U studenom 1944. znanstvenik Ancel Keys te njegov tim znali su da se Drugi svjetski rat privodi kraju, no da će on iza sebe ostaviti na stotine tisuća pregladnjelih ljudi, zbog čega su oformili Minnesota eksperiment izgladnjivanjem, za koji se danas smatra da je točka prekretnica u medicinu što se tiče ljudske prehrane.
Dobivene informacije i danas služe kao osnovne postavke u prehranjivanju ljudi, osobito u nerazvijenim dijelovima svijeta gdje manja hrane te su obavezno nutricionističko štivo u pogledu prehrambenih restrikcija te njihovih psihičkih i fizičkih posljedica na čovjeka.
Sveučilište Minessotta osnovalo je grupu s 36 dobrovoljaca koji su pristali sudjelovati u 13-mjesečnoj studiji. Brzinsko propadanje tijela, neobične i često alarmantne promjene u ponašanju te dugoročne posljedice tzv. “polu-izgladnjivanja” vjerojatno su poznate svakome s prehrambenim poremećajima, kao i njihovim bližnjima, piše Refinery 29.
Ono o čemu se često ne raspravlja, no očigledno je, su implikacije ovog istraživanja povezane s čestim dijetama i mršavljenjem u modernom svijetu. Muškarci u eksperimentu nisu drastično izgladnjivani, zapravo prema današnjim dijetalnim standardima bili su na blagoj restrikciji od 1600 kalorija na dan (brojne moderne i popularne dijete propisuju tek 1200 kalorija na dan).
Rezultat studije je bio zapanjujuć – muškarce je uskraćivanje normalne prehrane dovelo do ruba psihičkih poremećaja, no ustrajali su u studiji jer su željeli pomoći ljudima pogođenima ratom. Eksperiment je počeo s 12-tjednim kontrolnim razdobljem, gdje su unosili 3200 kalorija na dan, a na kraju toga unos kalorija je prepolovljen te je započelo 6-mjesečna faza restrikcije kalorija.
Trenutno su ispitanici prijavili velik pad psihičke i fizičke energije, kao i osobne motivacije. Najčešća posljedica koja se spominje je neobjašnjiva iritabilnost, ispitanici su bili živčani te se otresali na ljude. Kod zajedničkih obroka, često bi izbijale svađe, a lizanje tanjura bila je česta popratna pojava. U krumpire bi dodavali vodu kako bi obroka bilo više, držali su zalogaje hrane dugo u ustima prije nego bi ih progutali.
Jedan je pripadnika znanstvenog tima zapisao “hranu su držali kao zlato, promatrali je pa i igrali se s njome kao dijete s najdražom igračkom”.
Hrana im je uskoro postala jedini izvor divljenja i motivacije, a brojni su ispitanici počeli manično prikupljati recepte i jelovnike (do pet sati ujutro bi iščitavali poznate kuharice). Gutali su ogromne količine vode, nadajući se osjećaju sitosti, a žvakali su i do 30 žvakaćih guma na dan.
Kako je eksperiment odmicao, sva su ostala područja njihovog života pala u drugi plan, uključujući obitelj i ljubavne odnose, a seksualna želja je bila gotovo ništavna. Razgovore s ljudima su smatrali zamornima i dosadnima te su svi ispitanici preferirali osamu, čitanje knjiga, gledanje filmova, a zajednička osobina im je bila apatija.
Ponekad su se događali trenuci neobjašnjive euforije, koje je u pravilu slijedio emocionalni napadaj, a jedan je subjekt izbačen iz studije jer si je krijumčario hranu.
Na kraju faze poluizgladnjivanja započeo je 20-tjedno razdoblje rehabilitacije.Tijekom ove faze primijećen je spori i stabilan oporavak fizičkog stanja, no mentalno stanje ispitanika i dalje se pogoršavalo, lizanje tanjura nastavilo, nervoza se pretvorila u agresiju, a promjene raspoloženja su postale sve ozbiljnije.
Jedan od ispitanika je napravio incident tijekom cijepanja drva – Samuel Legg zamahnuo je sjekirom na svoju ruku na panju te si je odrezao tri prsta.
– Priznajem da sam bio lud u to vrijeme. Nisam spreman reći da sam to napravio namjerno. Nisam spreman reći ni da nisam – izjavio je.
Na olakšanje znanstvenika, stanje ispitanika se stabiliziralo nakon tri mjeseca, no ono što nije su bile njihove prehrambene navike, a velik broj njih se povremeno brzinski pretrpavao ogromnim količinama hrane (tzv. binge eating) do mučnine, čak i do osam mjeseci nakon završetka studije, a nekolicina njih je hospitalizirana nakon ispumpavanja želuca.
– Glad se značajno razlikuje od apetita i želje za hranom, a polu-izgladnjivanje je privremeno promijenilo ispitanike na brojne načine, no ono na što je najviše utjecalo je svakako razlikovanje žudnje za hranom i potrebu za hranom zbog gladi – zaključio je voditelj eksperimenta Keys.
Dodaje kako je glad potreba, a apetit nešto čemu se može udovoljavati i uživati. Liši li se nužna potreba, hrana postaje opsesija.
– Mi smo gladovali u kontroliranim medicinskim uvjetima te smo svi znali točan dan na koji će to mučenje prestati. No, naša tijela nisu. Ipak, činilo smo to za više dobro – rekao je ispitanik Legg.
Umjesto propisivanja dijeta, svaki bi ozbiljni nutricionist trebao predlagati ljudima ukidanje loših navika – poput nepotrebnog unosa šećera kroz pića, zanemarivanje važnosti voća i povrća naspram prerađenih slastica te visokokaloričnih ugljikohidrata umjesto zdravih proteina, poput onih u ribi. Dakako, to sve zajedno s fizičkom aktivnosti potiče ubrzanje metabolizma i mršavljenje.
Fiksacija na hranu, prejedanja, gladovanja i tjeskoba kod ispitanika, pa i kod onih koji danas boluju od poremećaja prehrane, imaju isti učinak – odgađanja življenja. Zbog toga motiv mršavljenja strogom restrikcijom kalorija ne smije biti nešto tanje tijelo, bolje pristajanje odjeće ili nešto takvo – jer posljedice mogu biti ogromne.
Zdravo mršavljenje nije znanost, ono se oslanja na uvođenje dobrih principa prehrane i smanjivanje onih loših, no bez ekstremnih pritisaka i ograničenja koja kod mnogih mogu rezultirati poremećajima prehrane, prenose 24sata.
