Savjeti psihologa: Djeci nemojte obećati da neće biti više potresa

Foto: Unsplash

Djeca mogu posebno teško doživjeti prirodne katastrofe i osjećati posljedice u danima i mjesecima nakon potresa. Istraživanja pokazuju da su najčešće posljedice potresa za djecu i mlade vidljive kroz depresivnost, elemente posttraumatskog stresa i razne strahove. Nekad odrasli smatraju da je predškolskoj djeci lakše jer su ‘mala i ne razumiju’, ali istraživanja i praksa pokazuju suprotno. Djeca u toj dobi osjećaju velike promjene u rutini, tjeskobu i nesigurnost. Zato im je potrebna podrška odraslih.

Važna je predvidljivost, kako odraslima tako i djeci jer shvaćanje onoga što se događa i planiranje je najbolji način zaštite, smatraju prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, Krešimir Prijatelj i Mia Roje Đapić, psiholozi Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba koji su izradili publikaciju ‘Djeca i obitelji prije, tijekom i nakon potresa’.

Odrasli, posebno roditelji, imaju važnu ulogu u osiguravanju djetetu adekvatne podrške u zacjeljivanju traume i izgradnji djetetove emocionalne otpornosti, što je posebno izazovno kada su i sami pogođeni traumatskim događajem.

Mnogi se roditelji se pitaju jesu li njihove reakcije i osjećaji normalni. Je li normalno plakati vikati, ljutiti se ili se nositi sa situacijom kao da se ništa ne događa. No, okolnosti su sve samo ne normalne. Nema normalnog i nenormalnog načina reagiranja na cijeli niz potresa u godini obilježenoj globalnom pandemijom.

– Djeci je potrebno na fleksibilan način uvesti rutinu što sličniju onoj prije potresa, koliko to naravno okolnosti omogućuju. Odrasli iz djetetove okoline trebali bi se prije svega pobrinuti da stvore osjećaj sigurnosti djetetu (putem poznatih predmeta kao što su igračke ili poznatih osoba). Također je dobro smanjiti djetetovu izloženost medijskim izvještavanjima o potresu i društvenim mrežama na kojima se ne nalaze uvijek ispravne i točne informacije. Važno je da roditelji, skrbnici ili druge odrasle osobe iz djetetove okoline provjere djetetovo znanje o potresu i točnost samih informacija koje dijete ima. Korisno je i poticati osjećaj smisla prilikom razgovora o načinima na koji možemo pomoći drugima koji su stradali u potresu i otvoreno pričati o osjećajima koji se djetetu javljaju tijekom ili nakon potresa – smatra prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja.

Moguće reakcije djece na potres prema dobi

Djeca predškolske dobi

-Plač koji je teško kontrolirati
-Naglašen strah od odvajanja
-Strah od samoće i mraka
-Promjene u apetitu
-Razdražljivost
-Pojava regresivnih ponašanja (npr. dijete koje je prestalo cuclati prst ponovno počinje to raditi)
-Osjetljivost na najmanje zvukove

Djeca osnovnoškolske dobi

– Povlačenje od vršnjaka
– Poteškoće usnivanja i spavanja
– Intenzivna tuga
– Odbijanje odlazaka u školu
– Slabije poštovanje autoriteta
– Pojava novih strahova
– Psihosomatske teškoće (glavobolje i mučnine)
– Agresivno ponašanje
– Promjene u apetitu

Adolescenti

– Iritabilnost i razdražljivost
– ‘Acting out’ ponašanja (npr. lupanje vratima)
– Osjećaj bespomoćnosti i beznađa
– Pretjerana pobuđenost, nemogućnost umirivanja
– Ravnodušnost i nezainteresiranost
– Izoliranje od obitelji i vršnjaka
– Preokupiranost potresom i sličnim prirodnim katastrofama
– Promjene u apetitu i snu
– Pojačani strahovi i brige

– Ono što je posebno važno naglasiti je da odrasli budu tu za dijete i odgovore mu sukladno njegovoj dobi na ona pitanja koja ga zanimaju, bez uljepšavanja situacije, ali isto tako i bez „katastrofiziranja“ – smatra prof. Flander.

Mnogi roditelji htjeli bi umiriti dijete pa mu obećati da više neće biti potresa i da je sada sve u redu. Međutim, na taj način se može narušiti odnos povjerenja s djetetom u slučaju naknadnog podrhtavanja. Ako dijete pita o novim potresima, treba mu objasniti da to nitko sa sigurnošću ne može znati hoće li se i kada dogoditi, ali da je dobro biti spreman za slučaj novog potresa i sukladno tome napraviti određeni plan ponašanja kako bismo se zaštitili.

