Radnička fronta napisala je izjavu o novim “ogromnim” sredstvima dostupnim preko SURE programa EU, pod naslovom “Umjesto zadržavanja radnih mjesta naša Vlada radi upravo suprotno. Za čiju korist?”.
Čelnica Europske komisije Ursula von der Leyen poručila nam je da ne otpuštamo radnike, jer stiže nova “ogromna” sredstva dostupna preko SURE programa, koji nit je besplatan niti bespovratan, ali je činjenica da ćemo primiti oko 500 milijuna eura.
No naša Vlada već je pristala na otpuštanje 250 radnika Rafinerije Sisak, 300 radnika Crosca, radnicima u Krašu se nisu produžili ugovori “jer je korona”, a radnike se tjera u penziju s niskim otpremninama, Brodotrogir se praktički raspada, zadnji radnici odlaze iz njega. Prekarno zaposleni kubure s nesigurnim ugovorima, snižavaju im se prihodi. Sezonci nisu primili nikakvu pomoć niti na nju imaju “pravo” po hrvatskim zakonima. Radnicima i radnicama diljem Hrvatske uručuju se otkazi, minimalac koji ne osigurava niti minimalne troškove života se digao za bijednih 150 kuna, ograničavaju se i onako ograničeni izvori prihoda za većinu, a naša Vlada pompozno objavljuje spasenje iz EU, nove kredite koji će se kad-tad morati vraćati.
No najgore od svega, novo zaduživanje putem novog “povoljnog” EU kredita se ne poduzima kako bi se spriječilo otpuštanje radnika, kojima se, naprotiv spremaju promjene Zakona o radu, kako bi i one zaposlene na neodređeno poslodavci mogli lakše otpuštati, već kako bi se nastavilo klijentelistički “podmazivati” one kojima je i do sada prilično dobro išlo.
U korona krizi pomoć se dijelila lancima kladionica, bogatim odvjetničkim uredima, lancima hotela, a onima koji su i do sada potpisivali lukrativne ugovore s državom nije se bitnije promijenila situacija, poput Škorine Omega Software tvrtke, Čermakovog Croduxa kojem su se dodjeljivala sredstva ili Krstičevićeve King ICT, ili M San grupe i satelita koji lijepo surađuju s državom.
Oni koji su imali višemilijunske dobiti prošle godine, poput Ine bez da trepnu su krenuli u masovna otpuštanja, ugrožavajući ne samo živote otpuštenih radnika, koji će se pridružiti masi nezaposlenih i u potpunosti izbrisanih iz društva – RH ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti – već će ugroziti i sve one koji su dovoljno sretni da još uvijek imaju posao, ali koji su samo jedan korak prema otkazu, snižavanju ili stagniranju plaće, ili nestanku potrebe za nekim radnim mjestom, obzirom da Vlada radi predano na deindustrijalizaciji i pojačava ovisnost o uvozu proizvoda iz bogatih zemalja EU, od lijekova do prehrambenih proizvoda. Korona kriza nas je uputila da trebamo raditi upravo suprotno od onoga što radi Vlada – na zelenoj reindustrijalizaciji, jačanju vlastitih izvoznih industrija s jedne strane, kao i jačanju onih industrija koje osiguravaju temeljne potrebe kao što su proizvodnja lijekova i medicinske opreme i proizvodnja hrane.
Zbog toga umjesto tapšanja po ramenu čelnice Europske komisije Ursule von der Leyen i uzimanja još jednog kredita kojeg će vraćati generacije nakon naše, pozivamo Vladu da u izradu nacionalne strategije uključi široku javnost i na demokratskim temeljima donese plan za prevladavanje okoštale privredne strukture koja se temelji na turizmu i uslužnim djelatnostima s niskom dodanom vrijednošću.
Uputit ćemo poziv Vladi RH da demokratizira procese odlučivanja i na osigura okvir za prevladavanje situacije u kojoj naš radnik radi više od zapadnoeuropskog radnika, za manju plaću od zapadnoeuropskog radnika, gdje se iseljava i/ili ovršuje.
Pozvat ćemo Vladu RH i da javnosti osigura uvid na temelju realnih podataka koji nedostaju, prije svega međusektorskih analiza koje nam dale uvid u to što, kako i za koga proizvoditi kako bismo zadovoljili temeljne potrebe svima.
Za radnu većinu, a ne bogatu manjinu!, piše Radnička fronta.
