Danska je donijela novi zakon: Ako žena nije rekla “Da!”, svaki spolni čin je silovanje

Foto: Unsplash

Danska, Norveška i Finska – od reda zemlje s otprilike sličnim brojem stanovnika kao i Hrvatska – možda ponekad vrijede truda da hrvatska politička nacija baci pogled na njih, pa možda nešto i kopira od njih.

U srednjoj i u jugoistočnoj Evropi nema zemlje koja nema u svojim granicama manjine susjednih nacija, a svoje manjine s onu stranu državne međe. Pa je, dakle, razumljiv interes Hrvatske za susjedne zemlje i za prava Hrvata u njima. Doduše, nitko iz redova bilo moliških, bilo gradišćanskih Hrvata ne aspirira biti, recimo, zagrebački gradonačelnik ili hrvatski ministar vanjskih poslova, za razliku od pripadnika konstitutivnog naroda u susjedstvu.

Sa susjedima se i mjerimo, a katkad bi bilo dobro da se mjerimo s onima koji su nam parci a dalje su od nas. Ili barem da se zamislimo čime to jedna Republika Irska, zemlja vjekovnog iseljavanja, sa stanovništvom tek nešto brojnijim od Hrvatske, privlači radno sposobne Hrvate koje domovina motivira na bijeg.

Eto, Danska je ovih dana promijenila zakonsku definiciju silovanja. Više nije potrebno da silovatelj primijeni ikakvu prisilu, bilo fizičku, bilo moralnu (poput prijetnje ili ucjene). Dovoljno je da druga strana nije dala pristanak – i već će bilo koji spolni akt biti silovanje. Dovoljno je i da druga strana povuče svoj pristanak – i od tog trenutka će bilo koji nastavak nekoga spolnog čina biti silovanje. “Ne!” postaje “Ne!” bilo u kojem trenutku, bilo u kojoj prilici. Ali nije nužno “Ne!”. Dovoljno je da je izostalo svjesno “Da!” (osobe koja spava, koja je opijena, ili koja je naprosto prepadnuta, prestrašena, zblanuta do mjere da ne zna što i kako da kaže) – i samim time je bilo koja spolna aktivnost druge osobe prema njoj poprimila značajke kaznenog djela silovanja.

Znajući gdje živimo, znajući kako odvjetnici silovatelja maltretiraju i ponižavaju žrtvu da bi pokazali ili makar uvriježili sumnju da je žrtva na neki pasivan način bila suglasna, znajući da je u mome zavičaju muškarac smatrao svojim pravom s dva-tri šamara riješiti “zafrkavanje” sa strane cure koja je htjela ljubakati ali nije kanila ići dalje (ili barem ne tom prigodom), bilo bi manje zlo kopirati danski novi zakon.

Kopiranja je vrijedan i novi finski zakon, koji – u skladu s ne baš novim preporukama Evropske unije – produljuje obvezatno školovanje do osamnaest godina života. Sve dotad ono ostaje besplatno za učenike.

Naime, ne postoji besplatno obrazovanje. Netko mora zaraditi i platiti zgradu, njeno održavanje, grijanje (u Finskoj važnije nego u Hrvatskoj), plaće nastavnog i nenastavnog osoblja, udžbenike i učila. Finska se ne oslanja na bogate koji stipendiraju, ni na imućne odnosno ambiciozne roditelje, nego na socijalnu solidarnost – svjesna koliko je bila hendikepirana niskom razinom školovanosti do druge polovice prošlog stoljeća, piše Jutarnji.

Nadalje, stvorila je sustav koji se ne bazira na natjecanju (koje u Japanu rezultira i uspjesima i samoubojstvima, koje na Zapadu generira etiketu “gubitnika”, “papka”), a kamoli na njegovoj karikaturi u kojoj svi imaju pet (inače roditelji prijete i tuku, a po potrebi i sami oveći učenici), nego na suradnji. Pa se ne vrednuje apsolutni uspjeh, nego napredak, volja za poboljšavanjem, kalibrirajući kriterij prema sposobnostima učenika.

Facebook Komentari