Važno je s djecom razraditi plan kako ćemo se svi ponašati u slučaju (novog) potresa. Na taj način pružamo djetetu osjećaj kontrole i sigurnosti, a bilo bi dobro da uključuje mjesto gdje se dijete može skloniti zajedno s odraslim osobama od povjerenja (štok od nosivog zida, čvrsti stol…), stvari koje može ponijeti sa sobom, a koje mu mogu u periodu nakon potresa smanjiti strah te iskomunicirati gdje će se okupiti u slučaju da moraju napustiti zgradu (npr. na sredini parka u susjedstvu).

– Djeca predškolske dobi mogu razviti strah od mraka, a djeci osnovnoškolske dobi može biti naročito teško ako moraju spavati sami u sobi. To su sve očekivane i u krajnjoj liniji uobičajene reakcija zbog kojih dijete nikako ne treba posramljivati niti mu govoriti ‘ne trebaš se bojati, ti si veliki/velika’ ili ‘nisi mala beba’, nego ponuditi djetetu fizičku i emocionalnu dostupnost i više nego inače (na primjer omogućiti siguran objekt poput najdraže igračke, biti s djetetom u vrijeme spavanja, raditi djeci prilagođene vježbe disanja i opuštanja ili pričanje priča – smatra prof. Flander.

Mnoga su se djeca za vrijeme potresa, našla u objektima vrtića pa smo pitali prof. Flander što roditelji trebaju napraviti u slučaju da se kod djeteta javi strah od povratka u vrtić.

– Odgajatelji su brzom reakcijom i smirenošću sigurno olakšali velikom broju djece da se vrate u vrtiće, ali postoje i ona djeca s intenzivnim strahom koji je u ovom neposrednom periodu sasvim normalan. Bilo bi dobro kada bi odrasli iz djetetove okoline usmjerili dijete da u situacijama straha ili iznimnog stresa uslijed prirodnih katastrofa poput potresa potraže osobu od povjerenja. Važno je da roditelji djetetu jasno i jednostavno daju do znanja da može imati povjerenja u odgajatelje dok mame i tate nema, odgajateljice, odnosno učiteljice rade sve da ih zaštite. Isto tako, djeci možemo objasniti kako se naknadni potres može dogoditi i kad su doma, na ulici, u dućanu te da je puno važnije od mjesta gdje se zateknu da oko sebe imaju odrasle osobe koje će o njima brinuti, kod kuće su to roditelji, a u vrtiću odgajatelji. Kao što se dijete kad ima neki drugi problem u vrtiću s povjerenjem obraća odgajatelju), tako isto može imati povjerenja u odgajatelje u vrtiću u slučaju potresa – smatra prof Flander.

Nakon potresa su normalne brojne emocionalne reakcije djece i one mogu trajati danima ili tjednima. Najbolja podrška djeci su odrasle osobe, a ponajviše roditelji putem osiguravanja rutine i dijeljenja emocionalnih doživljaja. Većina djece uz podršku roditelja i drugih važnih odraslih osoba u životu prolazi kroz period prilagodbe bez većih teškoća koje traže pomoć stručnjaka. Međutim, postoji određen broj djece kojoj će u prilagodbi biti potrebna stručna pomoć.

– Pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje bi bilo dobro potražiti ako dijete i nakon 4 do 6 tjedana od potresa ima intenzivne promjene u ponašanju i doživljavanju (npr. smetnje spavanja, tjeskoba, povlačenje, osluškivanje zvukova zbog straha od novog potresa, nametajuće slike, glavobolje, trbobolje…) i te mu promjene ometaju svakodnevno funkcioniranje (u obitelji, školi, odnosima s prijateljima…). Naravno, roditelji najbolje poznaju svoje dijete i preporučljivo je da potraže pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja kad god osjećaju pojačanu brigu za dijete – savjetuje prof. Flander.

Roditelji koji žele, mogu uključiti svoju djecu u obradu i tretman u Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba ili drugu zdravstvenu ustanovu, a roditelji kojima je potreban savjet ili podrška mogu se javiti na besplatne linije Hrabrog telefona ( za roditelje: 0800 0800 i za djecu: 116 111). Također, postoji niz telefonskih linija koje su aktivirane u ovom kriznom periodu, a oni se mogu pronaći za svaku županiju posebno na mrežnim i Facebook stranicama Hrvatske psihološke komore.

– Odgajateljima i svim ostalim odraslima koji brinu o djeci poručujem da i oni imaju pravo na stresne reakcije te da je briga o sebi nužan preduvjet da bi se mogli brinuti o drugima – zaključuje psihologinja.

Prijedlozi aktivnosti i relaksirajućih tehnika mogu se pronaći na mrežnoj stranici Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i na Facebook stranici, pišu 24sata.

Facebook Komentari