4.8 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava 40 godina od smrti Lennona: Nezapamćenom drskošću je ismijavao snobovsko društvo...

40 godina od smrti Lennona: Nezapamćenom drskošću je ismijavao snobovsko društvo…

Pandemijska 2020. kao da je u znaku Lennonovih okruglih godišnjica. Ne samo 80. obljetnice rođenja (9. listopada), četrdeset godina od njegova ubojstva (8. prosinca), nego i 60 godina od osnutka Beatlesa, odnosno punih pola stoljeća od njihova razlaza. Točno toliko i od objavljivanja Lennonova najboljeg solo albuma “John Lennon/Plastic Ono Band”.

Lennonova priča je, naravno, počela s Beatlesima. Bend koji je promijenio i presudno utjecao na popularnu glazbu 20. stoljeća otima se svakom guranju u zabran nostalgičnog povampirenja i tek povremenog obljetničarskog izvlačenja na površinu. Jer Beatles su bili i ostali trajno – “in”.Stoga je baš svaki njihov album u šezdesetima (što će reći sve objavljeno za postojanja grupe osim posthumnog “Let It Be” iz 1970.) esencijalan za bilo kakvu raspravu o glazbi šeste dekade. Ili, ako ćete, popularne glazbe i rocka uopće.

Jer, s korijenima u skiffleu, rock and rollu pedesetih (glazbi Elvisa, Carla Perkinsa, Chucka Berryja i Little Richarda, ali i Buddyja Hollyja, Roya Orbisona i Everly Brothersa), gotovo da nema žanra koji Beatlesi nisu ili formatirali ili se o njega očešali. Doslovno od Mersey beata, kojemu su bili predvodnici, do vodvilja, klasične i indijske glazbe, psihodelije, hard rocka, bluesa, countryja, indie folka, čak i reggaea te avangardne/eksperimentalne ozbiljne glazbe. Najpoznatija, najslavnija, ali i najznačajnija grupa u povijesti rocka bili su prva pop ili rock grupa koja je pisala svoje vlastite skladbe te bila bez glavnog vokala (Lennon i McCartney, kasnije i Harrison, a povremeno i Ringo, preuzimali su ulogu glavnih vokalista), prvi su cementirali vlastiti autorski dvojac kao pokretačku snagu, odnosno “kolektivnog singer-songwritera”, ali bili i prvi koji su bend predstavili kao “četiri ravnopravna dijela jedne jedinstvene glazbene osobnosti”, kako ih je odavno definirao Paul McCartney.

Beatlesi su globalnim medijima i publici donijeli nezapamćeni “hype” te obožavanje znano kao “beatlemanija” (kako je tu novu fanatičnost obožavatelja nazvao Daily Mirror), fascinantne naklade prodanih albuma i singlova (samo u Velikoj Britaniji u šezdesetima su imali 17 No.1 hitova) te nevjerojatnu dominaciju na rang listama. Recimo, 4. travnja 1964. svih prvih pet mjesta na ljestvici američkog Billboarda pripalo je njima i singlovima “Can’t By My Love”, “Twist And Shout”, “She Loves You”, “I Want To Hold Your Hand” i “Please Please Me”. Između 1962., kad izlazi “Love Me Do”, do 1967., u kojoj je preminuo njihov menadžer Brian Epstein, napisali su 230 pjesama (prosječno jednu tjedno) i prodali dvjesto milijuna ploča. Glazbeni kritičar The Sunday Timesa ih je nazvao najvećim skladateljima nakon Beethovena, drugi su klasično obrazovani glazbenici i kritičari spominjali i Schuberta, a slavni Leonard Bernstein ih je usporedio sa Schumannom.

Časopis Newsweek je u jednom članku njihove tekstove usporedio s poemama T. S. Eliota. Doduše, bilo je i drukčijih mišljenja, poput onoga jednog američkog baptističkog propovjednika koji je pastvu pozvao na bojkot slušanja pjesama Beatlesa s obzirom na to da su one “glazba nečastivoga”. Najkraće rečeno, Beatles su bili i ostali najveći i najutjecajniji glazbeni fenomen, ali i katalizator glazbene i kulturalne revolucije koja se dogodila u šezdesetima, a čiji se eho ćuti do danas. Beatlesi su, rekoh, krenuli prije punih šezdeset godina s Lennonom (koji je kao tinejdžer vodio “školski” skiffle bend Quarrymen, u kojemu su se kasnije našli i Paul McCartney te George Harrison) kao začetnikom benda, a neslužbeno završili Johnovim odlaskom krajem 1969. i Paulovim objavljivanjem solo prvijenca 1970.

