30.6 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Dr. Rončević organizira covid-odjel u Rijeci: Nesebičnu pomoć za Milu sada vraćam...

Dr. Rončević organizira covid-odjel u Rijeci: Nesebičnu pomoć za Milu sada vraćam zajednici

Sanja Matijević Rončević, majka Mile Rončević, djevojčice oko čijeg se odlaska na liječenje u Children’s Hospital of Philadelphia u SAD-u prošle godine ujedinila čitava Hrvatska te je za taj cilj prikupljeno više od 37 milijuna kuna, vratila se ove jeseni na svoj stari posao u KBC-u Rijeka, gdje se odmah našla u samom središtu obrane bolničkog sustava od covida-19. Kardiologinja po specijalizaciji, Sanja je ponovno počela raditi na svojem matičnom odjelu, no ujedno je postala i pomoćnica ravnatelja za osiguranje kvalitete pružanja medicinskih usluga – u prijevodu, to trenutno znači da je njezin posao organizacija covid-odjela u KBC-u, odnosno proširivanja kapaciteta, prenamjena prostora, preraspodjele kadrova, kao i očuvanje funkcija svih drugih odjela i ostaloga što je potrebno kako bi se zdravstveni sustav održao “na nogama” u ovoj izvanrednoj situaciji.

Neispavana, ali neumorna, u petak ujutro je, nakon 16-satne smjene koju je odradila, vodila obilazak novog covid-odjela. Riječ je o prenamijenjenom odjelu Zavoda za ginekologiju i jednodnevnu kirurgiju, a kapacitet je 70 kreveta opremljenih kisikom i pet respiratora. Novi odjel je, prema Sanjinim riječima, namijenjen smještaju intenzivnih pacijenata, kao i onih manje intenzivnih, ali u teškom stanju.

– Covid-jedinica je potpuno sigurnosno odvojena od ostatka ginekologije, a opremljena je i stavljena u funkciju u rekordnom roku. Za nju smo osigurali svu potrebnu infrastrukturu, osigurana je i kadrovski i prostorno – kazala je Sanja Matijević Rončević, posebno ističući izuzetne napore svih koji su u tome sudjelovali. Situacija u KBC-u je, veli, izuzetno izazovna i zahtijeva i prostornu i kadrovsku reorganizaciju te su mobilizirani svi bolnički kadrovi. U petak ujutro je, prema njezinim riječima, bilo pozitivno 128 djelatnika KBC-a Rijeka. U riječkom je KBC-u, dok sam vodio razgovor sa Sanjom, bilo smješteno 119 pacijenata s covidom, od toga 17 na respiratoru, no to je, zahvaljujući novootvorenom odjelu, manje od pola ukupnog kapaciteta koji sad iznosi 244 kreveta.

– Moje je mišljenje da je riječki KBC, otvaranjem nove jedinice, zadovoljio osnovne kapacitete za daljnje uspješno funkcioniranje i optimalno liječenje svih naših pacijenata – govori. Svaki njezin budući “će”, u razgovoru o novom odjelu za covid, već je, koju minutu nakon što sam napustio bolnicu, postao sadašnji “jest” – ispred ulaza u Objedinjeni hitni medicinski trakt već su stajala kola iz kojih su iznosili prve pacijente, s maskama za kisik. Situacija je napeta, no Sanjino držanje ulijeva povjerenje, a umor i tragovi stresa se, nakon neprospavane noći, ne naziru na njezinu licu “skrivenom” maskom.

– Tijekom mojeg 16-satnog dežurstva, primili smo 11 akutnih pacijenata na Kliniku za kardiologiju. Dva su nam kardiologa pozitivna na covid-19, a dva su preraspodijeljena. Kadrovska situacija je takva, svi daju sve od sebe, ljudi daju maksimum, i mi dolazimo do maksimuma – kaže.

Obitelj Rončević u kolovozu se vratila u Rijeku, nakon Milinog uspješnog liječenja u Children’s Hospital of Philadelphia. U SAD su otišli u travnju 2019., a Milu, koja boluje od rijetkog oblika leukemije, u CHOP-u je liječio tim onkologa na čelu s profesorom Richardom Aplencom. Liječenje je stajalo 2,3 milijuna američkih dolara, a Rončevići su višak novca prebacili u zakladu koju su osnovali kako bi pomogli djeci kojoj su potrebna sredstva za skupa liječenja u inozemstvu, nedostupna u Hrvatskoj. Sanja se, kako veli, na posao u KBC vratila bez razmišljanja i ikakvih dvojbi.

– Uvijek sam bila tip osobe koji je, na neki način, ovisan o svom poslu. Jako volim svoj posao, jako volim raditi i ono što mi je izuzetno bitno, a to je jedini razlog zašto sam se prihvatila ove funkcije, jest zaista unapređenje kvalitete. Mislim da imamo puno prostora za unapređenje, puno toga se i napravilo posljednjih godina, ali moramo se razvijati dalje u tom smjeru i na tome radimo – govori. Kako se nosi s maratonskim smjenama koje, ako je suditi po dojmu kojeg ostavlja, rutinski odrađuje.

