4.8 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Autor Spomenika domovini otvorio dušu: Ne bojim se reakcija, pogledajte tko me...

Autor Spomenika domovini otvorio dušu: Ne bojim se reakcija, pogledajte tko me to kritizira

Unatoč godini u kojoj nitko nije mogao planirati ništa i sve je upitno i neizvjesno, arhitekt Nenad Fabijanić dočekao je ipak taj dan kada će njegov Spomenik domovini biti dovršen. Fabijanićevo djelo od samih početaka, dok je još bilo u idejnoj fazi, izaziva svakojake reakcije građana i struke – od negativnih kritika do oduševljenja. Prošlog je četvrtka spomenik i inauguriran, na godišnjicu smrti prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, preko puta njegova kipa. Usprkos svemu i nakon svega, njegov autor kaže da je zadovoljan. Sada ostaje drugima da mu sude, piše Jutarnji.

Vaš Spomenik domovini jedno je od najiščekivanijih djela javne plastike u metropoli posljednjih godina. Bojite li se reakcija pa i s obzirom na to da ste na meti kritičara od samog početka, optužili su vas i za plagiranje?

– Nipošto se ne bojim reakcija, svako djelo koje se javlja u javnom prostoru, osobito takve simbolike i na takvom mjestu, izazivat će interes građana; grad je zajedničko dobro, svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje o novinama koje se javljaju u njemu. Projekt je svojedobno kritiziralo nekoliko povjesničara umjetnosti, dijelom ‘svaštara‘, iznoseći mišljenje kakav bi spomenik trebao biti. No od povjesničara umjetnosti očekujem da autentičnim alatima svoje struke analiziraju i ocijene projekt, a ne da daju preporuke projektantu, drugim riječima, da suprojektiraju.

Autori spomenika ‘Oluja 95‘ Studija Z, izvedenog 2011. na Trgu Ante Starčevića u Kninu, u kojem dominantnu ulogu ima motiv slavoluka, uistinu su govorili o ‘plagijatu‘. Kao prvo, nitko ne može imati ‘autorsko pravo‘ na univerzalni motiv slavoluka; kao drugo, taj motiv ima potpuno različitu funkciju u simboličkoj hijerarhiji njihovog i mojeg memorijala. Podsjetio bih da je od 1999. za to mjesto bio zadan memorijal, da su mnogi o tome razmišljali, predlagali i skicirali, da je bilo izvjesno da će se kad-tad takav spomenik podići. Sada, kada je Spomenik domovini završen, očekujem reakcije građana i stručnjaka. Prihvatio sam maksimu Jamesa Edwarda Younga, autora prve studije o memorijalima Holokausta iz 1993., da memorijalni spomenik mora omogućiti različita, pa i proturječna tumačenja kolektivnog i individualnog pamćenja.

Spomenik je dovršen, dugo ste radili na njemu. Kako su tekli radovi, na koje ste prepreke i dileme nailazili i jeste li u konačnici zadovoljni poslom?

– Nakon dobivenog arhitektonskog natječaja (2015./16.) i projektnog zanosa nisam mogao pretpostaviti u kakvoj će se situaciji i vremenu graditi. Nastojao sam, koliko god je to bilo u mojoj moći, trajno održati nivo afirmativnog raspoloženja svih suradnika i izvođača. Kod mnogih mi je to uspjelo, kod nekih nije, svima njima zahvala na angažmanu i pratnji. Vrlo je teško bilo graditi u vremenu kada se činilo da se sve urušava. Spomen-područje raslo je u izuzetno teškom vremenu pojave covida, potresa, otežane međunarodne suradnje, recesije, političkih izbornih i predizbornih ritmova, anonimnih podmetanja i zlonamjernih ‘kritika‘. Nekima je bilo teško prihvatiti činjenicu da je to primarno umjetnički dizajniran spomenik, a ne isključivo građevinsko zdanje. Hodao sam po žici sumnje i ushićenja. Zadovoljan sam i ponosim se učinjenim.

Od ideje na papiru do realizacije, koja su vam bila razmišljanja? Zašto ste se uopće odlučili sudjelovati na natječaju?

– Spomeničkoj temi se ne prilazi s ignorancijom, bez empatije, bez iskustva. Uz izuzetnu koncentraciju, potrebna je i kreativna snaga. Treba znati, dobro razmisliti, pokušati razumjeti, uspostaviti odnos spram ljudi i događaja. Stvarao sam i stvorio znak mjesta, locusa, i vremena, kojem pripadam bićem, odgojem i obrazovanjem. Istovremeno, to je mjesto oblikovano u ime sjećanja za sve, za one koji su bili i kojih nema, i za one koji tek dolaze. Frazama je lako podleći patetici, arhitektonskom djelu; to se ne bi smjelo dogoditi. Postojanost u vremenu mi je najvažniji kriterij. Spomenik ne pretpostavlja samo osvrtanje na vrijeme, lica ili događaje. Treba nositi poruku kontinuiteta, ponosa, biti u skladnoj dimenziji i materijalima umješten u dramaturški suodnos svojih fragmenata, ponuditi inovaciju…

U kojoj se mjeri i na koji način ovaj rad uklapa u vašu studiju Integrirani grad?

