Posljednji intervju s Rorom: Skoro se nisam rodio, a od godišnje plaće sam mogao kupiti fiću

Krasnodar Rora, legendarni nogometaš Dinama s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih te osvajač Kupa velesajamskih gradova, nažalost je još jedna legenda iz te generacije koja nas je napustila. Preminuo je u 76. godini života. Prisjećamo se jednog od posljednjih velikih razgovora koje je neupitna legenda Dinama dala za Večernji list.

A što se tiče početaka, rodio se na Visu 1945. godine, dva mjeseca prije kraja Drugog svjetskog rata. A umalo da se nije rodio.

– Mama je imala kompliciran porođaj i, da nije bilo liječnika iz engleske misije na Visu, vjerojatno ne bi dobro završilo. Nažalost, pri porodu je umrla sestra blizanka koja se trebala zvati Vladimirka. Znate, u to su vrijeme ruska imena bila jako popularna. Na Visu je u to vrijeme bio jedan visoki časnik Titove vojske i inzistirao je da mi se da rusko ime. Tako sam dobio ime po ruskom gradu, a Krasnodar na ruskom znači crveni dar. Inače, mama mi je Višanka, a tata je u to vrijeme bio na otoku s partizanima i tamo su se upoznali i oženili. U Vis sam se često znao vraćati, posebno kada sam bio mlađi. Baka i djed imali su kuću odmah do nogometnog igrališta. Mogao sam s prozora izravno skočiti na travnjak. Inače, igralište je bilo na području antičkog naselja Issa. Iza jednih vrata bile su iskopine, a sa strane su bili grobovi – govorio je Rora.

Nakon tri mjeseca obitelj se preselila u Šibenik gdje se Rora zaljubio u nogomet.

– Uvijek sam igrao nogomet ili na ulici ili na nekoj livadi. Na nagovor susjeda otišao sam na trening juniora Šibenika. U pozivu je stajalo da primaju dječake rođene 1942. godine, a ja sam bio tri godine mlađi. I tako dođem na trening i pita me trener koje sam godište, a ja kao iz topa kažem ‘42. Sjećam se da sam došao u kratkim hlačama, bos, ošišan na ćelavo. Na drugom treningu isti taj trener mi kaže: “Mali, zašto si mi lagao. Znam ja koje si godište. Ali, vidim, dobar si pa možeš ostati.” Odahnuo sam. Pa tko bi čekao dvije-tri godine za novu selekciju – kaže Rora.

Za prvu momčad Šibenika, koji je tada igrao Drugu ligu, debitirao je sa 16 godina. Nakon druge sezone prešao je u Dinamo.

– Trebao sam igrati za Hajduk. U to vrijeme admiral Josip Grubelić bio je predsjednik Hajduka, a on je na Visu bio zapovjednik mom ocu. I rekao mu je da moram doći u Hajduk. No ja nisam htio. Iz inata. Jer Split i Šibenik se nikako nisu voljeli. Splićani su uvijek pogrdno govorili o Šibenčanima i uvijek su govorili kako je naš grad poznat samo po ludnici. Onda se pojavila ponuda Trešnjevke koja je 1964. ušla u prvu ligu. Čak je moj otac Drago uzeo od “zelenih” neke ozbiljne novce. I kad sam se već spremao da budem igrač Trešnjevke jednu noć, malo prije ponoći netko kuca na vrata. Tata otvori vrata, a tamo stoji jedan krupan čovjek. Pita ga tata: “Tko ste i što hoćete?” A čovjek odgovara: “Ja sam Mara Wölfl, tajnik NK Dinamo. Pratimo vašeg sina već dvije godine i želimo da dođe kod nas.”

Rora nije puno razmišljao…

– Odmah sam se spakirao i već ujutro smo krenuli za Zagreb. Ali morao sam se skrivati sedam dana, do početka prijelaznog roka. Morao sam paziti da me ne vide ovi iz Trešnjevke.

A gdje ste se skrivali?