– Svaka klinika ima svoj način ustrojstva dežurstva. Mi na kardiologiji funkcioniramo tako da ujutro imamo takozvane “osmice”, tu imamo dežurnog kardiologa koji radi do 16 sati. Iza 16 radnim danom dolaze dežurni, koji ostaju do jutra, u 16-satnim smjenama. Za vikend, imamo 24-satna dežurstva za specijaliste, a 12-satna dežurstva za specijalizante. Većina drugih klinika je, zapravo, sad prešla na 12-satna dežurstva vikendima i u “šesnaestice” preko tjedna. Budući da sam ja tu već 15 godina, meni je ovo postalo normalno. Prije je, recimo, bilo vrlo “popularno” 24-satno dežurstvo petak – nedjelja, pa je to bio jedan posebni gušt, da to tako nazovem. Meni je ovakav tempo rada normala, ali sigurno da velik broj ljudi ne može percipirati kako to izgleda. Volim svoj posao i želim pomoći, pogotovo u ovakvim situacijama, kad vidim da je teško – kaže.

Sanja je profesionalka koju, očigledno je, posao ispunjava. Na pitanje “pate” li riječki pacijenti s drugim bolestima zbog covida, odgovara da trenutno ne pate, a odmah se potom ispravlja i pojašnjava.

– Naravno da “pate” druge bolesti, u jednom opsegu. No sve ono što je hitno i sve ono što se mora hitno zbrinjavati se zbrinjava. Što se tiče onkoloških pacijenata, a na to smo posebno osjetljivi, onkološki program ide dalje. Dapače, idemo ka unapređivanju onkološkog programa. Sad imamo nacionalni program za ranu detekciju karcinoma pluća kojemu se priključujemo. Međutim, sigurno je da takozvani hladni program pati, nehitne operacije se odgađaju. No ono što ne smijemo dozvoliti kao KBC je da ne zbrinjavamo ono što jedino mi možemo zbrinjavati – veli.

Razgovor se skreće na Milu, čija je bolest i prikupljanje sredstava za njezino liječenje obitelj Rončević nenadano prošle godine “bacila” u fokus javnosti. Odlasku u SAD, u jednu od najboljih svjetskih klinika za liječenje leukemije kod djece, prethodila je godina borbe s rijetkim i teškim oblikom te bolesti koja se Mili, nakon remisije, vratila u veljači 2019. Milini roditelji procijenili su da su iscrpljene sve mogućnosti njezina liječenja u Hrvatskoj te su krenuli u prikupljanje sredstava kojima bi se osigurao nastavak liječenja u Philadelphiji. Uz podršku prijatelja i rodbine, pokrenuta je Facebook kampanja, a potom, kad su se uključili mediji, humanitarna akcija širokih razmjera u kojoj su sudjelovali i građani Hrvatske, i susjedi iz bivših jugoslavenskih zemalja, kao i jako puno ljudi iz dijaspore. Bili su to dramatični dani, jer trebalo je djelovati brzo, a cifre su se činile nedostižne.

Na kraju, s prikupljenih 37 milijuna kuna, zajednica je premašila sva očekivanja i iskreno ganula i Rončeviće i sve koji su akciju sa strepnjom pratili. Zahvaljujući višku sredstava, osnovana je Zaklada “Mila za sve” čiji je glavni cilj omogućiti liječenje drugoj djeci za čije bolesti nisu dostupni tretmani unutar hrvatskog zdravstvenog sustava. Dvogodišnja djevojčica u SAD-u je “prošla” tešku i zahtjevnu transplantaciju lani u studenome i potpuno se oporavila bez ikakvih komplikacija. Sad je u posttransplantacijskoj fazi, ali imunorekonstruirana i bez GVHD-a (zdrave stanice primatelja ne napadaju stanice donora), znači bez ozbiljnijih posljedica. Borba, naravno, još nije gotova, ali Rončevići itekako imaju razloga za pozitivu, jer je mala hrabra borkinja sve izdržala i liječenje je dalo rezultate.

Sanja, pak, bitku vodi na dva fronta, u KBC-u s covidom, za očuvanje bolničkog sustava, a kod kuće za Milino zdravlje – pred njom je neizvjesnost brojnih kontrola koje će djevojčica prolaziti.

– Mila je super! Mila je dobro, Bogu dragome hvala. Evo, danas imamo kontrolu. To je jedan vječni strah koji ću imati do kraja svoga života, to je sigurno. Nekako u tom svom poslu i zakopavanju u posao uspijevam si misli usmjeriti u drugom smjeru. Svu onu silnu pomoć koju smo dobili za Milu ja nastojim kroz svoj osobni angažman vratiti zajednici. Tako je to postavljeno u mojoj glavi. Trudimo se, ovo je jedno jako teško razdoblje u koje smo uletjeli. Imamo jako puno planova za KBC Rijeka. Proći će i covid pa se nadam da ćemo i dalje raditi na planovima za unapređenje bolnice – govori Sanja Matijević Rončević.

