Kako nam je pandemija korone promjenila percepciju smrti

Screenshot: N1

Umrli od bolesti, droge, alkohola ili u prometnim nesrećama svakodnevno su u statistikama svake države na svijetu. No tek s pojavom pandemije svakodnevno izvještavanje nadležnih službi o broju umrlih od Covid – 19 postalo je rutina.

Iako su mediji često iznosili podatke o oboljelima ili umrlima zbog drugih razloga, ove brojke postale su opipljivije i javnost ih je drugačije prihvatila.

– Manji je osjećaj da možemo kontrolirati virus od ovisničkog ponašanja. Usto, riječ je o novoj, manje poznatoj situaciji i novom virusu, pa je percepcija opasnosti i fatalnih posljedica bitno drugačija. Svakodnevno suočavanje s nepovoljnim ishodima liječenja i smrću naročito su izloženi zdravstveni radnici kojima je to dodatni izvor stresa. Psiholozi stalno upozoravaju da je osim brojki o novozaraženim i umrlim ljudima potrebno objavljivati i podatke o onima koji su ozdravili, odnosno preboljeli COVID 19. Njih je značajno više od onih koji u tome nisu uspjeli – upozorava klinička psihologinja Andreja Bogdan, predsjednica Hrvatske psihološke komore.

Pandemija je utjecala i na to da sve više ljudi umire kod kuće, nerijetko na rukama članova obitelji, a svemu tome svjedoče i djeca kao članovi kućanstva. Dramatične i potresne slike nečijeg odlaska s ovog svijeta teško je zanemariti i zaboraviti.

– Medicina je značajno utjecala na dva najvažnija obiteljska događaja, a to su rođenje i umiranje. Vrlo rijetko se danas djeca rađaju u svojim domovima, a sve češće se umire u bolnicama. Današnje generacije nisu pripremljene ni na rađanje ni na umiranje članova svojih obitelji u svojim domovima, i boje se da im u svom domu neće moći pružiti potrebnu skrb. Uz obaveze na radnom mjestu mnogima više i nije moguće brinuti o bolesnom članu obitelji nastavila je Bogdan ističući kako su mnogi stariji građani upravo zbog pandemije umrli kod kuće.

– To je za njihove obitelji opet bio dodatni stres, a za neke i traumatsko iskustvo. Djeca se u novim situacijama ponašaju onako kako vide da to čine i odrasli. Ponekad nam je kao roditeljima teško nositi se uz vlastitu tugu i s osjećajima djece, ali to je prilika u kojoj možemo vlastitim primjerom pokazati kako poštujući životne zakonitosti, člana obitelji možemo ispratiti s ljubavlju, zahvalnošću i poštovanjem – istaknula je psihologinja dodajući kako se promijenio i način ispraćaja umrlih, pa tako više nema velikih pogreba što kod mnogih izaziva probleme.

– Poštujući epidemiološke mjere mnogi se nisu oprostili od svojih dragih prijatelja. Takve situacije mogu izazvati osjećaj krivnje i ljutnje koji će otežati proces žalovanja, stvoriti dojam da se od dragih i nama važnih osoba nismo oprostili onako kako smo trebali. Većina ljudi u takvoj situaciji učini najbolje što može, a uvijek postoji mogućnost da se u nekim drugim okolnostima, kad se ponovo stvore uvjeti, organizira okupljanje koje nema uobičajeni tradicijski značaj, ali nam može omogućiti da se okupimo i odamo počast i zahvalnost osobama koje volimo i koje su nam važne, a koje više nisu s nama – savjetovala je sugovornica.

U kontekstu pandemije s kojom se borimo i koja je neminovno ukazala na ranjivost i krhkost čovječanstva, Hrvatska se dodatno suočila s potresima koji su još više istaknuli našu prolaznost.

– Odnos prema smrti mijenja se tijekom života, ali prihvatiti vlastitu smrtnost i smrtnost bliskih osoba za sve je teška životna zadaća. U vrijeme pandemije suočeni smo i s činjenicom da svojim ponašanjem možemo proširiti zarazu i doprinijeti tome da drugi ljudi razbole, a možda i umru. Kao što živimo u promijenjenim životnim okolnostima, tako i umiremo u promijenjenim životnim okolnostima – kazala je ona pojašnjavajući kako smo se sad suočili s većom neizvjesnošću nego ranije pa to utječe i na želje o vlastitom odlasku s ovoga svijeta. Donedavno ljudi su imali planove o tome u koju grobnicu žele da ih ukopaju, u kojoj odjeći, kakav sprovod bi trebao biti. Organizirali su svoj ispraćaj do posljednjeg detalja kako taj teret ne bi ostavili bližnjima.

– Zbog potresa i pandemije svima nam je teško je bilo što planirati na dulje vrijeme, situacija se mijenja iz dana u dan, a od mnogih planova moramo odustati ili ih mijenjati. To vrijedi i za planove na kraju života i željama koje su s njim povezane. Ako smo u prilici biti uz nekog tko ima potrebu o tome razgovarati, trebamo vidjeti što možemo učiniti da se njegove želje poštuju i ostvare u najvećoj mogućoj mjeri, kako ga ne bismo dodatno uznemiravali preprekama koje uviđamo u ostvarenju tih želja. Tim ljudima potrebna je prisutnost najbližih, osjećaj sigurnosti, briga i suosjećanje, te poštovanje njih, njihovih potreba i želja – istaknula je Bogdan.

Složena situacija poremetila je mnoge živote, a stručnjaci na telefonima Hrvatske psihološke komore u Mreži telefona za psihološku pomoć na 25 linija stoje na raspolaganju građanima.

– Javili su se građani koji se teško nose sa situacijom da ne mogu obići svoje roditelje smještene u domovima, posjećivati ih ako su na liječenju u bolnicama kao i oni koji se nisu imali prilike oprostiti s njima pred kraj njihovog života. Takve situacije mogu ostaviti otvorenim neka važna životna pitanja na koje više ne možemo dobiti odgovore, onemogućavaju nas da budemo s njima na onaj način na koji osjećamo i mislimo da je to potrebno. Proces žalovanja time može biti dodatno otežan i produljen. Ako traje dulje od 6 mjeseci dobro je potražiti pomoć stručnjaka, psihijatara i psihologa – savjetuje Bogdan dodajući kako je ponovni potres pojačao osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti.

Stoga podsjeća da građani mogu dobiti stručnu podršku na Mreži telefona za psihološku pomoć i na drugim telefonskim linijama objavljenim na službenim stranicama zdravstvenih ustanova, HZJZ-a, županija i gradova. Također, na stranici Hrvatske psihološke komore www.psiholoska-komora građani mogu preuzeti priručnik Koronavirus i mentalno zdravlje u kojima se nalaze brojni savjeti i preporuke psihologa za normalizaciju života u novonastalim životnim okolnostima, prenose 24sata.

Facebook Komentari