Očajne majke nakon potresa u Zagrebu žive u hostelu: Dijete me pita kad ćemo u naš dom…

Za ovih pet majki život se dijeli na vrijeme prije i poslije velikog potresa u Zagrebu. Od 22. ožujka one su bez prebivališta i adrese, žrtve sporog sustava, ali i dalje hrabre majke koje se svaki dan susreću s pitanjem: ‘Mama, a kad ćemo moći doma?’.

Zaboravljeni od svih – možda je ponajbolji opis stanja u kojem se našlo nekoliko stotina Zagrepčana koji su u potresu izgubili krov nad glavom. Hrvatska se vrlo dobro sjeća ratnih scena, razrušenih ulica i stotina preplašenih lica koja su sigurno utočište te hladne nedjelje tražila što dalje od uništenog doma.

Neki od njih uspjeli su iz doma ponijeti samo ono osnovno, a neki su bili sretni što su uopće izvukli živu glavu. Stotine ljudi i dan danas su bez krova nad glavom, a mnogi “sretnici” koji imaju krov i dalje mučno žive bez tople vode i plina. Kako mjeseci prolaze, o njima se sve manje priča.

– Požurit ćemo s donošenjem posebnog zakona o obnovi Zagreba nakon potresa od 22. ožujka – izjavio je hrvatski premijer Andrej Plenković u travnju 2020., mjesec dana nakon potresa.

No Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom u Zagrebu, Krapinsko-zagorskoj i Zagrebačkoj županiji izglasan je u saboru tek 11. rujna. Međutim, ni osam mjeseci nakon potresa nije počela njegova primjena u praksi. Ipak, ne može se reći da vlast nije pomogla narodu.

Neki građani uspjeli su ostvariti pravo na Vladinu pomoć za financiranje najamnina građana čije su nekretnine stradale u potresu. Oni koji nisu bili te sreće, točnije dvjestotinjak njih, privremeni dom pronašli su prvotno u Studentskom domu Cvjetno naselje, zatim su se morali zbog početka nove akademske godine preseliti u hostel Arena.

Od preseljenja u hostel prošla su gotovo dva mjeseca, no još je teško naviknuti se na novonastale, nametnute uvjete. Sve što ih je snašlo pretvorilo se u mučnu agoniju kojoj se ne nazire kraj.

– Nitko nam ništa ne govori, sve saznajemo iz medija. Gotovo svakodnevno šaljemo upite Gradu, Ministarstvu i gotovo nikad ne dobijemo odgovor, bar ne konkretan odgovor. Meni je osobno najlošije to što nam nitko ne može garantirati hoćemo li i sutra moći boraviti u hostelu ili će nas izbaciti na ulicu jer nikad nismo dobili garanciju da ćemo moći ostati dok obnova ne završi – priča ogorčeno Džana Kahteran Hodžić, koja sa suprugom i kćeri živi u hostelu.

Ne žali se na uvjete, zahvalna je, ima tople obroke i krevet, no muči je što djetetu ne može osigurati kutak za igru ili hranu prilagođenu njenim mliječnim zubima.

Majke iz hostela s kojima se razgovaralo smatraju da se situacija mogla riješiti na jednostavniji način.

– Dijete me gotovo svakog dana pita: ‘Mama, kad ćemo se vratiti u naš stan pa da više nismo u ovoj sobi?’. A znam da ga nećemo dobiti i svjesna sam da država misli da nas je riješila samo zato što nas je smjestila u ovaj hostel.

Znamo da se velika cifra izdvaja za naš smještaj ovdje. Zar ne bi bilo jednostavnije da su svima omogućili da unajmimo neki stan na lokaciji na kojoj moje dijete ne bi svakodnevno moralo ići taksijem do škole, koja se nalazi na drugom kraju grada – pita se Martina Spajić (43), samohrana majka osmogodišnje djevojčice.

Dodaje i kako papiri još nisu sređeni, i dalje su “ilegalci”. S njom se slaže i Silvija Bedeničar (37), također samohrana majka 14-godišnjeg osmaša.

– Moj je sin ove godine krenuo u osmi razred, nije bilo smisla prebacivati ga u drugu školu, iako sad mora putovati više od pola sata do svoje škole na Jordanovcu – priča majka. Taksi u jednom smjeru košta skoro 80 kuna, što na kraju mjeseca ispadne oko 3200 kuna.

