Šef HGSS-a otvorio dušu: Oko cijele tragedije u Petrinji zasmetaju mi takve objave

HGSS-ovci su među prvima stigli u Sisak, Petrinju, Glinu i okolicu te, s ostalim hitnim službama, u roku od svega nekoliko sati, rasporedili se na teren. Osnovni ciljevi HGSS-a su, kako sami navode, “sprječavanje nesreća, spašavanje i pružanje prve medicinske pomoći u planini i na drugim nepristupačnim područjima i u izvanrednim okolnostima kod kojih pri spašavanju i pružanju pomoći treba primijeniti posebno stručno znanje i upotrijebiti tehničku opremu za spašavanje u planinama, a u svrhu očuvanja ljudskog života, zdravlja i imovine”.

Godišnje svi zajedno odrade osam milijuna sati dobrovoljne pripravnosti i tristo tisuća stručnog rada u akcijama, a otprije dvije godine predvodi ih Josip Granić, koji je stalno na terenu na Banovini . – Ma dva sata, noćas od tri do pet! – čio i vedar, kao da je odspavao i više od onih osam koliko ih je organizmu potrebno, na pitanje je li išta uspio odmoriti, odgovara pročelnik HGSS-a Josip Granić. U Petrinji je – ekipa Večernjeg ga “hvata” ga i, naravno, prvo pita kakvo je stanje.

Je li situacija nešto bolja?

Bolja nego jučer, a nadam se da će i sutra biti bolja nego danas. Ne općenito, doduše, ali u vidu toga da se dio ljudi već polako snašao za smještaj, pokrpali su se dijelovi kuća kako bi se moglo boraviti barem u nekim prostorijama. Po Petrinji i okolici još ima posla s dimnjacima pa su po krovovima vatrogasci, alpinisti, visinski radnici, gorska služba spašavanja. Ljudi dovoze materijal i cerade pa su naše ekipe i po selima, obilaze ljude, dostavljaju pomoć. Obišli smo u prva dva dana više od 90 posto sela, imamo popise i ne radimo to napamet, tako da mi malo i zasmetaju informacije po društvenim mrežama u kojima se tvrdi da određenih lokacija još nitko nije došao. Moguće je da netko nije bio u određenoj kući ili obitelji, ali sela su se prošla. Nosimo hranu, vodu, gorivo za agregate, a u suradnji s liječnicima, i lijekove.

Gdje ste se smjestili u Petrinji, gdje spavate, jedete?

Crveni križ kuha tople obroke u stožeru, a mi imamo i premještenu bazu. To su dva zapovjedna vozila na parkiralištu Lidla, a ondje su i dva šatora s potrepštinama i šatori u kojima spavaju interventni timovi. Dva ili tri tima ostaju da mogu reagirati po potrebi. U vozilima nam je logistika, odnosno u jednom se koordiniraju timovi, dok se u drugom vodi evidencija i bilježe nove potrebe. Imamo i jedno vozilo koje je baza za dronove i mapiranje područja i jedno koje je u samom stožeru. Tako da zadatke dobivamo na parkiralištu, u našoj bazi operacija, a na njemu se i prijavljujemo te odjavljujemo.

Pročelnik ste HGSS-a od prosinca 2018., ujedno najmlađi prvi čovjek u povijesti re organizacije. Stručnost i iskustvo glavni su kriteriji po kojima predstavnici svih stanica biraju pročelnika, vi sad imate 38 godina. Kad ste se prvi put popeli na drvo?

Joj, to bi trebalo pitati moje roditelje. Morao bih sad jako misliti pa se eventualno sjetiti po ožiljcima.

Znate kako to ide s djecom. Oni koji žele biti policajci, moraju se igrati lopova, budućim vatrogasci crvena je kaciga sve…

Ma ja sam baš i vatrogasac htio biti! Moj je tata jedan od osnivača DVD-a Kaštel Gomilica, gdje sam ja odrastao. Družio sam se s vatrogascima koji su u to vrijeme imali one žute špičaste kacige, a ja sam jedva čekao da budem dovoljno velik da je mogu staviti na glavu, a da mi ne pada. Na kraju, kad sam narastao, te su kacige zamijenili drugima, a ja sam krenuo u speleologiju, koja me i dovela do HGSS-a.

Gdje ste se počeli baviti jamama i špiljama?

U Speleološkom društvu Karlovac. Inače sam iz Kaštela, ali u Karlovcu živim već dugo jer su se roditelji tamo doselili. Upravo sam u HGSS ušao na preporuku dvojice gorskih spasilaca, a taman prije toga nabavio sam psa. Da bude ljubimac, naravno, ali onda sam počeo raditi s njim pa sam se zaljubio i u potražne aktivnosti.

Kako je to išlo?

