Želite biti prijatelj s djetetom? Ovo su mane takvog pristupa

Foto: Unsplash

Niz varijabli utječe na to kako ćete odgajati svoje dijete te koji pristup pritom najčešće primjenjujete. Iako znanstvenici govore o četiri glavna stila roditeljstva, ti se tipovi mogu preklapati i miješati, pa postoje i različite nijanse svakoga od tih pristupa. Jedan od tih stilova je i permisivno roditeljstvo: Pristup kod kojega je roditelj popustljivo prilagođava svoje odluke situaciji i djetetovim potrebama.

Permisivno roditeljstvo je prilagodljivo roditeljstvo, no ponekad se naziva i popustljivo roditeljstvo. Ovi roditelji naglašeno reagiraju na potrebe djeteta što nije loše, ali rijetko postavljaju očekivanja ili granice te promiču djetetovu osobnu odgovornost.

– Ovi su roditelji vrlo osjetljivi i topli, ali ne osjećaju se ugodno u ulozi onoga tko treba postavljati granice – kaže dr. Aliza Pressman, direktorica kliničkog programa u roditeljskom centru Mount Sinai.

– To su roditelji koji se ponašaju kao najbolji prijatelji djeteta – dodaje.

– Oni rijetko kažu ‘ne’ svojoj djeci, obično koriste mito za oblikovanje ponašanja i općenito ne postavljaju čvrstu strukturu i pravila – kaže psihologinja, dr. Nicole Beurkens te dodaje kako ovaj roditeljski stil, na žalost, dovodi do toga da djeca odrastaju bez pravila i kasnije se bore s preuzimanjem odgovornosti, te lošije prolaze u školi i imaju problema sa samopoštovanjem.

Koncept četiri različita roditeljska stila smislila je 60-ih godina psihologinja Diana Baumrind, koja je proučavala djecu predškolske dobi i njihovo ponašanje. Potom je usporedila navedeno ponašanje s interakcijom roditelja i djece: strategijom postizanja discipline, količine nježnosti i topline koju roditelji pružaju, kako komuniciraju s djecom te kakva su njihova očekivanja vezana uz zrelost i samokontrolu djeteta. Definirala je četiri stila roditeljstva: autoritativni, neangažirani, permisivni i autoritarni.

Autoritativni stil: Roditelji su vrlo osjetljivi i podržavaju djecu, a istovremeno definiraju granice, strukturu, postavljaju jasna očekivanja i daju djetetu autonomiju u ostvarenju ciljeva.

Neangažirani stil: Roditelji se ovdje vrlo malo uključuju u odgoj djeteta, emocionalno su distancirani i tjeskobni te ne pružaju djetetu nikakvu strukturu ili podršku. Djeca odgojena na taj način mogu imati problema u odnosima s drugim ljudima te manjak samopoštovanja.

Autoritarni stil: Postavlja jako velika očekivanja pred dijete, uz vrlo nisku osjetljivost za njegove potrebe. Roditelj se ponaša kruto, kontrolirajući i ne reagira na djetetove emocionalne potrebe. Djeca koja su odgojena na ovaj način često postižu visoka postignuća, ali mogu razviti tjeskobu i kronični stres.

To su roditelji koji primjenjuju život bez pravila, odnosno bez dosljednih pravila.

Probleme s djetetom rješavaju mitom.

Roditelji često žele biti ‘najbolji prijatelji’ djeteta i tako se ponašaju.

Manje pažnje obraćaju na obrazovanje, izvannastavne aktivnosti i slično (ali nisu nužno nepažljivi prema djeci, samo su manje fokusirani na te detalje).

Puštaju djecu da sama donose odluke, što nije uvijek loše, ali može biti ako odluke nisu primjerene djetetovoj dobi.

Promjena navika zapravo je samo ispravljanje stila: Tako da primjenjujete više pravila, definirate strukturu i postavite više jasnih očekivanja pred dijete. U osnovi, tako da stvarate granice unutar obiteljske jedinice.

– Sigurne granice koje postavlja roditelj smanjuju tjeskobu. Pravila i rutine, poput vremena obroka, vremena za spavanje, vremena za domaće zadatke i vremena koje mogu provesti pred računalom, koja roditelj postavlja i nadgleda, stvaraju predvidljivost u djetetovom životu. To kod njih smanjuje nesigurnost i anksioznost – kaže psihoterapeutkinja Krissy Pozatek.

– Roditelji ne bi smjeli podcjenjivati djetetove pokušaje da istražuju granice. Na primjer, kad dijete pregovara o tome da želi kasnije na spavanje, to je povezano s njegovim osjećajem sigurnosti jer djetetu omogućava da provjeri ima li ono više moći od odrasle osobe – pojašnjava.

Jedan od jednostavnih načina za postavljanje pravila je definiranje tko treba obaviti neki kućanski posao te kada i kako.

– To je važna stvar: Istraživanje je pokazalo da djeca koja imaju obavezu odraditi neke kućanske poslove grade ključne životne vještine. Poanta je u tome da oni nauče kako postati članovi svog domaćinstva koji daju doprinos, upravljaju svakodnevnim samodostatnim životnim vještinama koje su vam potrebne kada odrastete – kaže savjetnica za odgoj djece Caroline Maguire, prenose 24sata.

Djeca jednostavno kroz to uče kako ovaj će izgledati život kad jednog dana budu imali vlastitu partnersku zajednicu te se tako za nju pripremaju, donosi portal MindBodyGreen.

Facebook Komentari