Današnja ocjena Lennonova post-Beatles razdoblja svakako je barem dijelom ovijena i nostalgijom. No, s druge strane, kao i uvijek u procjenama nečije glazbene “bolje prošlosti”, sve je, ipak, u “tajmingu”. U optici koju brusi ukus vremena. Primjerice, u poznim šezdesetima, kad sam se temeljito inficirao virusom rock and rolla i trajno ostao privržen Beatlesima (da njima, a ne Stonesima!), Lennon je bio ne samo “working class hero”, nego i moj ultimativni junak rock and rolla. Strastveno sam ga volio i u ranim sedamdesetima, a posebice u vrijeme iznimnog albuma “John Lennon & Plastic Ono Band”, smatrajući da baš on – koji stoji uz bok mnogo eksponiranijih rock buntovnika i ikonoklasta poput Morrisona i Hendrixa – utjelovljuje inteligentnog i drčnoga glazbenika savjesti, liberalnog svjetonazora i zavidne glazbene imaginacije. Lennon je bio baš to: slavni i opako bogati Beatle, polovina najproduktivnijeg, najutjecajnijeg i najznačajnijeg autorskog dvojca u povijesti popularne glazbe, ali i slobodouman intelektualac koji je nezapamćenom drskošću još na početku karijere ismijao snobovsko društvo plemenite krvi na jednom od prvih značajnih londonskih nastupa Beatlesa, bio glavni inicijator protestnog vraćanja odličja Britanskog imperija kao iskaz neslaganja s tadašnjom represivnom politikom, ali i “seleb” koji za svoju družicu nije odabrao misicu, top model ili bujnu starletu, nego neuglednu japansku konceptualku s iskustvom Fluxusa.

Na isteku desetljeća koji su obilježili uzlet punka i novovalna eksplozija, Lennon me – priznajem – više nije zanimao. Istina, album “Rock & Roll” iz 1975. bio mi je simpatičan hommage korijenskom rocku, no dva njegova prethodnika, baš kao i sljedeći “Double Fantasy”, držao sam tek batrganjima s klišejima i ispranim komadom konfekcijskog mainstreama. Danas mi je posve jasno zašto nisam bio u pravu. “Double Fantasy” – pokazala su to zgodno i reizdanja s izvornom verzijom i novim remiksom koji je u prvi plan izvukao Johnov, ali nažalost i Yokin, vokal – bio je povratnički projekt zrelog Lennona spremnog za “novi početak” bez robovanja vlastitome mitu i svim stereotipima rock rebelije. Johnove ljubavne i “kućne teme” – “(Just Like) Starting Over”, beatlesovska “I’m Losing You“, nježna “Woman” s prekrasnom sirupastom melodijom, “Beautiful Boy”, ispovjedna “Watching The Wheels” kao izravno objašnjenje zašto je “sišao s vrtuljka” showbizza i “stao na loptu”… – naprosto su vrlo dobri komadi jednog samouvjerenog i nadahnutog autora. S obiljem ideja i novog materijala dostatnog i za još jedan album, posthumno 1984. objavljen “Milk And Honey”. Lennonovu solo prvijencu iz 1970., treba podsjetiti, prethodila je ne baš osobito zanimljiva trilogija “avangardnih” albuma Johna & Yoko, koja je možda svoj predznak dugovala konceptualnoj bagaži Yoko Ono, ali zacijelo i želji da se “sporedni projekti” ne tuku s materijalom Beatlesa.

Live album s Plastic Ono Bandom bio je također “sporedan projekt” realiziran uz malu pomoć prijatelja. Iznimno, no jednokratno glazbeno iskustvo protumačeno kao hir rock zvijezde koja još nije odlučila što će sa sobom nakon – činilo se tad ipak privremenog – raspuštanja Beatlesa. A onda je došao i službeni prvijenac potpisan imenom i prezimenom te naslovljen “John Lennon/Plastic Ono Band” kao pravi nastavak Lennonova rada u Beatlesima, no “drugim sredstvima”.

Kopča s posljednjim albumima Beatlesa nisu bile samo introspektivne “Mother” i “My Mommy’s Dead” – koje s “Juliom” s dvostrukog bijelog albuma Beatlesa čine tematski i emocionalno neraskidivu cjelinu – niti pak samo stoga što odlična “Hold On” zvuči kao drugi dio beatlesovske laganice “Don’t Let Me Down”, nego zbog ukupnog dojma – zbog Billyja Prestona koji je već “dao ruku” Beatlesima na “Get Back”, istih studija Abbey Road i Phila Spectora kao koproducenta.

Album “Plastic Ono Band” bio je zvukom i autorskim djelom logičan izdanak Beatlesa, ali i “pismo o namjerama” novog Lennona oslobođenog starih okova i sve očitijih artističkih razmimoilaženja sudrugova iz benda koji su – a ne Yoko – Beatlesima u konačnici došli glave. No bio je to i ostao i album iznimnih skladbi. Sjajan “Working Class Hero” jedna je od njih, baš kao i klavirska balada “Isolation” – svojevrsna nulta verzija “Imagine”, koja je došla godinu kasnije – te sjajna “God”. Skladba kojom se glasno oprostio od prošlosti i Beatlesa, ali i trajno – možda čak i više nego kad je rekao da su Beatlesi popularniji od Krista – zamjerio Crkvi, počinje stihovima “Bog je koncept kojim mjerimo vlastitu bol”, nakon kojih slijedi mantrička niska: “Ne vjerujem u čaroliju, ne vjerujem u Bibliju, ne vjerujem u Isusa, ne vjerujem u Kennedyja, ne vjerujem u Budhu (…), ne vjerujem u Beatlese”.