– Prvo u Vili Rebar na Medvednici pa u Bledu. No, kako je Bled bilo turističko središte, postojala je opasnost da me prepoznaju. Onda me tata smjestio kod svog prijatelja iz partizanskih dana, u Litiji. To je jedno malo mjesto u slovenskim brdima. Prvi dan prijelaznog roka u četiri ujutro krenuli smo u Zagreb i u ZNS-u potpisali ugovor.

Kako ste se kao srednjoškolac snašli u Zagrebu?

– Dali su mi stan u Folnegovićevu naselju. U tom stanu prije je bio Lamza. Sjećam se da sam na trening išao prvo pješice do autobusnog kolodvora, a onda tramvajem do stadiona. I tako tri godine dok nisam kupio svoj prvi automobil, Opel.

Zbog studija prava znalo se dogoditi da ne putuje s ekipom zbog ispita.

– Jednom je Dinamo gostovao u Zrenjaninu i ja sam došao dan kasnije zbog ispita. Prespavao sam u Beogradu i ujutro na dan utakmice sretne me u hotelu Šekularac i pita: “Pa što radiš ovdje?” Ja mu kažem da idem na autobus za Zrenjanin. Na to će on: “Ma kakav autobus. Ja ću te odvesti.” Sjećam se da je dobro izvrijeđao vodstvo kluba u smislu kako su me mogli pustiti da putujem autobusom na utakmicu. A autobusi su u to vrijeme bili kao onaj iz filma “Ko to tamo peva” – prisjeća se Rora.

S nepunih dvadeset godina ste se oženili?

– Naša ljubav traje od srednjoškolskih dana. Marijanu sam upoznao na hodniku šibenske Gimnazije. I to tako da sam je srušio na pod. Naime, mi dečki znali smo se sklizati po hodniku i jednom prilikom nisam se uspio zaustaviti. Kada sam je pridigao, rekla je: “Sad me moraš za ispriku poljubiti.” I tako je sve krenulo.

Jeste li kao nogometaš bili popularni u gradu?

– O, kako da ne. Prepoznavali su nas na ulici, cijelu tu moju generaciju. Svi su znali napamet izdiktirati prvu postavu. Nogomet se u to vrijeme jako pratio, stadioni su uvijek bili puni. Znali smo mi igrači biti nesretni kada bi na utakmicu došlo samo 20.000 gledatelja. Nitko nije vozio automobile jer je trebalo uštedjeti dosta novca da se kupi automobil. Prvi koji ga je kupio bio je Dražan Jerković. Vozio je nekakav dvosjed.

Kakve su bile zarade?

– Mjesečno 50.000 dinara. To je bila prosječna plaća radnika u bivšoj Jugoslaviji. Takvu plaću imao je i moj otac u banci. Za te novce morali smo, primjerice, ispunit jednu stavku u ugovoru – morali smo imati prosjek od 30.000 gledatelja po utakmici. Dobro, na kraju godine moglo se skupiti, uz premije, do dva milijuna dinara godišnje. Toliko je otprilike koštao novi Fićo. Kada smo osvojili Kup velesajamskih gradova, svaki igrač dobio je po milijun dinara – istaknuo je Rora.

U Jugoslaviji je tada vrijedilo pravilo – nitko ne može u inozemstvo dok ne navrši 28 godina. – Propustio sam nekoliko sjajnih prilika. Mogao sam igrati u Santosu s Peléom ili Juventusu koji je tada nudio 300 milijuna lira godišnje. Na kraju sam završio u Belgiji, u Standardu gdje je trener bio Vlatko Marković. Potom sam igrao u francuskom Nancyju s Platinijem, a karijeru sam završio u francuskom drugoligašu Haguenau – istaknuo je Rora.

Nakon završetka igračke karijere radio je pet godina kao novinar u Sportskim novostima, a onda je završio školu za nogometnog trenera. Bio je pomoćnik Zebecu u Dinamu, a samostalno je trenirao Radnički iz Kragujevca, Varteks, BSK, Šibenik, Cibaliju i Zagreb, piše Večernji.

Facebook Komentari