtavanja – objašnjava.
– Nitko ustvari nije spavao, svi smo se bojali, svake dvije minute osjetili smo male kratke potrese. Te noći sam pored brata ležala. Refleksno sam mu stavila ruku na glavu da nešto ne padne na njega. Počeo je plakati jer je mislio da se strop urušava. I bratić je bio uplašen. Ima deset godina, ni s kim nije htio razgovarati.
Teta je govorila da se sigurnije osjećala u ratu jer, kad bi bila uzbuna, čuli bi sirene i pobjegli u sklonište, a sad nema najave. Svaki put kad čujem petardu ili lupanje vrata, ja se stresem – govori.
Gradom je prošla tri dana nakon potresa, kad je bila na putu za Slavoniju, gdje se prvi put uspjela naspavati.
– Vidjela sam ruševine, policajce koji reguliraju promet, muškarce na krovovima. Djece uopće nije bilo na cestama – kaže, pišu 24sata.