Albumi koji su slijedili, uključujući i sjajni eksplicitno-politički “Some Time In New York City”, koji je potpisan kao “John & Yoko/Plastic Ono Band”, bili su – nekad više, nekad manje uspjela – razrada ideja utkanih u prvijenac. Recimo, spomenuti album dao je izvanvremensku feminističku “Woman Is The Nigger Of The World”, žestoki rock broj “New York City”, blues-boogie “Attica State”, folk broj “The Luck Of The Irish”…, a reizdanje iz 2010. godine više nego vrijedan bonus: koncertni zapis Johna i Yoko s “Mothers Of Invention”. Sjajna izvedba “Cold Turkey”, avangardna Yokina kontribucija “Don’t Worry Kyoko” – koje se ne bi posramila ni Bjork, “(Well) Baby Please Don’t Go”…, te tri teme koje bi i danas mogle proći pod nazivnikom radikalnih avangardnih eksperimenata itekako zaslužuju pažnju…

A onda je došao “Imagine”. Album su snimali u londonskim studijima i New Yorku uz pomoć Georgea Harrisona, klavijaturista Nickyja Hopkinsa, basista Klausa Voormana te bubnjara Alana Whitea i Jima Keltnera, a u produkciji Lennona i Phila Spectora. Progovarao je o Lennonu tako milim temama: zalaganju za mir, sjećanjima na traumatično djetinjstvo, ljubavi, političkim temama, ali i osobnoj netrpeljivosti prema bivšem sudrugu Paulu McCartneyu, kojemu je “posvetio” zajedljivu “How Do You Sleep?”.

Lennon se osjećao izdanim, jer je McCartney prvi od Beatlesa objavio samostalni album kojim je objavio kraj benda, iako je Lennon napustio Beatlese godinu ranije. Potom Paulovo objavljivanje prvijenca taman uoči objave albuma Beatlesa “Let It Be” samo je dodatno pogoršalo zategnute odnose među nekoć glavnim skladateljima Beatlesa.

Album “Imagine” – uz “John Lennon/Plastic Ono Band”, najbolji samostalni Johnov projekt, bio je i najkomercijalniji zasjevši na prvo mjesto rang lista s obje strane Atlantika. Ništa čudno zna li se da je dao naramak hitova: izvanvremensku naslovnu skladbu (koju je, uzgred rečeno, sjajno prepjevao i Arsen na albumu “Suputnici”), “Jealous Guy” (u znanoj i sugestivnoj izvedbi Roxy Music), hard-rock blues broj “It’s So Hard” sa saksofonskom dionicom Kinga Curtisa, “Oh My Love” (koja je kasnije doživjela bezbroj izvedbi), protestnu “Gimme Some Truth” i slično intoniranu šestominutnu “I Don’t Wanna Be A Soldier Mamma”.

Skladbu ozračenu južnjačkim rockom i tipičnim Lennonovim mantričkim ponavljanjima glavne fraze (na tragu brojeva poput “Don’t Call Me Nigger Whitey…” Sly and The Family Stone), a uz upečatljivu Harrisonovu slide gitaru i Curtisov saksofon. Na albumu su se našle čak dvije skladbe “obračuna” s McCartneyem: spomenuta “How Do You Sleep?” i “Crippled Inside”. Potonja se može shvatiti i kao zlobna prispodoba o McCartneyu, ali i kao mnogo šira “dijagnoza” površnih ljudi i njihova vanjskog “sjaja” koji prikriva lošu nutrinu. Skladba je, zanimljivo je, sročena kao kombinacija music halla i honky tonk countryja. “How Do You Sleep?”, pak, nije mogla biti izravnija s tvrdnjom da su “Yesterday” i “Another Day” jedine Paulove skladbe vrijedne pažnje te da su oni koji su tvrdili da je umro bili u pravu. S onu stranu teksta, skladba je tipična Lennonova bluesom okađena laganica (uz dodatak spectorovskih gudača) na tragu “Don’t Let Me Down” s odličnom slide gitarom Harrisona i Wurlitzera Nickyja Hopkinsa. Da je danas živ, Johnu bi bila osamdeseta. Vrag će ga znati što bi uradio tijekom minulih desetljeća koliko ga nema, baš kao i Hendrix, Morrison, Janis, Cobain… No u vremenu provedenom u ovoj “dolini suza”, i u onih deset godina koje je stukao bez Beatlesa, učinio je mnogo. Vraški mnogo! Kako to već legende rade, pišu 24sata.

Najnovije

Još iz rubrike