U tajnom noćnom životu Zagreba: Upiši se, daj 50 kuna, uđi u podrum i šuti o tome

Ima jedan podrum u koji ne može svatko ući. Mračna rupa nalazi se u sklopu jednog od frekventnijih mjesta za izlaske u strogom centru Zagreba. Tu se, kažu ljudi, pleše i pije poslije ponoći kada se zbog epidemioloških mjera zatvaraju službena vrata kafića. I ne samo tu.

Do podruma se, dolazi okolnim putem, kroz haustor zgrade pokraj kafića. Ali, treba se poznavati “nekoga tko zna nekoga”. U protivnom, ostat ćeš na ulici, s još tridesetak ljudi koji željno čekaju skloniti se u rupu, poput promrzlih mačaka koje danima nisu jele.

Upad u podrum je konobarica iz kvartovskog kafića. Tu se kreće u izlazak. Subota je, blizu ponoći. Poznajemo se otprije.

– Di si ti, nema te – govori pa dodaje: – Dupli pelinkovac. Štrukani, molim te.

– Evo, zatvaram pa idem u podrum. Ajde sa mnom – odgovara dok toči piće.

Konobarica ima dugu crnu kosu svezanu u rep, autoritet gazdarice kafića i metalne ringove na ušima koji zveckaju sudarajući se s ostalim metalima što vise s njezinih ušnih resica. U pet do ponoći s lakoćom tjera ljude iz kafića, zatim broji lovu i zatvara vrata. Dok naručuje Uber, govori kako njezin frend DJ pušta u podrum.

Uskoro se zaobilazi mnoštvo gladnih i promrzlih mačaka, otvaraju se vrata haustora u koji se ulazi brzo, prije nego što ostali ljudi željni provoda pokušaju dohvatiti kandžama. Do podruma se iz haustora dolazi malim, kružnim stepenicama. Upad je besplatan, a dolje: banket glazbe, pića, droge i raspuštene zabave, kao u dobra stara vremena prije epidemije.

Tu pleše i zabavlja se čovjek na čovjeku, a svima je zajednička jedna stvar: poznaju “čovika” koji ih je pustio u tu mračnu rupu. Unutra se natiskalo tridesetak ljudi i prostor puca po šavovima. Masku za lice je, treba li reći, ovdje nemoguće pronaći, a kao jedini dezinficijens nameće se kemija koju mladost ovdje konzumira na nos.

Ostavlja se mrak, znoj, techno i krupne oči konobarice. Nakon izlaska iz podruma rotirke i muriju koja tjera okupljene na ulici koji čekaju na ulazak u podrum. Dok ih se gleda kako se raspravljaju s klincima, razmišlja se znaju li plavci, uopće, išta o tom podrumu. Neka ih, možda će o njemu čitati u novinama.

Ali, kamo dalje? Skoro je dva u noći i razmišlja se kamo ići. Zna se da se ljeti masovno okupljalo kod HNK, no gdje su danas svi ti ljudi željni tuluma, na kakvim se mjestima skrivaju i gdje plešu? Ima li ih gdje, osim u ovom podrumu? Ima li koga na Džamiji? Vani je pet stupnjeva i mrzlo je kao u Alpama. Sigurno nitko ne pleše vani. Možda će znati taksist. Ulazi se u vozilo i kaže: – Vozite na tulum. Taksist se okrene preko ramena: – Cajke ili techno?

Započne priču o tome kako ima jedan techno tulum kamo je vozio ljude i u doba najvećeg lockdowna. Otvoreno je, kaže, i nekoliko narodnjačkih klubova, ali nije siguran hoće li se ondje moći ući s obzirom na to da je odavno prošla ponoć. Čovjek za volanom misli da na takva mjesta mogu samo oni koji su u klub stupili prije službenog zatvaranja.

– Sjajno – Brzo vozite na taj techno. Taksi se uskoro zaustavlja pred jednom od zgrada velikog industrijskog kompleksa u strogom centru grada. Zaštitar kluba s maskom na licu proviruje kroz neobilježena, majušna metalna vrata i poziva rukom da se uđe. Prema njegovoj gestikulaciji to se mora učiniti brzo.

Ulaskom u prostor, zaštitar zaključava metalna vrata. Zatim pruža papir na koji se upisuju svoji podaci i broj telefona. Dva su sata ujutro na ilegalnom tulumu koji, prema trenutačnim epidemiološkim mjerama, uopće ne bi trebao postojati. Upad je 50 kuna.

