Majčinski instinkt je vrištao – postcovid sindrom je

HRT

Jasminka Kalčić novinarka je HRT-a, majka dvojice sinova. Nitko iz obitelji nije imao Covid-19, barem to nisu znali. Ali maleni je Petar Covid prebolio. Prehodao ga je bez simptoma. Nekoliko tjedana kasnije Jasminka se suočila, prva u Istri, s nečim što se zove postcovid sindrom.

Ovo je njena priča:

“Božić je.

Nikad prije, a imam 49 godina, nisam ga osjetila ovako intenzivno. Rodio se Isus. Uz mene se stišće dječak koji će uskoro napuniti svoje prvo desetljeće. Prije tri dana kao da se rodio ponovno. Prebolio je covid. I, kažu liječnici, tjedan, dva nakon toga tijekom oporavka dobio je multisistem inflamatorni sindrom – MIS-c. Googlala sam …. “C” znači children. Dječji. Jer, ima i A. Adult. Postcovid sindrom koji pogađa i odrasle.

U Hrvatskoj se o oba sindroma malo, gotovo ništa ne zna. Uvjerila sam se na osobnom iskustvu. Moje dijete došlo je s visokom temperaturom u dječju bolnicu Kantrida tjedan pred Božić. I svi su mislili da ima virus. Svi osim mene. Majčinski mi je instinkt govorio da je nešto gore. Ali, kako to instinktom protiv znanosti?

Vratimo se od tog petka još 4 dana unatrag. Utorak popodne je. Petra kupim iz produženoga boravka u osnovnoj školi kao i svakoga dana oko 16 sati. Učenik je trećeg razreda. Odličan. Odgovoran. Kaže mi odloživši torbu na fotelju da ga boli glava. Ništa prečudno, zna ga neki put zaboljeti glava. Dajem mu Lupocet tabletu, sirupe ne voli. Provjeravam sat kasnije kako je. Kaže dobro je. Glava ga ne boli. Popodne i večer teku uobičajeno, zadaća, igra s bratom. Ima mlađeg brata, učenika iste škole, samo prvašića. Škola je donedavno bila on line, zbog covida. Nije bio nitko bolestan nedavno, doduše jest razrednica im, ali proteklo je više od mjesec dana i nitko se iz razreda nije javljao da je bolestan te je dan ranije, u ponedjeljak nastava opet krenula po modelu A. Svi sretni. I klinci i mi roditelji.

Spavaju u svojoj sobi, svaki u svojemu krevetu. Samo nas hodnik dijeli. Zaspali su oko 22. Viknula sam gasi svjetla i televiziju. Sutra je škola. I onda sam se usred noći probudila. Opet onaj osjećaj. Da nešto ne valja. Otišla sam u njihovu sobu. Slušam Petra kako plitko i brzo diše. Nešto nije u redu. Pipam čelo. Gori. Budim ga. Zbunjen je, nije sav svoj. Budim ga jače. Kaže mi, mama, loše sam sanjao. Jako loše. Uhvatila me panika. Moje dijete koje savršeno spava je loše sanjalo.

Znala sam da nije dobro.

Selim ga u svoj krevet da ne budimo bracu. Mjerimo temperaturu starim dobrim živinim toplomjerom kojega nam je u nasljedstvo ostavio pokojni susjed. Gori, ali strpljivo stišće toplomjer pod lijevom rukom. Punih 6 minuta. Treba 5 kažu, ali mi uvijek još 1 više. Za nikad se ne zna. Vadi. Gledam. Isuse, Petar imaš 39,9.

Ruke su mi drhtale, željela sam vrištati ali nema od toga pomoći. Dajem mu tabletu Lupoceta 300, sirup ne voli. Trese se. Za pola sata mjerim opet 39,7. Užas. Kažem mu, idem napuniti kadu pa ćemo temperaturu maknuti vodom. Klima s glavom. Uvijek je bio poslušan.

1.30 je u noći. Braco i nona ispod nas u sobi spavaju. Tiho silazimo u kupatilo, pomažem mu da se skine i sjedne u kadu s 5 prsta mlake vode. Paše mu, kaže… zalijeva se sam plastičnom čašom. Nakon 15 minuta ga oblačim, vraćamo se u krevet i mjerimo temperaturu. 38,5. Pala je mama, kaže sretan. Boli ga glava. Još drhti. Stišće se uz mene i svako toliko osjećam kako se izvija, trzajno. Neobično, mislim. Za pola sata ga pipam, čelo je orošeno znojem. Zvučno diše. Nije pretopao, razmišljam. Gledam na sat, prošlo je dva. Lupocet će djelovati, zaspat ću s njim.

