Priča jednog branitelja: ’91. prodao gitaru i kupio pušku, a kad se vratio…

Književnik Robert Međurečan 1991. je prodao gitaru i kupio pušku. Imao je 22 godine kada je počeo rat. Bio je redovni student veterine i sve što ga je zanimalo bili su fakultet, gitara i ljubav. Nije razmišljao o politici. Po povratku s ratišta prekida pohađanje fakulteta. Ništa, kaže, više nije bilo isto. Nakon zajedničke, počinje njegova osobna borba. Depresija, PTSP. Ponosan je, danas kaže, što kao sudionik u Domovinskom ratu nije iskoristio niti jednu beneficiju koju je mogao, piše HRT.

Tisuću maraka stajala je puška i pet okvira s mecima te ’91. Gitaru je zamijenio puškom kada je počeo viđati ljude koji dolaze s vrećicama iz Slavonije, iz mjesta koja su pogođena ratom.

– Kada su dolazili ljudi koji su bili 10, 20 puta bogatiji od mene. Dolaze mi na vrata, jedino što imaju je ono što trenutno nose na sebi, to im je sva njihova imovina.

Trenutak kada je shvatio što je rat, da možda postoji metak s njegovim imenom, bio je, kaže, nestvaran.

– Razgovaraš s prijateljem i u sljedećem trenutku je krpena lutka. Bez života. Samo krv.

Napustivši ratište, želio se vratiti svom životu, studiranju. No ništa više nije bilo isto:

– Kada se vratiš u civilno društvo, moraš biti spreman na čitav niz kompromisa, čitav niz onih trivijalnih stvari koje te zapravo na kraju toliko izlude. Jer ako je važno platiti račun na vrijeme, što je onda ona krv na koju još smrdiš? Što je to?

Uslijedile su nesanice, godinama nije spavao dulje od četiri sata. Loše raspoloženje, bijes, crne misli, do ruba suicidalnosti.

– Kad te potjeraju u penziju, s 22, 25, 23, 30 godina, oni ti zapravo ne daju kruh u ruke, nego ti diskretno kažu da ne računaju više na tebe. I tu je, mislim, jedan od najvećih problema braniteljske populacije koja je progutala, što bi rekli Dalmatinci, ješku. “Dobit ćemo penziju i nećemo ništa raditi”. U dokolici gluposti padaju na pamet. Crne misli dolaze, kaže.

Robert Međurečan ( Zagreb, 1969.) je prvim romanom, ratnim pamfletom “Prodajem odličja, prvi vlasnik” (2008.), zaslužio nominacije za knjigu godine. Drugi roman, “Kad jaganjci utihnu u Zdihovu” (2011.) literarno nastavlja obračun s devijacijama iz bliske prošlosti. Osim što piše romane, piše i scenarije, svira i sklada. Trenutno je, kaže nam, “zapeo u Domovini, čeka da se virus ispuše”.

Međurečan otvoreno progovara o borbi s PTSP-om i životu nakon rata:

Facebook Komentari