– U potpunosti se uklapa, zato što definira prvu i najvažniju dionicu odavno planirane i dijelom formirane središnje osi, u produženju povijesnog trodijelnog prospekta (trgovi N. Š. Zrinskoga, J. J. Strossmayera, kralja Tomislava), koju nazivamo Velikom osi, koja se proteže Trnjem sve do Save i glavni je urbanistički motiv novog središta grada.

U studiji Integrirani grad, kako je poznato, bavili smo se problemom željezničke pruge, koju predlažemo smjestiti pod zemlju, u tunel, u cijelom urbanom području od Črnomerca do Borongaja, a na njezinu mjestu zamišljamo javne zelene površine i javne sadržaje, sportske i zabavne. Tu os duž pruga nazivamo Zapadnom osi. Njezina bi funkcija bila povezivanje uređenih i središnjih dijelova grada s periferijama – odakle naziv studije Integrirani grad. Za razliku od nje, za Veliku os, u smjeru sjever-jug, kao reprezentativnog novog prospekta, oduvijek se očekuje da nosi metropolske sadržaje, kapitalne nacionalne i gradske institucije.

Koje su vam bila glavna nadahnuća, kako ste zamislili ovo svoje djelo?

– Spomenik se nalazi na urbanistički nedefiniranom i arhitektonski nedovršenom mjestu: na dijelu velikog i privremeno uređenog Trga Stjepana Radića, gdje dominira parkiralište. No još je važnije to što se nalazi na početku Velike osi, koju sam prethodno spomenuo. Mjesto, arhitektonski soliteri na početku te osi, Gradska vijećnica i Koncertna dvorana ‘Lisinski‘, Nacionalna i sveučilišna knjižnica na Aleji hrvatske bratske zajednice, napokon i parkovni potez u sredini, s klasterom fontana, predodredili su dimenzije memorijala, smještenog na početku novog prospekta.

Njegovu kompoziciju čini dijalog samosvojnih elemenata, arhitektonskih artefakta, od kojih svaki nosi svoju simboliku. Portal ili dveri na ulazu u memorijal simbol su novoga: spoja i ujedno granice. Glavna je funkcija spomenika odavanje počasti domovini, državi i žrtvi.

U kakvoj je relaciji Spomenik domovini s građevinama koje ga okružuju?

– Jedan od inspirativnih motiva za sudjelovanje na natječaju je neposredni ambijent. Uspostavljanje urbanističkog sklada temeljna je garancija uspjeha. Cijeli je potez moćan i perspektivan. Zgrada gradske uprave, kakvom ju je zamislio Kazimir Ostrogović, arhitektonski mi je bliža od nasuprotne Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, arhitekta Marijana Haberlea, reperi su zagrebačke suvremene arhitekture svoga vremena.

Svojom suzdržanom monumentalnošću ne mogu činiti bolje simbolično i sadržajno susjedstvo (srodstvo) za novi dijalog. Sjevernije, ne razumijem smještaj aneksa Hrvatske matice iseljenika i teško prihvaćam obamrle ostatke Paromlina, a najmanje ruševnu rugobu bivše Zagrebačke banke. Sasvim je, međutim, jasno da kontinuirani zeleni park prema južnoj denivelaciji Glavnog gradskog kolodvora nudi kontinuitet i mirni završetak glavne gradske osi.

Jedno od nadahnuća bio vam je i Zid boli, čije preseljenje s izvornog mjesta, kao što znamo, nije prošlo bez reakcija. Neki su taj čin nazvali zločinom i kulturocidom. Slažete li se s njima?

– Nisam se obračunavao ni s čim i ni s kim, to nikad ne donosi rezultat. U tišini valja nam se suočiti i razumjeti motive obilježene ‘Zidom boli‘ spontano građenog u Selskoj devedesetih. Pri oblikovanju nastojim koncentracijom suosjećanja doseći i provjeriti dno vlastite savjesti. ‘Zid svjetlosti‘ je prizor obnovljene nade i kristalizirani lanac trajne memorije na nestale i nedužne žrtve. Prozračan stakleni zid impresivnih je dimenzija, strukturirani skup brojeva, utihnutih glasova, ali samo fragment u kontinuiranom nizu ljudskih tragedija. Odabirem svjetlost (staklo), a ne crni granit.

Ive Šimat Banov analizirajući vaše djelo kaže da je Spomenik domovini trebalo jasnije dovesti u vezu sa spomenikom prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu koji se nalazi preko puta.

– Ne znam točno, što je Ive Šimat Banov mislio. Kakvu bi oblikovnu ‘vezu‘ mogli imati portretna skulptura Franje Tuđmana i Spomenik domovini, razdvojeni šesterotračnom Ulicom grada Vukovara s tramvajskom prugom. Naime, vrijeme raspisa natječaja za dvije navedene teme, njihove razrade i realizacije nisu bile sinkrone. Moj natječajni rad u javnosti je objavljen u siječnju 2016. i prezentiran na dvije izložbe, u MUO (2017.) i Gliptoteci HAZU (2019.). Realiziran je tijekom 2019./20., potpuno prema idejnom projektu.