‘Mama, povraćat ću!’. Probudio me. Brzo trčim po posudu. U trku vidim 4 je sata. On povraća dušu. Trese se. Gori. Mjerimo. Opet 39,7.

Što je ovo???

Nikad u životu nije povraćao osim kad ga stara boljka laringitis na to natjera. Nikad nije imao takvu temperaturu. Osim jednom kad je zbog sinusitisa završio na Odjelu ORL pulske bolnice. Inače, zdravo je dijete. Čiste bijele kože.
Dočekali smo srijedu jutro boreći se svaka tri sata s temperaturom beštijom koja je jurila k 40 nemilice. Glavoboljom. Povraćanjem. Treskavicom.
Razmišljam o razredničinom covidu. Kaže Petar da sjedi u prvoj klupi. Muči me to. Možda je pokupio od nje… Zovem Zavod za javno zdravstvo. Objašnjavam. Školarac je. U kući je 80-godišnja nona. Braco ide u školu. Želim testiranje.

Naručuju me odmah.

Srijeda je 11 sati. Petar je prvi put testiran. Brzi test je negativan. PCR treba pričekati nekoliko sati. Petar je pod brufenom. Odlazimo doma, zvat će nas oko 15 za nalaz. Došli smo doma. Povraća. Sada slinu. Jer ništa nije jeo od sinoć. Sve povrati. Pije gutljaj kad ga molim. Poslušan je do bola. A vidim da mu duša na usta izlazi.

Svaka tri sata rušimo 39.

On je slab. Leži. Slabo komunicira. Primjećujem češe se po dlanovima. Kaže, mama daj mi antialergijsku kremu, svrbi me. Crveno je podno palčeva. Upaljeno. Kao stara koža. Mažem mu kremu. Češe se po tabanima. Gledam ih. Kao da je na žeravici stajao. Što je ovo, panično mislim na onaj mali glasić u meni – viče, viče, viče… Čekamo nalaz i skidamo febru.

U 15,30 zovu. Negativan je.

Bože. Odlaknulo mi je. Na prvu. Na drugu, užas. On i dalje gori, ne komunicira, ne jede, ne pije više, povraća slinu. Osip se pojavio pod bradom. Njegova lijepa bijela koža je prošarana flekicama, na dodir nekad mekana, sad gruba. Kao šmirgl papir. Njegova doktorica obiteljske medicine više ne radi. Panika. Zovem pedijatriju pulske bolnice. Kaže, a šta da vam kažem, dođite, ako je negativan pogledat ćemo ga.

I njima je bitno da je negativan.

Jurimo u Pulu, dugih 40 minuta. On stisnut na zadnjem ležaju, pod tabletama za temperaturu, stišće plastičnu kuhinjsku posudu, strah ga da će povraćati kaže. Ma šta ćeš povraćati ljube kad ništa nisi jeo ni pio, umirujem ga. Prolazimo trijažu, pokazujem negativan PCR mojega gotovo desetogodišnjaka. Nema gužve. Zapravo, prazno je. Prima nas stari pedijatar, iskusan doktor. I, sve krivo. Mama, to će biti virus vjerojatno. Kaže. Dobro. Koji virus, pitam ja. A koji. Znate koliko ih ima. Svud su oko nas.

Gledam oko sebe.

Petar napola spava na ležaju kod liječnika. Bez volje da gleda, diše. Sluša mu doktor pluća. Diše na dva različita načina. Poslušan je. “Idete na uzv pluća”, kaže doktor. Ne čuje kaže ništa. Ali, idete na UZV pluća. I izvadit ćete krv. Muči me zašto ne i urin. Ali nekako mi to isklizne iz misli. Pitam za osip. Kaže doktor, to je od temperature. Osip je već jak. Pluća čista. Krv pokazuje povećani crp, 68. Nije dobro granica mu je 8.

Nije virus. Kaže doktor. Bakterija je.

