Tužna godišnjica: Mani je bila beskrajno topla, odana i svoja, a od gubitka voljenje kćeri nije se oporavila

Bila je beskrajno topla, odana, požrtvovna i spremna napraviti sve za suradnike do kojih joj je bilo stalo. Tako je o svojoj majci Mani Gotovac prije godinu dana rekla njezina kćer Katja Gotovac. U toj jednoj rečenici opisala je tek djelić osobnosti zbog koje su mnogi obožavali Mani, koja je bila uvijek svoja. I kad je hvalila, i kad je kritizirala, kad je oponirala, i kad je radila sve ono što se drugi nikad ne bi usudili. Jer njezina jedina deviza bila je da ne smije biti dosadno.

Njome se rukovodila i u kazalištu, ali i u privatnom životu. I zato je bio pravi blagoslov poznavati ju i biti s njom u društvu. Preminula je na svoj 80. rođendan 12. studenog 2019., nakon duge, hrabre, ali iscrpljujuće borbe s karcinomom želuca. Rođena Splićanka odrasla je uz oca odvjetnika Zdravka Birimišu i majku glumicu Mariju Daniru. Nakon završene Klasične gimnazije, studirala je i diplomirala komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Dva je puta bila u braku. Prvi put udala se za kompozitora Peru Gotovca s kojim je dobila kćer Katju. Nakon 14 godina braka razveli suse, da bi se Mani udala za još jednog velikog intelektualca – redatelja, scenografa, slikara i pisca Željka Senečića. S njim je bila u braku 25 godina i dobila kćer Anu, ali je djevojčica oboljela od zloćudne bolesti i umrla kad joj je bilo samo šest godina.Od ovog gubitka Mani se nikad nije oporavila, a svoj burni ljubavni život opisala je u dvodjelnom romanu ‘Fališ mi’ koji je objavila 2010. i 2011. godine.

Mani je u mnogočemu bila prva. Bila je 1998. prva intendantica HNK Split i prva žena na čelu neke hrvatske nacionalne kazališne kućeikad. Početkom 90-ih zagrebački je Teatar &TD; u samo nekoliko godina pretvorila u kazalište koje je sa svojim predstavama gostovalo na 26 međunarodnih festivala i dobilo 32 domaće i inozemne nagrade. Kontroverzu je izazvala dolaskom na čelno mjesto HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. U kazališnoj predstavi ‘Karolina riječka’ 2003. godine glavnu je ulogu dodijelila Severini Kojić čime je postigla da kazalište bude glavna tema svih razgovora uz kavu.

Još davne 1998. godine rekla je da će u kazališni repertoar u Splitu uvrstiti tekstove mladih autora Ante Tomića i Jurice Pavičića – a bilo je to prije 22 godine. Posljednjih 10-ak godina života posvetila se pisanju. I tu je bila briljantna. Iskreno je progovorila o svojim krizama, ljubavima, slabostima, njezine knjige čitale su se u dahu. Nakon ‘Fališ mi’ objavila je ‘Ma koji život, ma koji teatar’ o kazališnom životu i zakulisnim igrama, pa zatim u samo četiri godine još tri romana – ‘Snebivaš me’, ‘Ćutim te’ i ‘Rastanci’ s kojom se – kao da je predosjećala – oprostila od svoje čitalačke publike.

Njezin splitski ‘dišpet’ tjerao ju je da se jednima zamjera, a druge da joj se dive i da ju iznimno cijene. Još i danas se prepričava anegdota iz njezinih mladih dana kad je počela raditi kao kazališna kritičarka na Radio Zagrebu.

– Rekli su mi da to ne mogu raditi jer ne mogu pravilno izgovoriti slovo ‘r’ i da će to smetati slušateljima. Napisala sam kritiku na nekoliko stranica, a da ni jednom nisam upotrijebila riječ koja sadrži slovo ‘r’ i pročitala ju u eteru – ispričala je jednom besmrtna Mani.

Da, doista besmrtna, jer išla je uvijek ispred svog vremena, prepoznavala nepogrešivo talente i trendove, bila je istinski erudit, ali se isto tako poput kakve znatiželjne djevojčice znala oduševiti svakodnevnim sitnicama – dobrim maslinovim uljem, čašom dobrog vina, neobičnim ljudskim sudbinama… Po čemu ćemo je pamtiti? Njezina kćer Katja prije godinu dana je za tjednik Gloria odgovorila.

– Po njezinoj borbi za ljubav, ne samo onu romantičnu, nego za bilo koji oblik ljubavi: prema poslu, djeci, prijateljima, kazalištu… Ljubav kao modus vivendi i energija koja pokreće svijet, pišu 24sata.

Facebook Komentari