Nadbiskup Želimir Puljić u Škabrnji: U tom trenutku su u podrum ušli maskirani četnici i naredili neka najprije izlaze stariji. Kako je tko izlazio, strijeljali su ih…

Propovijed zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića na misi u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji, u srijedu 18. studenoga 2020., prenosi Ika.

(Tuž 3, 17-26 -Red sprovoda br. 87; Ps 23 -br. 118; Iv 6, 51-58 –br. 139)

Kontekst sjećanja komemoracije i svjedoci događaja

Mjesec listopad i studeni 1991. bili su dani teških stradanja diljem Hrvatske. Strašno je bilo i ovdje kad se nije znalo odakle će granata grunuti: iz zraka, s mora, iz vojarne Zemunika ili sa Šepurine. Toga se, evo, danas sjećamo s pijetetom i zahvalnošću. Iako su ratne nevolje mnogima „oduzele mir duši njihovoj“, kako danas napominje Knjiga Tužaljki, ipak „dobrota Gospodnja nije nestala, a milosrđe njegovo nije presušilo“. Kad nam je prije 29 godina „oduzet mir duši našoj“, proživjeli smo pravu tamu koja se bila nadvila nad trgove, ulice i gradove diljem Lijepe Naše, od Vukovara do Škabrnje, koje danas osobito spominjemo kao državni blagdan i neradni dan.

Naime, na današnji dan 1991. oko 7 i 30 „započeo je napad JNA i srpskih paravojnih jedinica (četnika) na Škabrnju. Posljedice su bile zastrašujuće: Izmasakrirani civili, zapaljeni domovi Škabrnje i Nadina, razorena do temelja župna crkva, a preživjeli žitelji protjerani. Mjesec dana kasnije, 19. prosinca 1991. u Kninu je za predsjednika SAO Krajine izabran Milan Babić. O stravičnim zločinima nad Hrvatima Škabrnje skupljalo se svjedočanstva, te na Županijskom sudu 11. studenoga 1995. započelo suđenje 26-orici počinitelja zločina. Presuda, nažalost, nije izrečena, ali zanimljivi su iskazi svjedoka koji su govorili o tim apokaliptičkim danima. Dva kratka iskaza dočaravaju strahote stradanja ljudi i njihove imovine.

Jedna svjedokinja priča da se tog jutra sa susjedima Ljubanom i Josom Pericom, Željkom Ćurkovićem i još desetak žena i djece sklonila u podrum i gledala na stotine vojnika unaokolo koji su imali zvijezde na čelu, a neki su bili i maskirani. Kad su počeli vikati, „predajte se, ustaše“, izišli smo iz podruma. Muškarce su odmah odvojili u stranu i počeli tući, a onda ih uveli u podrum i strijeljali. Dok su nas koji smo ostali na životu vodili prema Ambaru prepoznali smo ljude i žene pobijene pored puta: Ivišu Ražova, Soka Rogića, Radu Šegarića. Djeca su vrištala, a mi smo bili u šoku zbog mrtvih mještana, popaljenih i porušenih kuća. Druga svjedokinja se sjeća da je s mužem i sinom pošla kod susjeda Petra Pavičića u podrum gdje ih se našlo četrdesetak staraca, žena i sedamnaestero djece ispod deset godina. Kad su došli tenkovi blizu kuće, domaćin Petar Pavičić nije mogao izdržati. Izišao je s bijelom maramom i rekao da su u podrumu žene i djeca. U tom trenutku su u podrum ušli maskirani četnici i naredili neka najprije izlaze stariji. Kako je tko izlazio, strijeljali su ih: Josu Brkić (70 godina), Ivana Ražova (64), Vicu Šegarića (60), Radu Šegarića (61) Katu Rogić (59). Potom su ubili gazdu kuće Petra Pavičića (49) i sina mu Milu (25), te Ivicu Šegarića (25). Dok smo te večeri bili u Benkovcu, priča svjedokinja, pustili su dnevnik „SAO Krajina“ i prikazali prizore iz Škabrnje s komentarom da su „ustaše poubijali srpske žene, djecu i starce“. Na to je jedan vojnik repetirao pušku govoreći da će nas sve pobiti“.

Odvažan čin priznanja zločina i kajanje

Da je sve ovako i još gore bilo posvjedočio je u Haagu Milan Babić, predsjednik SAO Krajine, koji je sudjelovao u progonu nesrpskog stanovništva. Tijekom suđenja on se „s dubokim osjećajem sramote i kajanja“ izjasnio krivim. U toj prigodi priznao je: „Dopustio sam progone najgore vrste protiv Hrvata. Nevini ljudi su bili nasilno istjerani iz svojih kuća i ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se sve događalo, šutio sam… Mogu se samo nadati da priznanjem krivice i izražavanjem kajanja mogu dati primjer i šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote, te bar malo olakšati patnju onima koji su patili. Na koncu je Babić zahvalio Bogu što mu je „pružio mogućnost da izrazi svoje kajanje“, te zamolio „braću Hrvate neka oproste braći Srbima“, koje on preklinje neka „ostave prošlost i okrenu se budućnosti gdje će suosjećanje i pravda olakšati rezultate zla u kojem je i sâm sudjelovao“. U sudnici mu je Milošević predbacio da tim činom „ide Hrvatima na ruku“ i postaje „džoker u Tuđmanovim rukama“. Babić mu je uzvratio da je on stravičnim ratom 1991. „okaljao obraz srpskog naroda, a napravio nesreću hrvatskom i muslimanskom, a na kraju i svome srpskom narodu“. Babić je kako znamo u siječnju 2004. osuđen na 13 godina zatvora za ratne zločine nad Hrvatima. Nažalost, dvije godine kasnije, 5. ožujka 2006., pronađen je mrtav u ćeliji Haaškoga suda.