Protrnula sam. Prije 4 godine prošla sam dramu s mlađim zbog bakterije. Skoro je umro. Spasila ga je Kantrida gdje sam ga odvukla iz Pule na vlastitu odgovornost. “Kakva bakterija”, pitam. Ne znaju. Gdje je bakterija, pitam dalje. Ne znaju ni to. Ali, vele, javit ćete se sutra njegovoj liječnici obiteljske medicine i dobit će antibiotik i proći će to. Bakterije su svuda oko nas, kaže doktor.

Gledam oko sebe.

Srijeda noć, besanih deset sati. Rušimo 39,7 tuširanjem, tabletama. Petar se trese, povraća, skače kao da je u struju ukopčan. Plačem i stišćem ga uza sebe. Četvrtak šaljem mailove obiteljskoj liječnici u Barban. Telefon, dobili ste Optimu broj, ne radi. Odlazim do ambulante. Zatvoreno. Ulazna vrata polijepljena upozorenjima na covid. Ne dolazite, zovite na broj telefona… Provjeravam, to je onaj koji ne radi. Bože, mislim si. Razbila bi sad ova poljepljena vrata. Kad bi to pomoglo.

13 sati je. Živčano provjeravam mailove. Nema odgovora još. Petar nije dobro. Samo spava. Već drugi dan ne jede, pije jako malo, decilitar vode na dan. Panika. Znam da može dehidrirati. Oko 14 stiže mail. Nemojte dolaziti. Šaljem Klavocin u ljekarnu. Poruka liječnice. Njegove. Nove opet. Barban ih mijenja češće nego Petar čarape.

Pišem joj. Nemojte sirup. Povraća sirup. Piše joj i na nalazu koji sam joj poslala u privitku. Dolazim u ljekarnu. Propisala je sirup. Veli ljekarnik ne brinite, dat ću vam tablete. Konjske su, jeste sigurni da će mali to popiti. Pije, kažem ja. Poslušan je. Jurim doma. U 17 sati dajem mu prvu tabletu antibiotika. I znam da neće pomoći.

Osjećaj je i dalje tu.

Noć. Povratio je. U tragovima je antibiotik. Bijelo među slinom. 39,9 opet. Prošaran je osipom. Proljev ima. Onemoćao je. Noć, rušimo temperaturu. Držim ga pod ruku dok svladava stepenice do kupatila dolje. Pita me kad će biti bolje?
Plačem dok ga tuširam. U 5 ujutro uzima drugu tabletu antibiotika. Spava pod brufenom. Ujutro tuče 39,2.

Šaljem mail doktorici. Dolazim s malim. Nije dobro. Kaže dobro, može u 11.
U 11 smo ja i Petar u Barbanu. Mlada doktorica ga gleda, pita kakav je to osip, pa on je dehidriran. Ma dajte. Govorim ja. Želim uputnicu za Kantridu. Glasić iz mene progovara. Kao prije 4 godine s njegovim bratom. Ona odmah kaže, da. Riječanka sam, znam da su oni dobri. Odite.

Izlazimo van u 11,20, sjedamo u auto, kažem Petru idemo odmah u Rijeku. Klima glavom, šutke. Pod brufenom je i antibiotikom. Jurim starom cestom. U 12,40 smo na Kantridi. Zaprimaju ga. Detaljno pregledavaju. Uzimaju krv iz vene i prstiju. 2 boce infuzije.

Ništa mi ne govore.

Ja i Petar u maloj sobici. Prisluškujem na vratima liječnike. Novinarka sam, ne možeš ti zatomiti nagon. Čujem, malog ćemo u sivu zonu.?? Nakon 2 sata infuzije, oko 15 sati kažu mi da Petar ostaje. Koliko, ne znaju. Trebam mu donijeti stvari. I negativan PCR imati ako ću ostati s njim. Pitam ga hoće li moći prenoćiti sam bez mene. Veli on, hoću mama. Oduvijek je bio poslušan.

Zovem Zavod za javno zdravstvo. Kažu, čekamo vas naravno da ćete stići napraviti test. Ostavljam anamnezu za Petra u sivoj zoni, podnožje Covid odjela na Kantridi. Kažu, odjel opservacije, dok ne znaju gdje s pacijentom, zato valjda siva zona. Ostavljam mu svoj mobitel i jurim za Pulu na test. U 19 sati se testiram. Oko 23 ću znati nalaz. Jurim kupiti mobitel Petru, trebat ću svoj. Navečer mi javljaju negativna sam.

