Gabrijela Varga, čiji je pokojni otac Hrvoje Džalto svakoga dana i noći, s Ivicom Ivanikom, stavljao zastavu na vrh vukovarskog vodotornja, imala je 19 godina kada je počeo rat. Očev čin podizao je moral građanima Vukovara koji su svakog dana bili pod neprijateljskom paljbom.
“Znala sam što radi, bila sam ponosna što je baš moj otac odlučio sudjelovati. Bili smo sretni kad smo vidjeli zastavu na tom Vodotornju kad bi izašli iz podruma, da je to još naš grad. Oni su se zafrkavali hoće li vratiti zastavu. Ivica je otišao i onda je moj tata otišao za njim. Čak i tog 18. 11. zastava je bila na Vodotornju. Bilo je opasno popeti se gore, granatiran je, snajperi su ih šibali dok su se penjali…”
Zabluda je bila o opskrbi vode, nisu znali da ne ovisimo o tom Vodotornju nego da je on i prije rata nama bio simbol, objasnila je.
“Ti dani su za nas bili loši. Bila sam maturantica, moji snovi su bili drugdje, ali ostala sam u Vukovaru do zadnjeg dana s bratom. On je bio u logoru, a ja sam izašla s mamom. Tih dana mi je najteže bilo što nemaš svoj dom, obitelj, ne znaš tko je živ, nismo bili skupa”, priča Varga i dodaje:
“18. 11. su nam rekli da je gotovo i da je Vukovar pao. Prvo sam htjela kući, ali nam nisu dali. Vozili su nas tri dana, noćili smo na Ovčari u autobusu odakle nismo smjeli izaći. To je bilo tijekom 18., 19. i 20. 11. Govorili su nam da nas Hrvatska ne želi, ali nismo odustajali.
Mama je bila u Borovu naselju kod djeda i bake, brat je bio u logoru, nisam znala gdje je tata, bio je u drugom logoru. Otac je bio tri mjeseca u logoru, a brat šest mjeseci, a za njega dugo nismo ni znali gdje je. 1998. smo se vratili u Vukovar, to mi je bio životni cilj, prvom prilikom sam se vratila.”
“Nije više isto, ali lijepo je, imam posao na Vodotornju”, rekla je Varga o današnjem Vukovaru:
“Živiš, ideš svojim putom, tu sam i rodila u vukovarskoj bolnici.”, rekla je za N1.