– Toliki novac samo za prijevoz jednog djeteta u školu. Tolike cifre se izdvajaju, a taj se novac mogao puno bolje uložiti kako bi svima bilo lakše, a posebno djeci – priča Silvija.

Kaže da život u sobicama od 12 metara kvadratnih nije nimalo lagodan. Soba im je pretrpana osobnim stvarima koje su uspjeli ponijeti iz svog porušenog doma, od privatnoga kutka za sebe imaju samo krevet na kojem spavaju.

– Bez obzira na sve nedaće, sin je odlikaš, iako ni sama ne znam kako uspijeva učiti u ovakvim uvjetima. Znam da mu fale njegov kvart i prijatelji. I meni nedostaje moj mir, neki vlastiti kutak, poznato okruženje i prijatelji. Svjesna sam da će sve ovo proći, ali nekako je strpljenja sve manje – priča Silvija.

– S malim djetetom ovdje je posebno teško, njoj treba prostora za igru, a u natrpanoj sobici ima samo mali kutak pored hladnjaka koji je samo njen. Srećom, uspjela sam je upisati u obližnji vrtić, pa će ondje imati dovoljno prostora za igranje s vršnjacima. No život u hostelu svakako nije zdrava okolina u kojoj dijete treba odrastati – priča Džana, majka 1,5-godišnje djevojčice.

Nju, kao i Silviju i Martinu, boli što djeci ne mogu priuštiti “normalne” uvjete za život, a strahuju da će biti primorani godinama živjeti u hostelu jer u Hrvatskoj, kako kažu, nažalost, sve traje predugo. Ako ostanu dugo u tim uvjetima, to bi na djecu moglo ostaviti trajne posljedice.

– Boli što djetetu ne mogu skuhati obični gris kad ga poželi. Osjećam se nemoćno, kao da joj nešto uskraćujem, a jednostavno ga nemam gdje skuhati – tužno je rekla Martina. U hostelu Arena, osim majki i djece, su umirovljenici, studenti, 200-tinjak ljudi bez adrese i sa sve manje nade u obnovu i oporavak od psihičkoga kraha koji ih je zadesio i uzrokovao zdravstvene probleme kakve dosad nisu imali.

– Živjela sam u Markuševcu, u epicentru potresa, kuća nam je bila novije građena, a sad je privremeno neupotrebljiva. Već mjesecima čekamo radnike, no nikako da dođu, stalno otkazuju. Muž i ja smo umirovljenici i ne znam kako ćemo si priuštiti obnovu – priča gospođa iz Markuševca koja je htjela ostati anonimna.

Kaže da joj teško pada pričati o potresu. Kuća joj je i dalje u stanju kao nakon potresa. Uspjela je nešto počistiti, ali strahuje boraviti u urušenim prostorijama. Suprug je katkad doveze do dvorišta, ali on se zadrži u autu.

– Okrene glavu, ne može podnijeti da kuća u koju smo toliko ulagali i nadali se lijepoj mirovini u njoj, sad više nije nastanjiva – priča Markuševčanka. Umirovljenici do prije potresa nisu imali zdravstvenih problema, a otkad su u domu, muči ih visok tlak.

– Proživljavamo ogroman stres, suprugu katkad tlak doseže 200/100 – priča. Boji se. Kaže da nije izbirljiva i najradije bi bila u urušenoj kući.

– Ne mogu se ni na što u hostelu požaliti. Hrana mi ne odgovara, ali ne jer je loša nego meni zdravstveno stanje ne dopušta da je konzumiram. Voljela bih znati kome se mogu obratiti. Svi smo mislili da će se sve dosad riješiti. Ostavljeni smo – zaključuje gospođa.

Prisjetila se i dana potresa. Sjeća se da su se i auto i kuća gibali lijevo-desno, zidovi su se počeli urušavati, suprug se nije mogao pomaknuti od šoka i otad se baš ništa nije promijenilo.

– Više nemamo snage ni za što – kaže. O situaciji u centru grada pričala nam je mlada Zagrepčanka Ivana Rakamarić, koja se u stan u Ilici vratila u svibnju. Kaže kako tek kroz sljedeće tjedne očekuju početak obnove zgrade, koja je isprva dobila crvenu zastavicu.

Stanari su uspjeli dobiti kredit i sad preostaje nada da zima neće biti preoštra. Inače, Ivana je pokazala pozitivu kad je urušeni tavan pretvorila u terasu s pogledom na Ilicu, pišu 24sata.

Facebook Komentari