Zapeo u špilji na Cresu: Bio je u stijenama, kisika je bilo malo

Foto: N1

Što sam radio kad sam zapeo u špilji? Znao sam da dolazi pomoć pa sam odlučio štedjeti lampu. U mraku sam slušao bube i šišmiše i nisam paničario. Učio sam u speleološkoj školi da možete zapeti u podzemlju, a panika je najgori neprijatelj.

Te, gotovo nevjerojatne rečenice, ispričao je lošinjski avanturist Luka Kopić (17) koji je 4. listopada 2019. zapeo u špilji kod Srema na otoku Cresu. Razina kisika u podzemlju bila je daleko od normalne i nastavila je padati, a spasioci su morali biti brzi i inovativni kako bi Luki spasili život. No priča je, za koju su tek čuli lokalci te prije par tjedana i vatrogasna struka, bila poprilično komplicirana.

– Za tu špilju rekao mi je prijatelj, no kako njega nije bilo na otoku, zamolio sam drugog da ide sa mnom do nje. Čuo jesam da je ljeti ondje problem s razinom CO2, no bio je listopad i zahladilo je. Mislio sam da će biti sigurno – iskren je bio Luka. Za špilju inače znaju tek lokalci i lovci jer su imali slučajeva da su u nju ušle ovce koje bi preminule zbog manjka kisika. Ulaz čuvaju dvije gigantske smokve i to je jedini orijentir da ste pred njom. Luka je uspio s prijateljem doći do samog kraja koji je u nacrtu označen upitnikom. Našao je suženje koje ide dalje, u neistraženi dio. Taj komad puta vodio je među uskim stijenama. Luka je ugledao veliku dvoranu ispred sebe, no zaglavio je. Prijatelj je mislio da ga zafrkava.

– Vukao me, ali nisam mogao nigdje. Otišao je pozvati pomoć pa je ubrzo stigao i HGSS. Prvo me njihov spašavatelj pokušao izvući, a potom je stigao i moj otac. On je kopao ispod mene i mislim da bi me uspio otkopati nakon nekog vremena. No rekli su mu da je opasno unutra i morao je van. Tad su došli vatrogasci – ispričao je Luka.

Od trenutka kad su oni dobili dojavu, ništa im nije polazilo od ruke. Županijski centar 112 javio im je da dječak treba pomoć. HGSS je bio nemoćan i pozvali su speleospašavatelje iz Istre i Rijeke. No vremena je za njihov put bilo premalo. Na intervenciju su krenuli vatrogasci JVP-a Lošinj Branko Vojniković i David Badurina. Badurina je morao voziti svoj privatni auto s opremom jer su oba vatrogasna zapovjedna vozila bila nedostupna. Za njima su poslali navalno vozilo, no ono je ubrzo vraćeno u postaju. Naime, zbog greške u komunikaciji vatrogascima je prvo javljeno da je mladić spašen. No Vojnikoviću je to bilo čudno i ponovno je nazvao 112. Tek su im u tom drugom pozivu rekli da su imali krivu informaciju. Sreća u nesreći bila je što su na putu prema Cresu susreli kolegu iz postaje Sašu Mandića (53) koji je putovao istim smjerom. Bio je u autu punom ronilačke opreme jer ima obrt za podvodne radove i odmah krenuo za njima u akciju. Pred špiljom ih je dočekao Marko Župančić iz HGSS-a koji im je rekao kako špilja ide 50 metara u dubinu i postepeno ponire.

– Istog trena sam shvatio da nam vatrogasne maske ondje neće poslužiti. Mogli smo ih nekako gurati s bocama sa zrakom, no to bi bilo nezgrapno. Zato sam uzeo te vatrogasne boce, koje su lakše od ronilačkih i imaju oko dva kubika zraka i na njih montirao ronilačke regulatore. Bio sam u civilu pa sam posudio opremu kolege Badurine – ispričao je Mandić koji je oslobodio dječaka. Badurinu su zadužili da ostane na ulazu u špilju kao veza sa spašavateljima i operativnim centrom.