Uputno je ovdje spomenuti kako je s njime u zatvoru bio i Vojislav Šešelj koji je zbog progona i deportacije vojvođanskih Hrvata proglašen ratnim zločincem i osuđen na deset godina zatvora. On se jako „trudio na sve moguće načine zagorčati život Milanu Babiću u zatvoru“ zbog toga što je priznao zločine nad Hrvatima. „Nema što mu nisam govorio, pa računam da sam pridonio puno da izvrši samoubojstvo“, pohvalio se ratni zločinac Šešelj na šabačkoj televiziji AS prije šest godina. Velika je šteta što je Milan Babić tako završio. Iako je njegov čin kajanja i priznavanja krivnje pomalo otišao u zaborav pred ratobornom retorikom huškača i ratnih zločinaca, poput Šešelja i Miloševića, Babićev čin kajanja vrijedan je spomena. Neka mu Gospodin bude milostiv i nagradi njegovo kajanje i hrabrost da to učini usprkos okruženju u kakvom se nalazio. Nadati se da će nekima od njegovih sunarodnjaka diljem Hrvatske, BiH, Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore duh suosjećanja s poniženim i nastradalim Hrvatima pomoći da „ostave prošlost i okrenu se budućnosti“, kako im je Babić poželio i savjetovao. Jer, iako su ratne nevolje mnogima „oduzele mir duši njihovoj“, kako veli Knjiga Tužaljki, „dobrota Gospodnja nije nestala, a milosrđe njegovo nije presušilo“.

Poticajno Pismo hrvatskih biskupa o milosrđu i priznanju tuđih žrtava

Oslonjeni upravo na Božje milosrđe hrvatski su biskupi u svibnju 1995., uz spomen na 50. obljetnicu završetka II. svjetskog rata u svojoj poslanici naglasili dvije stvari:

Prvo, konstatirali su kako su „oružani sukobi i zločini tijekom II. svjetskog rata ostavili veliki broj poginulih i ubijenih kod svih, a broj se penje na više stotina tisuća“. A nakon pada komunizma, kad je trebalo poštovati izraženu volju naroda, pribjeglo se, nažalost, sili oružja pa je opet krvoproliće buknulo i ono nas prati svojim teškim posljedicama…“ U to vrijeme odjekivao je diljem Hrvatske proročki glas kardinala Franje Kuharića iz Petrinje: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci, jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja…“ Kardinal Kuharić to je ponovio pet dana jasnije u Marijinu svetištu u Mariji Bistrici, 15. kolovoza 1991.

Drugo, biskupi su odlučili uz obljetnicu završetka II. svjetskog i Domovinskog rata „ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima odati kršćansku počast svim žrtvama koje su na ovim prostorima ispunile krvlju i suzama čitavo dvadeseto stoljeće“. Uz dužnu molitvu za vječni pokoj svim nastradalima, biskupi su naglasili kako „svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje, bez obzira na nacionalnu, rasnu, konfesionalnu ili stranačku pripadnost“. Odlučili su stoga „spomenuti se hrvatskog i srpskog naroda… Židova i Roma, te svih koji su stradali jer su bili druge nacije, konfesije ili drugog političkog uvjerenja“. U Pismu je dotaknuto važno i teško pitanje: „Kako žaliti žrtve druge zajednice, te priznati krivnju u vlastitoj zajednici“. I „kako okajavati vlastitu krivnju i zadobiti Božje i ljudsko oproštenje, kao i pomirenje među ljudima i narodima“. Ova misao hrvatskih biskupa od prije četvrt stoljeća ušla je kao poticaj na svjetskoj ravni u najnovijoj enciklici pape Franje „Fratelli tutti“ (br, 253.). Spomenuta pitanja zapravo odjek su onoga što nam je sv. Ivan Pavao II. poručio u Zagrebu, 11. rujna 1994. godine, kad nas je pozvao da budemo hrabri „oprostiti i tražiti oproštenje“.