Prije samo godinu i pol dana, cijela Hrvatska bila je ujedinjena i senzibilizirana oko djevojčice kojoj je opaka bolest ugrozila život. Utoliko je neobična podjela oko covida, koji ugrožava živote tisućama naših sugrađana, našim susjedima i bližnjima. Kao da se stvorio komunikacijski šum između javnog zdravstva i građana.

– Meni osobno jako je to teško shvatiti, pogotovo podatak koji sam čula, da se 57 posto naših građana ne bi cijepilo protiv covida. Zaista ne mogu razumjeti koji su to razlozi da se 57 posto ljudi ne bi cijepilo protiv bolesti koja, čak i kad nije toliko teška, opterećuje zdravstveni sustav tako da onemogućava njegovo funkcioniranje kakvo bi bilo bez te bolesti. Svi znamo da funkcioniranje zdravstvenog sustava u RH nikad nije bilo na najnezavidnijim razinama, iako mogu reći iz svoje perspektive iskustva najbolje dječje bolnice na svijetu, da mi, uz naš kadar, zapravo radimo jedan vrlo, vrlo dobar posao.

Znači, bavimo se vrlo naprednom medicinom, o čemu ljudi možda i nemaju jasnu percepciju, da se kod nas rade sve one stvari koje se rade i vani. Mi smo imali tu nesreću da se kod Mile radi o vrlo rijetkoj bolesti od koje se razbolijeva jedno na sedam milijuna djece, gdje je jednostavno nemoguće da u jednoj ovako maloj državi postoji stručnjak koji je educiran i bavi se isključivo tim područjem, koji ima najšire znanje da bi se takav pacijent liječio na najbolji mogući način – kaže.

U Rijeci, kaže Sanja, zdravstveni sustav nije puknuo.

– To je sigurno, ali moramo razmišljati što dalje. Nužno je da KBC ostane funkcionalan jer pacijenata će, s obzirom na sadašnje trendove, biti sve više – govori. Boji li se da bi covid mogao ugroziti Milu?

– Ja ne smatram da je Mila ugrožena covidom, jer se nije pokazao opasnom bolešću za djecu. Oko Miline sigurnosti savjetovala sam se, naravno, sa stručnjacima u CHOP-u. Bez toga, da nisam bila sigurna da Mili ne prijeti opasnost, vjerujte mi, ne bih niti sjela s njom u avion. Ono što je sigurno jest da su djeca najčešći prijenosnici. Djeca imaju vrlo blage kliničke slike, koje najčešće nisu prepoznate, djeca su još uvijek u kolektivima. Ne kažem da kompletno treba ukinuti kolektive, znam da je to teško operativno izvedivo, međutim, to je činjenica. Vrlo često se i naši zdravstveni djelatnici ne zaraze u bolnici nego se u privatnim kontaktima kod kuće, vrlo često upravo preko djece. Škole rade, vrtići rade, ali jako mi je teško to komentirati, jer je riječ o vrlo kompleksnom pitanju – kaže.

Iako se Sanja vratila na svoj stari posao, Rončevići su, nakon godinu i pol dana SAD-a, krenuli ispočetka. Kao što je Marin i najavljivao lani, kad je krenula akcija za Milu, stan su prodali i uložili ta sredstva u liječenje, iako su građani prikupili više nego dovoljno za pokrivanje troškova CHOP-a. To je za njih bila stvar principa, a s obzirom na to da je Zaklada pokrenuta, novac ni slučajno nije bačen u vjetar.

– Mi smo dobro. Sretni smo, zahvalni i zadovoljni. Vraćamo se polako u nekakav “normalan” život, dižemo stambene kredite, kupujemo stan, smještamo se – govori Sanja. Iskustvo izolacije, pojačane brige za zdravlje bližnjih, kao i nošenja maski, Rončevići imaju već dulje vrijeme, otkako se Mila razboljela, a sad slično iskustvo prolaze svi građani.

– Moj suprug često govori kako su ga svi čudno gledali, jer svaki puta kad bi izašli iz našeg smještaja kod Ronalda McDonalda (američka neprofitna organizacija koja osigurava smještaj roditeljima čija su djeca na liječenju u bolnicama, op.a.) i otišli u trgovinu, kupiti neke namirnice, mi smo nosili maske. Par mjeseci nakon toga svi su počeli nositi maske. Maske sigurno pomažu i dovoljna su zaštita, za nas liječnike još uz naočale i vizir – priča.

Sanja trenutno radi na odjelu na kardiologiji koji je kompletno pretvoren u takozvani izolacijski odjel.

– Imala sam sreću da sam noćas sve pacijente koje sam primila mogla smjestiti po jednog u sobu, što je idealno, do prispijeća nalaza testa. Čim prispije nalaz koji je negativan, raseljavamo pacijente po ostalim sobama, tako da maksimalno pazimo na njihovu sigurnost, a osiguravamo prostor za prijem novih pacijenata – govori.

Osjeća li strah dok radi s covid-pacijentima?

– Ne, apsolutno me nije strah – odgovara bez razmišljanja, piše Jutarnji.

Najnovije

Još iz rubrike