Radio sam potrage, pa vođenje potraga pa sam postao međunarodni instruktor za vođenje potraga, a onda i instruktor HGSS-a. Bilo nas je u to vrijeme tek nekoliko sa psima, a gorskoj službi je taman iz Walesa donirana kujica Hosan, koja je stigla k meni. Nje se ljudi možda sjećaju iz 2007. godine kad je pronašla četverogodišnjeg dječaka koji je iz bakina dvorišta odlutao u šumu. Dvjestotinjak ljudi tada je bilo u potrazi za njim, a 20 sati od nestanka našla ga Hosan. Te je 2007. ona dobila i nagradu “Osoba godine”, a nas dvoje i “Ponos Hrvatske”. Uginula je 2015., imala je 12 godina. Nakon nje prestao sam raditi sa psima. Ali u HGSS-u sad imamo više od 30 licenciranih potražnih timova koji se sastoje od čovjeka i psa, dok je ukupan broj timova, licenciranih i nelicenciranih, više od 60.

Prestali ste s potražnim psima, što se onda radili?

Bavio sam se raftingom u slobodno vrijeme, pa sam se počeo educirati za spašavanje na vodama i poplavama. Postao sam instruktor, a onda i pročelnik komisije za spašavanje na vodama i poplavama HGSS-a. Nakon toga, odabrali su me za pročelnika cijele organizacije.

Pa vi svaki hobi pretvorite u profesionalno!

To i jest čar HGSS-a. Ono čime se bavite u slobodno vrijeme možete razviti na entu potenciju. Ako te nešto zanima i dobar si u tome, a služba će zbog toga biti bolja, onda su ti sva vrata otvorena, rast ćeš koliko hoćeš! Naravno, to “pojede” i sve drugo u životu, a nemaš ni vremena.

Psi su bili ključni dio potrage u Banovini, tražili su ljude u ruševinama. Rade li i oni u smjenama?

Naravno. To ovisi o težini terena. Primjerice, ako je šumski teren, pas radi sat, dva ili tri, a što se samih potraga u ruševinama tiče, one su još zahtjevnije jer se pas mora dobro potruditi da nađe mikrolokaciju osobe, a pritom udiše puno prašine. Također, kretanje im je puno teže i opasnije, tako da je rad na ruševinama kraći, odnosno radi se nekoliko sati u danu, nakon čega se psi moraju odmarati. Sreća u nesreći, u ovom potresu, bila je ta što nismo imali toliki broj objekata kojima je trebao potražni tim jer nema velikih zgrada, uglavnom su to obiteljske kuće za koje se znao točan broj ljudi koji se traži. Poslali smo najprije 13 potražnih timova, a potrebnih za rad bilo je četiri-pet. Osim crkve u Žažini, sve smo ljude pronašli još prije mraka, na dan potresa.

Prestali ste raditi s potražnim psima, znači li to da sad nemate psa? I

mam Freu. I ona je border collie, unuka je kujice koju sam imao. Zapravo, sve je dosta isprepleteno. Iz legla koje sam ja imao je Baltazar, koji je sad sudjelovao u potragama u Majskim Poljanama. A kujica koju ja sad imam je iz Baltazarova legla.

Trenirate li?

A ne, Frea je ljubimac. Odnosno, treniramo mi svašta, ali potrage ne.

Što kažu na vaš posao roditelji, supruga?

Uf!

Uf, je li?

Ma roditelji su navikli na sve već, a kako i ne bi, dvadeset je godina već svih tih aktivnosti. Rade sad u inozemstvu, ali redovito ispituju kako sam i gdje. I supruga je navikla, voljela bi, naravno, da sam češće doma, što ni meni ne bi smetalo, ali ovo je ono što sam ja izabrao i nadam se da su moji zadovoljni.

Kako je uopće biti na čelu organizacije koja broji tisuću ljudi, a uglavnom je volonterska?

Svi smo mi ljudi s otprilike istim životnim nazorima, volimo i more i planine, alpinisti smo, planinari, speleolozi. Pa čak slušamo i istu ili sličnu glazbu! I to je, s jedne strane, jako lijepo jer si okružen prijateljima, odnosno velikom obitelji i znaš da će ti svi pomoći u svakom trenutku. S druge strane, organizacija je volonterska iako radimo profesionalno u ime Republike Hrvatske, pa se tu mora pronaći dobar balans. Nekakva ravnoteža između hijerarhijski stroge organizacije koja djeluje profesionalno i volontera koji, uz ovaj, imaju i svoj posao.

Spomenuli ste da slušate sličnu glazbu. Što se sluša onda u autu kad se ide na intervencije?

Radioveza! Odnosno, nekoliko njih. I instrukcije.

A kad se ne ide na intervenciju?

Onda Zeppelini, Maiden, Clapton.

Što trebaju znati ljudi koji će s humanitarnom pomoći i dalje ići prema Banovini?

Prije svega, da informacije crpe gledajući službe, odnosno iz službenih izvještaja i da slušaju ljude na terenu, profesionalce. Mi smo odgovorni za ono što radimo, a već je sad došlo do određenog zagušenja raznim podacima, od kojih nisu svi točni, pogotovo ovi koji se pojavljuju na društvenim mrežama.

Sve treba provjeravati?

Ma budimo samo odgovorni jedni prema drugima. I širimo pozitivne i lijepe vijesti.

Facebook Komentari