Smirene, mudre i evanđeoske riječi kardinala Kuharića u nemirnom vremenu rata i poraća

A to nas je učio i poticao naš nezaboravni učitelj, sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Odmah nakon oslobađajuće akcije „Oluje“ smatrao je potrebnim ponoviti ono što je prije četiri godine rekao u Petrinji i Mariji Bistrici: „Oslobođenje okupiranih područja svi suci svijeta smatrat će pravom hrvatskog naroda i pravom hrvatske države. Jer, obrana i oslobođenje je djelo pravednosti. Ali ponovno naglašavam: to se djelo pravednosti ne smije okaljati nepravdom… Sinoć smo čuli na televiziji ministra Radića kako je otvoreno kazao, da nakon što su branitelji oslobodili okupirana područja, dolazili su pojedinci i skupine paliti i pljačkati napuštene kuće građana srpske nacionalnosti. Svi koji su to radili, učinili su djela nepravde…

Nismo odgajani da otimamo tuđe; nismo odgajani da tlačimo drugoga; nismo odgajani da budemo nepravedni. Za pravdu u pravnoj državi postoje pravedni sudovi koji moraju svakom pojedincu dokazati da je kriv i da je zlo učinio. Ali nitko, baš nitko nema prava sam uzimati pravdu u ruke i suditi jer bi to bilo vršenje nepravde, vršenje nasilja… Zato pozdravljamo poziv hrvatskoga Predsjednika, predsjednika Vlade RH i ministara, koji su na početku oslobađanja pozivali na poštovanje građana srpske nacionalnosti, jamčili sigurnost i zaštitu, pozivajući ih da ostanu u svojim domovima. Oni žive u Hrvatskoj… Naši prognanici, koji su bili lišeni svih ljudskih prava i pretrpjeli najveće nasilje, ne razmišljaju o osveti i ne nose u duši mržnju. Makar se vraćali plačući na svoje ruševine, žele biti sigurni i slobodni na svome i raspoloženi su praštati.… Mi smo ta Crkva koja na ovom dijelu Europe i naše domovine želi i mora svjedočiti civilizaciju Evanđelja, civilizaciju ljubavi. Zato apeliram na hrvatsku Vladu, na naše branitelje i osloboditelje da budu zaštitnici prava svakoga čovjeka, svakoga građanina Hrvatske, bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti, da se svaki osjeća sigurnim, slobodnim i raspoloženim da sa svim građanima pošteno i časno surađuje u izgradnji boljega svijeta na tlu Lijepe naše domovine.

Zaključne misli: s pogledom na budućnost

Crkva u Hrvatskoj stoga pozdravlja nedavno donesenu političku odluku Vlade RH da se iskazuje pijetet svim nevino stradalima u Domovinskom ratu i potiče neka se traži i ustanovi istina o njihovu stradanju. U vidu ostvarenja pravde i pravnog poretka očekuje se da se vode i privode kraju procesi protiv svih koji su počinili zlodjela. Jedino tako postoji nada nastanku i razvoju procesa pokajanja i pomirenja, čemu su nas poučavali i poticali veliki sv. Ivan Pavao II. i naš dragi sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Posebice pak je hitno potrebno da svi relevantni čimbenici društvenih gibanja promiču duh ljubavi, tolerancije i snošljivosti, nasuprot svakom nacionalom, političkom, socijalnom i vjerskom radikalizmu, koji unose nemir i nestabilnost u društvu.

Vratimo se načas današnjem čitanju iz Knjige Tužaljki, gdje nam je prvi dio dobro razumljiv, jer svjedoči o žiteljima Škabrnje i Vukovara, kao i stotine drugih hrvatskih sela i gardova kojima je tijekom agresije na R Hrvatsku prije tri desetljeća doista „oduzet mir duši njihovoj“. Utješno je, međutim, osjetiti „u živo“ da na vjetrometini ratnog bespuća žitelji okupiranih i razorenih sela „nisu se izgubili“. Nosila je ih je snažna vjera koja je kadra pobijediti valove očaja i tuge, okupaciju i razaranje, progone i uništenje imovine, kao i napasti Zloga i njegova zavođenja. O tomu govori dobra i uspješna obnova ovoga mjesta i svih drugih razorenih sela i gradova diljem ove županije i države Hrvatske. A najočitije o tomu svjedoče ljudi koji su se vratili iz progonstva, pa odlučili obnoviti svoje domove i ostati uz svoje ognjišta i svoja svetišta. U duhu one pjesme rođene u tom vremenu u kojoj otac pjeva: „Nemoj sine nikud ići, tvoj je kamen, maslina i drača“.. U takvom biranom i blagoslovljenom podneblju oni kuće grade, zemlju obrađuju i o budućnosti sanjaju; a djeca se rađaju. Nije nas, dakle ostavio Bog!

Istom vjerom i nadom danas se u prigodi ove komemoracije obraćamo Ocu nebeskom i molimo neka se sjeti svih koji su u Škabrnji i Vukovaru, kao i u svim drugim mjestima Lijepe Naše u obrani slobode nevino stradali. Poznajemo ih po imenu koje su dobili na svom krštenju. A to ime, ispisano na njihovim grobovima, Bog je upisao i u dlanove svoje ruke. Spominjući se danas posebice žrtava Vukovara i Škabrnje, koje predstavljaju sve žrtve Domovinskoga rata, usrdno i žarko molimo neka im Svemogući otvori rajska vrata, oslobodi ih od spona smrti i pribroji zboru svojih izabranih. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Škabrnja 18. studenoga 2020.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Facebook Komentari