Spomenik Franji Tuđmanu predviđen je prvotno na lokaciji istoimenog trga, nekadašnjeg Trga Francuske Republike. Kasnija odluka o preseljenju na novu lokaciju 2018., sjeverno od fontana s južne strane Avenije Vukovar, rezultirala je direktnim narudžbama. Nova lokacija čini mi se dobra, a povjerena je Kuzmi Kovačiću, umjetniku visokih referenci. Portretna skulptura prvog hrvatskog predsjednika tema je za sebe, bila je motiv i inspiracija za autora skulpture. Treba li skulptura ‘gledati‘ prema sjeveru ili prema jugu, to je autonomna odluka autora. Pokušaj da se nas autore suprotstavi zbog navodno različitih pristupa, autorskih sloboda u temi ili izrazu, besmislen je, a u ovoj situaciji i krajnje neprimjeren.

Vaš spomenik nije spomenik u ‘uvriježenom‘ smislu, kako ga možda šira javnost shvaća i podrazumijeva, više djeluje kao arhitektura. Koliko je, dakle, on arhitektura, urbanizam, a koliko sve drugo što se misli da bi spomenik trebao biti?

– Što je to ‘spomenik u uvriježenom smislu‘? Suosjećanje oblikovano rukom umjetnika? Je li mjesto, znak ili oblik? Puno ili prazno? Apstrakcija ili rekonstrukcija? Metafora ili naracija? Nije sve oko nas i u nama samo ‘kockasto i kvadratično‘, crveno i bijelo. Na svakom groblju ima tisuće grobnih spomenika. Jedan čovjek, jedna smrt! Bezbroj sudbina i nadgrobnih spomenika! Spomenička arhitektura pripada našoj civilizaciji i ovom podneblju.

Mjesto kraj ‘Lisinskog‘ nije groblje, ali je, vjerujem, spomen-područje. Ako simbol opstojanja na ovim prostorima, u vremenima i događajima, bude prepoznat s osjećajem ponosa, tada su spomenikom postignuti dugoročni cilj i svrha. Podižemo ga kao mjesto tišine u vremenu vike, buke koja se čuje glasno, sve glasnije… Ovo je mjesto slave i počasti izvorištima, posebnostima i izvrsnostima.

Za vas se kaže da imate slojeviti pristup i modernističko razmišljanje. Kako se oni manifestiraju u ovom konkretnom projektu?

– Nije riječ o stilu ili izmamljivanju usporedbi. Djelo nastojim strukturirati govorom iz podsvijesti unutar osobnih granica napregnute kreativne moći te ga namjenjujem svima u zajedništvu. Posebnosti ovdje izražavaju proporcije i struktura portala, jedinstvenog raspona od 31 m, izvedenog kod nas prvi put upotrebom polimernog materijala. Zatim u vječnoj vatri koja plamti iz brončanog izvora na kanfanarskom monolitu ručne obrade i krajnje težine 43 tone te u Zidu svjetlosti, satkanom od staklenih elementa, nigdje i nikad dosad izvedene jedinstvene, fluidne, staklene čipke prisvojene svjetlosti iznikle iz vode. Sve to bilo je profilirano unutar mojih kreativnih dosega.

Rekli ste, otvarajući izložbu posvećenu tom vašem projektu da ‘arhitekt koji ignorira recepciju svog djela ili blefira ili je genij‘.

– Vrijednost arhitekture mjeri se privatno-javnim zaslugama ili debaklima. Arhitekt po prirodi vlastitog zvanja mora nositi imanentno opterećenje javne odgovornosti. Nije mi, naravno, svejedno kakva je recepcija bilo čega što radim, ali ne opterećujem se mislima anonimnih ili nekolicine kolegijalnih mudraca. Odgovornost u radu zbog sebe, ali i za druge usađujem i studentima arhitekture cijeli svoj radni vijek. Obzir i oprez ne smiju nikad biti opravdanje za prosječnost, niti barijera za bolje, za stalno nove domete. Čini mi se da je sve u vezi recepcije projekta i gradnje Spomenika domovini prolazilo u relativnoj tišini. Možda se varam. Navalite!

Ovo nije prvi ‘oltar domovini‘ koji se podiže. Zašto ovaj ima više smisla nego onaj na Medvedgradu?

– Kad gigantski kameni blok dinamično doživljen u svojoj imaginarnoj rotaciji, pomno dizajniran, ručno obrađen i detaljiran nosi akcent ‘vječnog plamena‘, onda postaje jednostavno MONUMENT, reper, mjesto odavanja počasti.

Ako ga zovete žrtvenikom ili oltarom, dobiva arhaične i sakralne konotacije, priziva neko davno vrijeme, što mi se nije činilo usporedbom, niti inspiracijom. Njegova funkcija je u ovom vremenu posve jasna i namjerna – to je mjesto za položeni cvijet.

Najnovije

Još iz rubrike