Svi smo negativni, mislim.

U subotu ujutro dolazim Petru na odjel neurologije na Kantridi. Sam je u maloj sobi. Pitam ga kako je. Dobro, kaže. I to je govorio cijelo vrijeme liječenja. Svima. Tek kad smo došli doma, priznao mi je da nije bio dobro. Bilo mu je slabo i bilo ga je strah.

Prvi dan liječenja na Kantridi.

Profesor koji ga je vodio kaže da je virus neki. Oh, s virusa na bakteriju s bakterije na virus. Luda sam. Kažem, koji virus. Adeno virus možda. Sad ćemo testove pa ćemo vidjeti, kaže doktor. Petar i dalje tuče do 39. Sad je osipom prekriven mu trbuh, ruke, noge. Spojen je na infuziju i dobiva temperaturu. Antibiotik nećemo nikakav dok ne znamo dijagnozu, kaže profesor. Slažem se.

Napokon jedna prava.

Sestre dobre. Petar im je miljenik. Poslušan je. Šest epruveta krvi bez ijednoga trzaja. Pokazuje mi prstiće na rukama. Svi su izbodeni. Kažem sestri, stavite mu braunilu, u lijevu. Prošla sam s mlađim, vadit ćete mu puno krvi stalno, bolje braunila, naučit će se on s njom. Petar pristaje. Uvijek je bio poslušan.
Ostajem s njim. Navečer rastežem foteljicu kraj njegovoga kreveta. Imate pravo na tri obroka u bolničkoj menzi, ljubazno me upućuje sestra. Pomažem im koliko mogu. Nema ih dovoljno, a mališana krcat odjel. Ne spavam, mjerim temperaturu svaki sat. One tlak. Nizak mu je. 45/38. Isuse. Je li živ?

Nedjelja, drugi dan liječenja na Kantridi.

Petar je osut sav. Leđa krcata. Oči otekle. Bjeloočnice krvave, podljevi pod očima. Bože! Ne spava dobro i dalje. Priča po noći. Halucinira. Prolazi profesor. Nije adenovirus. Negativan je. Mogao bi biti Kawasaki, ali nema otečene zglobove, zbunjen je profesor. Objašnjava mladoj liječnici iza sebe, mogao bi biti Steve Johnson. Ja zbunjena također. Novinarka u meni grozničavo pamti. Googlam kad odlaze. Steve Johnson nije, pa Bože simptomi su neusporedivi, ljuta sam. Kawasaki virus poznat je 50 godina, istina simptomi vuku njemu, ali glasić u meni opet viče, nije to to…..

Noć.

Petar se žali da ga boli vrat. Pomažem mu da sjedne. Otečen je sav. Kao napuhana lutka. Crven, sav. Plače, boli ga vrat jako. Zovem sestre, one me shvaćaju ozbiljno, zovu profesora. On dolazi brzo, iako je noć. Mole Petra da glavom dotakne savijene noge. Lijevu jedva uspijeva, desnu ne može. Panika. Je li meningitis, je li Kawasaki…. Opet rasprava. Ja već živčana. A tog dana, u moj inbox na fb stižu poruke dviju dragih kolegica… Jedna je fotografije mojega sina poslala prijateljici, liječnici u Londonu. Mali ima MIS-c, neka pita mama liječnika da mu naprave test na covid antitijela, kaže ta liječnica.

Istovremeno, druga kolegica šalje poruku: ne želim te plašiti ali takve simptome imaju djeca s post covid sindromom, MIS-c, u New Yorku je brdo slučajeva, zove me u fb grupu. Ulazim, čitam… To je to, kaže mi onaj glasić. To je to. Mama.

Reagiraj, vrišti glasić.

Udahnem zrak i prozborim oprezno profesoru s pratnjom mlade liječnice i nekoliko sestara, svi stojimo oko Petra, nedjelja noć. „Jeste li možda pomislili da napravite test na antititijela, profesore, nemojte se ljutiti da sugeriram.“
Nije mu se svidjelo moje pitanje, vidim. Uostalom, ništa čudno. Liječnici općenito ne vole kad ih pacijenti, a još i pratnja pitaju o načinu liječenja. A zašto to mislite, da bi trebali? Mali je negativan, dva testa ima negativna. Sve ok, velim ja. Ali, ipak…. Znate da živimo u covid vremenu, uporna sam.