– Vi se šalite, je li ovo za praćenje kontakata?
– Pusti priče i treba se upisati. To ja sve bacam ujutro – odgovara zaštitar.
– Mogu li ući još neki ljudi, pozvati prijatelje…?
– Mogu, mogu, naravno. Ali samo ako su dobri ljudi.

U prostranoj hali techno kluba, koji je skvotirao prostor nekadašnjeg industrijskog kompleksa, u mrklom mraku pleše pedesetak ljudi. Žene, muškarci, stariji i mlađi.

Sve generacije partijanera okupile su se na jednom od rijetkih mjesta u gradu gdje se poslije ponoći čuje glazba. Ovdje se mjere distance poštuju, ali ne zato što ljudi na to paze, nego zato što tako nalažu dimenzije prostora. Glazba udara jako, ljudi se gibaju ekstatično, a neki sjede i na mnogim kaučima raspoređenim uokolo. Jedan par se ljubi kao da će uskoro nestati svijeta.

Pivo košta 25 kuna, a računi se ne izdaju. Toči se i viski, gin i votka. Međutim, mnogi ovdje piju samo vodu, koju mora da su prije “začinili” kristalićima MDMA-e. Neobično, ali u ovoj trošnoj rupetini postoji i garderoba, kao da si u kakvom kazalištu. Za pet kuna ostavljam svoj kaput i tu srećem nekakve Meksikanke. Traže kokain, ali praha nema.

– Razmišlja se da se ubrzo ode odavde.

– I stvarno treba “goriva” da se preživi novi tulum.

Taj drugi party o kojem govore Meksikanke, komplimentirajući pritom Zagrebu koji pleše usred novog europskog lockdowna, nije ni skriven od javnosti. Pokazuju stranicu javnog “eventa” na Facebooku. Opet bivše industrijsko skladište gdje “after party”, kako piše, počinje u 5 sati ujutro, uz DJ-e Wildcarda, Chubyja, Yvanna i Roka Sipinu. Čitajući o tom tulumu s telefona nepoznate osobe koja je upravo tražila kokain, shvaća se kako je riječ o partyju izvjesne “udruge” pa je ulaz dopušten samo njezinim članovima. Upis u tu udrugu je, moguće ostvariti na licu mjesta kada dođeš na party. Evo primjera efikasne hrvatske administracije.

Oko 4 sata napušta se s njima tulum u industrijskoj zgradi u samom centru Zagreba. Naručuje se Uber i odlazi na još jedno poznato, gotovo uvijek otvoreno underground mjesto za tulume, u blizini maksimirskog stadiona. Do onog aftera ima još vremena, napravit će se još đir. Ipak, taj klub ne radi. Osim ako i oni nemaju nekakav skriveni podrum? Kuca se na vrata, zuji se oko zgrade, ali glazba se niotkud ne čuje. Odlazi se taksijem na drugi kraj grada: tu će se banuti na after o kojem su pričale Meksikanke.

Malo poslije 5 sati ujutro stoji se pred garažnim vratima iza kojih bi se trebao nalaziti divlji after party koji je upravo počeo. Na metalnim je vratima masnim slovima istaknuto NE RADIMO, a uskoro ih otvara čovjek koji bi svima mogao biti otac.
– Ulazite – govori. – Vidim na kameri kako se motate ovuda.

Uskim metalnim stepenicama, koje podsjećaju na brodske, ide se na prvi kat kompleksa gdje su opet vrata. Na njima stoji zalijepljen isprintani portret Antuna Gustava Matoša, onaj poznati s brčićima i šeširom, a pokraj nevoljnika je, ironično, natpis: “Ne uslužujemo alkohol”. Istaknute su i protuepidemiološke mjere: savjeti o pravilnom pranju ruku i držanju distance. Sve je ovdje namješteno za siguran provod. Dakako, za one koji su si u 5 sati ujutro uzeli vremena pročitati upute.

A iza vrata, za 50 kuna, najluđi prizor partijanja u Zagrebu na koji se naišao otkako je pandemije koronavirusa i 2020. godine uopće.

Ovo je Berlin dvijetisućitih. Gužva, sudari ljudi i lasera, techno. Alkohola u izobilju. Ljudi svih generacija, moglo bi ih biti stotinjak, pa i više. Tijela koja se izvijaju divlje i u transu, ruke koje ritmički paraju zrak. Red pred WC-om. DJ u mahnitom zanosu. Tulum koji, kako na šanku govore, neće završiti sve do 15 sati. Ljudi energični kao da su tek izašli van, a dan je već svanuo i mnogi koračaju prema placu ili si kuhaju prvu kavu.

Na izlasku iz kluba pažljivo sezatvaraju ona masivna, metalna vrata da sve to sakriju, piše Jutarnji.

Facebook Komentari