Savjeti kako popraviti brak – od muškarca koji je kasno reagirao

Foto: Unsplash

U početku nam je bilo dobro, kao i svima. Upoznali smo se, zaljubili, prilično brzo vjenčali i imali troje djece tijekom desetljeća. Poslovi? Imali smo ih. Psi, kvačica, prenose 24sata.

Lijep dom za život i dva automobila za parkiranje ispred, sve smo odradili ‘kako treba’. Živjeli smo američki san. Samo što smo usput zaboravili jednu monumentalnu stvar.

Zaboravili smo jedno na drugo.

Razvod je nekada bila tabu-riječ, ali sada je uobičajena kao i ‘organsko’ ili ‘porno’. Razvod, nekada posljednja opcija, postao je glavno odredište za odmor iz stvarnosti braka.

To je ista stara priča uvijek iznova, iako mnogi ljudi pronalaze sve načine da okolišaju oko nje. Vjenčamo se s drugim čovjekom, ali prave boje počinju blijediti nakon nekog vremena. Želimo ono što želimo i znamo da svaki dan svog života zaslužujemo sreću, barem nam tako svakodnevno poručuje internet, reklamne kampanje, knjige za samopomoć, moderne filozofije…

I s tim čvrstim načinom razmišljanja, cijeli niz modernih brakova umire gušeći se mnogo prije nego što itko uopće kaže ‘uzimam’.

Činjenica je da mi koji smo odvojeni ili razvedeni volimo reći da stvari jednostavno nisu bile suđene, da smo bili s nekom osobom onoliko dugo koliko smo ‘trebali biti’ s njom, a zatim je vrijeme za krenuti dalje. I to je u redu, ne možemo suditi za nekog drugog.

Međutim, prilično je očito da izostavljamo jednu, ogromnu, važnu istinu i to je ovo:

Davno, dok smo još bili svježe vjenčani, još uvijek imali prilično pristojan seks i još uvijek ugodno povjeravali svoje snove i tajne supružniku, borili smo se da stvari funkcioniraju.

Pažljivo smo usmjeravali svoj brak sa strpljenjem i otvorenošću i spremnošću da slušamo, slušamo, slušamo (i još malo slušamo) bez osjećaja da naše mišljenje mora biti glavno.

Tada smo se ulijenili. Mukotrpno je biti muž ili žena nekome. A kad nitko zapravo ne obraća pažnju, počinjemo rezati kritične emotivne i duševne postupke.

Počinjemo se udaljavati od koncentriranog napora potrebnog da ljubav traje.

Svi smo uhvaćeni u sebi, u vlastitoj potrazi za tom osobnom srećom za koju mislimo da je zaslužujemo, i na kraju postajemo sve naporniji u vlastitoj situaciji. Na kraju, počinjemo se pitati je li možda sav taj nedostatak sreće u braku zapravo krivnja druge osobe.

Tada obično počinjemo sebi govoriti da smo u braku s pogrešnom/im.

U svojim umornim glavama uključimo neki drugi stari plamen ili propuštenu priliku u prazan snimak sreće koji imamo obješen na zidu svoje lubanje.

Uvjeravamo se da bi nam bilo puno bolje s onim s kime nismo završili.

‘ Bio je moja prava srodna duša! I još uvijek je! Nekad se čujemo preko Facebooka’.

Uf.

Dosadila nam je činjenica da se i naš supružnik nekako dosađuje … i to je, TO, stvarni početak stvarnog kraja.

Tako još više popuštamo stisak, iscrpljeni plodovima vlastitog lijenog srca. Posao i trud koji su nam potrebni da bismo voljeli drugo odraslo ljudsko biće jednostavno nas iscrpi.

Ono što je nekad bila velika ljubav, mijenjalo je oblike u naše dvije ruke. I premda prepoznajemo promjenu, u vezi s tim ne radimo ništa drugo osim uzdaha i jedenja još jedne kriške pizze.

Oženjeni često na sve zaborave.

Prestanu slušati, zatim se prestanu ljubiti i osjećati, iznerviraju se i naljute, pa rastuže što su bijesni; onda dobiju ideju i postanu znatiželjni, zatim primijete da su se odavno odjavili i odjavljuju se, posljednji put.

No, negdje na putu, ne mogu ne pomisliti da je možda malo pažljivosti moglo spasiti čitav tonući ‘bračni brod’.

Da smo se samo podsjetili svakih 10 minuta ili tako nekako da bismo trebali nastaviti gledati svog ljubavnika (on/a bi i dalje vjerojatno bio ‘ljubavnik’) i da bismo se trebali pitati što oni misle i jesu li u redu i žele li možda o nečemu razgovarati, nešto nam povjeriti, ispucati se, i možda da je naš partner učinio istu vražju stvar, možda, samo možda, ne bi ubili ljubav.

Ali teško je znati kada je sve gotovo.

Ali možda, samo možda, prije nego što smo to nazvali krajem, nekolicina nas napokon bi pronašla tu teško dostupnu sreću koja se nalazi točno ispred naših lica.

Zamislite to, sreća koja sjedi tu ispred vas, preda mnom, na posljednjem mjestu na Zemlji na koje bismo ikada pomislili pogledati.

Tekst prenosi Your Tango.

Facebook Komentari