Jer, glasić vrišti – ne odustaj!!!!!

Uostalom, imam prijateljicu u Londonu, infektologinja je. U prvome su valu imali puno ovakve djece, asimptomatski su prebolili covid i antitijela su ih ubijala, hrabro objašnjavam. Sestre me izbezumljeno gledaju. Mlada doktorica iza profesora objašnjava, nemoguće, pozitivitet ostaje mjesecima, vidio bi se covid. Ja fokusirana na profesora. Kaže on meni, joj mama pa nije sve covid, ovo će biti enterovirus, ne covid.

Ja uporna, glasić vrišti, ne odustaj!!!!!!!!!!!!!!

Molim Vas, napravite taj test. Profesor pristaje. Kaže, sutra ćemo Petru još nekoliko testova napraviti, ajde, napravit ćemo i taj, da budemo mirni.
Prvi put u tjedan dana mirnije spavam. Sutra popodne dolaze dva profesora. Test na antitijela na covid – pozitivan je.

Petar je prvo dijete u Istarskoj, odnosno i Primorsko-goranskoj županiji, jedan od tek nekoliko njih u Hrvatskoj koje ima MIS-c. Multi sistemski inflamatorni sindrom. Čim su postavili dijagnozu dali su mu u 16 sati terapiju, 12-satnu, imunoglobulina. Opet neprospavana noć za mene, svaku sam bočicu koju su sestre mijenjale svakih sat i pol odgledala. Kap po kap. Petar prvi put u tjedan dana mirno spava. Bože, koji gušt ga gledat.

Ujutro lijek još teče. Petar puno bolje. Osip se povlači. Trbuh ispuhuje. Oči polako vraćaju sjaj, otekline splašnjavaju. Živnuo je. Sretan. On. Ja. Sestre presretne. Liječnici sretni. Svi smo sretni. Temperature nema. Počinje mjerenje količine mokrenja, unosa tekućine, prva hrana na usta. S infuzije je skinut. Više ne dobiva nikakvu terapiju.

Vraća mi se moj sin, vidim iz sata u sat. Osipa nema u srijedu ujutro. Apetit raste. Na dan popije litru i pol vode. Mokri uredno. Prvi osmijeh je tu. Živahni komentari dok prebire po tik toku…

Moj sin je tu.

Kontrolni nalazi, prvi, pa drugi, pa zadnji treći… sve bolji. Kaže profesor – mama možete doma. Otpusno pismo na dve stranice. Kao novinarka, ali i majka pitam je li Petar sad zaštićen neko vrijeme od covida. Jest. Može li, ako slučajno nakon toga opet se zarazi covidom, opet ovakvu reakciju dobiti?

Ne znamo, iskreno će profesor.

Nema još relevantnih istraživanja, ima samo osobnih iskustava roditelja, i to u inozemstvu. Iskreno, na Vašem djetetu i mi učimo, izravan je profesor. Koliko god me to strefilo, cijenim iskrenost. Znam da ni liječnicima nije lako. Ovo je gadan virus. Da, tek jedan od virusa. Ali, podmukao. I još nov.

Na Badnjak smo došli doma. Petar i braco su si dali pet. Muškići, neće niš reć, ali vidim ja, majka sam im, drago im da su opet skupa. Otišli su u sobu igrati Browl stars. Ja sjela za mobitel i odgovaram na silne želje dragih ljudi, kolega, poznanika, rođaka, prijatelja…. Bože, koliko vas ima. I koliko nam je oboma značila svaka vaša riječ, donesena špeža, upućen savjet, vaši mobiteli u inboxu, ako štogod ustreba…. Neizrecivo. Neizmjerljivo. I ta snaga pomogla je u pobjedi.

Slijedi pola godine izbjegavanja težeg fizičkog napora, nema tjelesnog u nastavi, njegovog omiljenog sata. Godinu dana učestalih kontrola na Kantridi. Ali, možemo mi to. Ja moram. A on je i inače poslušan i odgovoran.

Čuvajte se, dragi ljudi, pratite simptome i reagirajte. Budite odgovorni, cijepite se. Ovo nije smijarija, izmišljotina, fantazija, urota. Ovo je bolest. A mi je možemo i moramo pobijediti.”

Facebook Komentari