Svega nekoliko dana nakon što je 7. rujna bila dvanaesta godišnjica smrti brata mu Dina, Dean Dvornik (57) uputio se prema Chicagu, gdje živi već više od mjesec dana i radi kao vozač kamiona. Splitski glazbenik ne krije kako je korona-kriza u velikoj mjeri utjecala i na njegova primanja, pa kad je dobio ponudu prijatelja da u Americi počne voziti za tvrtku “Midwest Freight Express INC”, čiji je vlasnik bosanski poduzetnik Begzudin Livadić, rođen u Brčkom, nije dvojio ni trenutka.
– Begzo je rekao kad smo kratko popričali: “Idi, potpiši ugovor i sutra voziš!” Tako je i bilo – govori Dean, kojem su kolege vozači uglavnom ljudi iz zemalja bivše Jugoslavije.
– Mislim da su se kladili kako ću dati otkaz čim dođem, ali to se nije dogodilo. Imam ja iskustva s dugim vožnjama, dobro to znaju svi glazbenici koji su išli na svirke sa mnom. Uostalom, nekad sam radio kao taksist, tako da sam znao u što se upuštam. Vlasnik tvrtke mi je rekao da je iz Zagreba za Ameriku krenuo 1997. godine sa samo 50 dolara u džepu, stigao je tamo s njih 20. Danas u svom vlasništvu ima 60 kamiona i 30 kombija, a za njega radi 130 vozača i još njih 20 u administraciji. Ima i vozača koji za njega voze svoja vozila.
Pita se Deana kako izgleda jedan uobičajeni radni dan kad je na cesti.
– Budim se oko sedam i pol, osim ako me dispečer ne probudi ranije. Prije spavanja u torbu stavim stvari da ne moram to raditi ujutro. Dobijem podatke o teretu, adresu preuzimanja i istovara. Sjedam u kamion te nakon utovara upišem adresu na koju idem. Nekad mi radni dan zna trajati i nekoliko dana. Jer kad, primjerice, odem u saveznu državu Tennessee, vozim se i do deset sati, što je oko tisuću kilometara. Kad iskrcam teret, normalno da se natrag neću vraćati prazan, nego čekam da uskoči neka nova vožnja koja ne treba nužno biti za Chicago. Može se dogoditi da ću voziti za Cincinnati, 500 kilometara udaljen od Chicaga. Dođem tamo, prespavam u vozilu negdje na odmorištu ili na benzinskoj, čekajući novu turu. Dosta vozača vozi i do 1200 kilometara dnevno, ali ja ne idem u te cifre; ipak se triba čuvat, nije u šoldima sve – priznaje.
– Nećete mi virovat, ali do sada sam samo jednom upalio radio. Godi mi tišina dok vozim. Amerika je inače sva isprepletena autocestama od dviju do osam traka u jednom smjeru pa sve do običnih cesta. Autoceste se stalno obnavljaju jer ih kamioni koji prometuju u milijunskom broju stalno urušavaju te su zbog toga neke ceste glatke, a neke pune rupa.
Dvornik se u Chicagu sada već osjeća kao doma. Kao tinejdžer tu je proveo sedam godina, veseli ga i što upravo u tom gradu žive njegovi kći Arijana i sin Boris iz drugog braka. Najstarija kći Dea godinama je u Berlinu, još jedna kći, Andrea, živi u Zadru, dok je u Splitu ostala supruga Ivania, profesorica engleskog jezika, i njihov sedmogodišnji sin Marvin.
– Zahvaljujući internetu stalno sam u kontaktu sa svojima u Splitu. Svijet je postao stvarno malen, danas neki ljudi znaju zbog posla letjeti iz Amerike u Europu pa natrag, sve to u jednom tjednu. Više nije toliko skupo ni letjeti ovamo, karta se može izvan sezone
kupiti već za 500 dolara, pa i manje. Sad mogu reći da živim u Americi jer imam zelenu kartu, adresu prebivališta, vozačku, socijalni broj, posao… Iako sam i dalje vezan za Hrvatsku, pa mi tako 15. studenoga, u izdanju Croatia Recordsa, na internetskim platformama izlazi digitalni album “Let’s move on”. U Split se vraćam krajem ovog mjeseca, tu ću provesti zimu, a onda se na posao u Chicago opet vraćam 27. ožujka – zaključuje Dean, piše Slobodna Dalmacija.
