Jedan od široj hrvatskoj javnosti sigurno najpoznatijih i dugo godina medijski najeksponiranijih splitskih sudaca, donedavni sudac Županijskog suda u Splitu Slavko Lozina umro je u četvrtak u 66-oj godini u jednom Domu za starije i nemoćne u Kaštelima. Ironija sudbine je da je sudac Lozina otišao sa ovog svijeta baš na svoj rođendan.
Prije nešto više od godinu dana pogoršalo mu se zdravstveno stanje te je otišao sa Županijskog suda u starosnu mirovinu sa navršenih 65 godina i 10 mjeseci života, a zadnje informacije koje su dolazile iz kruga njegovih poznanika i prijatelja govorile da je teško obolio. Slavko Lozina bio je sve, samo ne običan sudac, piše Slobodna Dalmacija.
Rodom iz Slivna u Dalmatinskoj Zagori privlačio je pažnju i svojim neobičnim i ekstravagantnim modnim izričajem, ali puno više svojim presudama i ponašanjem tijekom postupaka kojima je znao, najblaže rečeno, u negativnom smislu šokirati javnost. No, kao čovjek bio je iskren i pomalo “šašav”, spreman uvijek na razgovor i neobavezno čavrljanje. Rekli bi ljudi “dobar ka kruv”, bez grama zloće u sebi.
Što se tiče njegovog sudačkog rada, mnogi će reći, a neki su ga mediji i proglašavali jednim od najkontroverznijih hrvatskih sudaca, da je bio ogledan primjer nefunkcioniranja hrvatskog pravosuđa.
Sudio je mnoge razvikane slučajeve, a u fokus šire javnosti došao je prilikom suđenja osmorici hrvatskih vojnih policajaca za ratni zločin protiv civila u vojnom zatvoru Lora kada ih je oslobodio krivnje i kada je, pomalo naivno, rasprave započinjao čestitkama uspješnim igrama hrvatske nogometne reprezentacije.
Sudio je i medijski razvikane slučajeve poput postupka protiv fra Šime Nimca i bankarice Jasmine Bilonić kada je odlučio da neće slati pozive splitsko-makarskom nadbiskupu Marinu Barišiću koji je bio jedan od ključnih svjedoka i to nakon što je crkveni velikodostojnik rekao da ga se ne zove jer da ne zna ništa o slučaju i da ima puno svog posla.
Bilo je tu još puno slučajeva, mogle bi se napisati kartice i kartice novinskog teksta o svim onim biserima sa suđenja za ubojstva, pokušaje ubojstava i raznih drugih kaznenih djela. Svaki okrivljenik je s nestrpljenjem iščekivao ishod Lozininih presuda na Vrhovnom sudu koje su u većini ukidane. Mediji su ga, ponekad i potpuno neopravdano, razvlačili zbog raznih afera, svaka se njegova presuda javno vagala možda i više nego nekih drugih njegovih kolega, a on se borio sudskim tužbama protiv novina.
– Ja sam kriv za sve u ovoj državi. Dežurni krivac. Tko će. Lozina će. Valjda sam kriv i što je vrijeme jesensko, a ne ljetno. Svi su govorili, pisali, da sam desničar. A to nema veze s mozgom. Meni su zaista svi ljudi jednaki. Pa ja imam deset godina pretplatu na srpsku TV Pink. Bolja mi je od HTV-a. Vidjeli su me na Thompsonovom koncertu. Pa što, svi su bili. A bio sam i na Lepoj Breni. Gibonni mi je recimo super, ali s njegovom glazbom jednostavno nisam na ti. Tito je bio jedan od najjačih državnika – izjavio je u jednom intervjuu prije desetak godina za Jutarnji list, piše Slobodna.