– Plan je bio da uzmem dvije boce zraka. Jednu bi koristio za disanje, a drugu bi ispustio u špilji. No morao sam odustati. Luka je zapravo ostao u špilji kao čep. Čim sam ušao počeo mi je pištati uređaj za očitavanje kisika u prostoriji. Bilo je usko, blatno i taj zvuk je postajao sve iritantniji – prisjetio se Mandić. Inače, normalna koncentracija kisika u zraku je oko 21 posto. U izdahu ga ima oko 16 posto, a aparat je očitavao 15,2 posto. Pištati je počeo na 19,5. Koncentracija je padala i išla je prema jako opasnoj po zdravlje. Luka je čuo kako pišti alarm uređaja za razinu kisika, no Saša ga nije smio uspaničiti. Hladno mu je odgovorio kako je to njegov lokator kojim ga ekipa vani može pratiti.

– Očekivao sam da ću Luku naći šokiranog, u panici i histeriji, ali on je ostao jako sabran. Ipak, bio je onemoćao. Sreća je što sam sa sobom ponio vatrogasnu sjekiricu jer sam morao razbiti dio stijene koji mu je stisnuo leđa. Ni to nisam mogao iz punog zamaha, već samo iz lakta – priča Mandić. U tom mu je pomogla činjenica što je ljevak. Kaže da mu je to čitav život stvaralo probleme, a tad je bilo presudno.

– To mi je pomoglo koliko god sam u životu, pa i u ratu imao frustracija. Mogao je samo jedan biti uz Luku, jer prostora nije bilo – kaže Mandić. Mladiću je rekao da pokuša ići unazad no kako je bio iznemogao to nije uspio. Rekao mu je da pokuša imitirati hod gusjenice, da se stisne grudima o pod i noge gurne unazad. Centimetar po centimetar, izvukao se iz stiska stijena.

– Nazad smo puzali i to okrenuti glavom uz glavu. Ja sam išao unazad, a on prema naprijed. Između je bila boca sa zrakom te je svako imao svoj regulator. Dao sam mu i vode. Prošli smo tako 15 metar do kolege, a potom smo Branko i ja izvukli Luku do izlaza – prisjetio se Mandić i priznaje da mu tada definitivno nije bilo svejedno. Iako je kao vatrogasac i ronilac navikao manevrirati u skučenim uvjetima, špilja ima svoje zakonitosti i ne prašta greške.

– Činilo mi se grozno unutra sve dok ga nisam uspio osloboditi. Branko i ja odmah smo odlučili da van ne idemo bez Luke. Da smo ondje do zadnjeg trena. Dok sam pričao s Lukom rekao sam mu da me sam sluša i da će te večeri spavati u svom krevetu. Ipak, Hitna ga je na kraju odvezla na pregled u Rijeku – prisjetio se Mandić. Luka je na to dodao da zapravo nije želio u bolnicu jer se osjećao dobro. Jedino mu se, kaže, bilo zavrtjelo kad je stao na noge, no dobio je zraka iz boce pa mu je bilo bolje.

– Jedina uspomena iz špilje je ta što sam rasjekao bradu dok sam se okretao. I u bolnici su ustanovili da sam dobro pa su me pustili kući. Ma siguran sam da ta špilja ide dalje i da je dulja od 150 metara. Vidio sam kako zavija u lijevo, no nisam je mogao istražiti – rekao je Luka čiji su roditelji bili u većoj panici nego on. No taj incident nije obeshrabrio njegov avanturistički duh.

– Za špilje sam se zainteresirao nakon razgovora s prijateljem Vedranom. Dva mjeseca ranije otkrio sam jednu jamu i to u svojoj ulici u Lošinju. Službeno sam joj dao ime Hrvatica – kaže Luka. Naime prošle godine na predjelu Studenac trajali su građevinski radovi. Luka je primijetio rupu ispod daske i prisjetio se upozorenja svog djeda da ne ide ondje jer je ondje opasna rupa. Nitko ju nikad nije službeno zabilježio, a Luka je o otkriću jame pune stalagmita i stalaktita tada obavijestio Nenada Buzjaka, predsjednika Hrvatskog speleološkog saveza. Na kraju je ona označena a na ulaz je stavljena rešetka s lokotom.

– Želja mi je jednom spustiti se u Lukinu jamu. Uskoro ću napuniti 18 godina i nadam se da ću punoljetan završiti sve potrebne speleološke tečajeve – kaže Luka, pišu 24sata.

Facebook Komentari