Počinje suđenje Kameničkom: Jurio je 195 na sat i usmrtio nam je mamu. Želimo pravdu

Trudimo se razmišljati da će pravda biti zadovoljena, no kojim tokom to ide pitamo se hoće li išta biti od svega, kažu Tea i Željka, kćer i sestra Nadice Hoflinger (64) poginule u prometnoj nesreći na zagrebačkoj Ilici u kolovozu 2018. godine.

Za izazivanje prometne nesreće u kojoj je poginula Nadica, ali i još jedna mlada djevojka Laura Stelio (23) optužen je Marin Kamenički (22) te bi mu u utorak trebalo početi suđenje na Županijskom sudu u Zagrebu.

Terete ga da je 23. kolovoza 2018. u 21.10 upravljao Mercedesom C63 AMG. Kretao se Ilicom od istoka prema zapadu i to vozeći brzinom od 195 km/h iako je bio svjestan da je brzina kretanja vozila na toj prometnici ograničena na 50 km/h.

Kada je došao do Ilice 442, zbog prevelike brzine kretanja je izgubio nadzor nad upravljačem te je udario u rubni kamen, zarotirao se pri čemu je prešao u suprotni smjer.

Dok se nekontrolirano kretao, svojim je vozilom udario u Opel Astru.

Na suvozačkom mjestu bila je Nadica. U pokušaju da joj pomognu, dva mladića, koja su se našla na mjestu nesreće, izvukla su je iz auta.

– Ona je zadobila teške unutarnje ozljede, ali izvana se to nije vidjelo. Nije uopće bilo krvi i izgledala im je u boljem stanju od vozača Astre, kojeg nisu ni pokušali izvući van do dolaska Hitne. Iako ne mijenja ishod, ipak nam je lakše znati da je smrt bila brza i trenutna te da nije patila – suznih očiju priča Tea.

Vozač Astre u nesreći je teško ozlijeđen te je u komi završio u bolnici. Laura Stelio bila je suvozačica u Marinovu Mercedesu. Ispala je iz vozila. Udario ju je Renault Clio koji se kretao južnom stranom kolnika Ilice iz smjera zapada u smjeru istoka.

Vozilo Kameničkog nastavilo se nekontrolirano kretati dok nije udarilo u drugi Mercedes i zapalilo se.

Tea se dobro sjeća tog kobnog 23. kolovoza 2018..

– Nismo se vidjeli nekih tri tjedna. Mama je bila na moru i taman se vratila taj vikend. Tata i brat su ostali na Šolti. Moj suprug trebao joj je doći montirati svjetlo u jednom tamnom prolazu i čuli su se u četvrtak da u petak ostavi vrata otključana. On je došao u petak i iznenadilo ga je što su vrata bila zaključana. Zvao ju je na mobitel, no nije se javljala. Snašao se za ključ, ušao i odradio što je trebalo. U subotu joj je mobitel već bio isključen – tiho, gotovo šaptom prisjeća se Tea.

Kad im se nije javila do nedjelje znali su da nešto nije u redu.

– Znalo se dogoditi da je zeza mobitel ili se baterija isprazni, a nema punjač u blizini, ali uvijek bi se javila čim bi vidjela propušteni poziv. U međuvremenu se i Željka zabrinula i krenula do mame na Črnomerec provjeriti što se zbiva. Tamo smo se našle, ušle u stan i shvatile da je nema. Novčanik s dokumentima je bio kod kuće, kao i poslovni mobitel, a susjeda nam je rekla da su rolete u petak i subotu cijelo vrijeme bile spuštene – govori Tea i priznaje da su se tad doista zabrinuli.

Prvo su otišli u Opću bolnicu Sv. Duh raspitati se da nije možda tamo zaprimljena, a onda i na policiju.

– Došli smo u PP Črnomerec s namjerom da prijavimo nestalu osobu. Službenica me pozvala na razgovor i čim sam rekla koji je broj mobitela mama koristila vidjela sam po njezinu izrazu lica da zna što je bilo. Tad su došli drugi službenici i ispričali nam što se dogodilo – priča Tea, koja je čula za nesreću, čak i prošla nekoliko metara od nje tu večer na povratku s jednog druženja, no uopće nije povezala da policija nije službeno identificirala jednu žrtvu.

– Ona nije imala dokumente, a vozač koji je bio s njom u vozilu bio je u komi i nije mogao reći o kome se radi. Jednostavno vam tako nešto ne padne napamet, da bi ona mogla biti ta druga žrtva. Uglavnom, identificirali su ju putem otiska prsta, a prema datumu na obdukcijskom nalazu vidjeli smo da je rađena u petak 24. kolovoza, dan nakon nesreće – pojasnila je Željka.

Dok se prisjeća sestre s kojom je bila vrlo bliska oči joj zasjaje.

– Ona se te večeri vraćala s trčanja. Bila je s kolegom i pripremala se za utrku koja se održavala dva tjedna kasnije. Zato i nije uzela dokumente i novčanik da joj ne smetaju dok trči. Imala je samo 50 kuna za kavu i mobitel. Čitav život je bila aktivna, gdje god se mogla uključiti i družiti s ljudima, uključila bi se – kaže Željka.

Razočarani su jer imaju osjećaj da kao oštećenici nisu dovoljni informirani o kaznenom postupku koji se vodi protiv vozača Mercedesa.

– Recimo, čekali smo šest mjeseci obdukcijski nalaz koji nam je trebao. Nedostajao je neki potpis jedne doktorice iz Virovitice. Nakon što sam ju uspjela osobno kontaktirati sve je riješeno u dva dana. Znači da se moglo – smatra Željka.

Posljednje rješenje koje je Tein brat dobio od Županijskog državnog odvjetništva bilo je 6. travnja ove godine i njime su ih obavijestili da je optužnica podignuta.

Ogorčeni su jer većinu informacija dobivaju iz medija umjesto od službenih institucija.

– Samo želimo biti prisutni i znati što se događa. Vidite, Nadica je živjela 100 na sat. Bila je izrazito vedra, vesela osoba i svugdje je stigla. Posljednja poruka koju mi je poslala bila je da ima ribu za ručak i ide na trčanje. Imala je manje od šest mjeseci do mirovine. Već je dogovorila da ostane raditi na ugovor i dalje – priča Željka, dok joj pogled sjetno bježi ka kolačima na stolu.

– Uvijek me zvala za rođendan da joj pomognem rezati kolače. Ona i kolega s posla slavili su na isti dan pa bi uvijek počastila ekipu kolačima. Pravila je odlične domaće kolače, ali joj rezanje nije išlo – dok se prisjeća usne joj se razvlače u osmijeh..

Pita ih se da li im se javio tko iz obitelji Kameničkog.

– Zvala je njegova mama, ljudski izrazila saučešće, ali nekako nam se činilo kroz razgovor da pokušava umanjiti njegovu krivnju pa smo jednostavno prekinuli komunikaciju. Svi smo mi sudionici u prometu, imamo i djecu. Svjesni smo da se nesreće događaju i da nitko ne sjeda za volan s namjerom da usmrti nekoga…Ali voziti 195 km/h po Ilici… I to u 20.30 sati kad je još prometno i toliko auta ima… Ne znam što bih rekla – iskreno zaključuje Tea, pišu 24sata.

Facebook Komentari