20 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Strašne posljedice Covida-19: Iznova sam učila hrvatski jezik!

Strašne posljedice Covida-19: Iznova sam učila hrvatski jezik!

Iz bolnice sam izašla prije šest mjeseci, a tek prije nekoliko dana liječnici su mi rekli da sam napokon zdrava i da mogu otputovati u posjet mužu. No svjesna sam da je ispred mene još duga borba kako bih se vratila u nekadašnje stanje, a možda i još jedna operacija, rekla je Gorana Tabak (50), supruga našeg proslavljenog košarkaša Žana Tabaka, koja je u ožujku proživjela pravu dramu i umalo umrla od komplikacija uzrokovanih korona virusom.

Gorana je u madridskoj bolnici Zarzuela provela 33 dana, od toga je dva tjedna bila na respiratoru, u induciranoj komi iz koje su je povremeno budili, a korona ju je toliko iscrpila da je izgubila 23 kilograma.

Isprva je klinička slika bila blaga, no nakon nekoliko dana stanje joj se dramatično pogoršalo. Liječnici su je intubirali, na tri mjesta u tijelu imala je injekcije kojima su je hranili, davali joj lijekove, održavali na životu…

– Danas mogu reći da sam sretna što sam živa i da sam prošla pravi pakao. Bila sam prva osoba zaražena koronom koja je u bolnici operirana, liječnici su mi morali napraviti traheotomiju (otvaranje prednjeg dijela dušnika kroz rez na vratu, op.a.) da bih uopće mogla disati. Zbog cijele situacije liječnica koja je obavila zahvat imala je na rukama tri para rukavica i posebnu opremu, da se i ona ne zarazi, a zahvat nije smio trajati dulje od 15 minuta. Zbog toga joj je i ostao komadić plastike u rani, kasnije se sve iskompliciralo, ponovno su mi otvarali taj rez, pa je i rana krivo srasla, i sad mi ožiljak stvara probleme pri disanju i gutanju.

– Kad se osvrnem unatrag, u meni se miješaju emocije. Naravno, sreća što sam sve ovo ipak preživjela, ali i ljutnja zbog toga što mi se sve ovo ne bi ni dogodilo da su mi u startu, čim sam počela teško disati, otkrili taj ugrušak i dali injekcije za razrjeđivanje krvi. No zbog korone su mi pluća na RTG snimci bila bijela i uopće se nisu vidjela, a zbog toga liječnici nisu ni vidjeli taj ugrušak. Da su mi odmah dali injekcije, ne bi mi se stvarali krvni ugrušci, ne bi mi kolabirala pluća, ne bi mi morali sondom desetak dana vaditi svu tu krv… Ništa se ne bi dogodilo da su mi dali injekciju na vrijeme – kaže Gorana.

A kad se nakon dva tjedna probudila iz kome, Gorana je doživjela novi šok.

– Osim dva prsta jedne ruke, ostale dijelove tijela nisam mogla uopće micati. A govorila sam samo španjolski. Ja, zadrta Splićanka, koja svojoj djeci nikad nisam dopuštala da u kući pričaju bilo kojim stranim jezikom, nisam se mogla sjetiti nijedne hrvatske riječi. Nakon što sam se nekako vratila u život, morala sam ponovno učiti govoriti, hodati, a najveći su mi problem bile ruke, sve do nedavno nisam mogla ni odvrnuti čep na boci. Radila sam rehabilitaciju po posebnom programu, 3-4 puta tjedno odlazila u bolnicu na terapije… Tako da mi je više puna kapa i bolnice, i terapija, i svega. Nažalost, nije još gotovo, jednom tjedno i dalje moram na kontrolu i testiranje da liječnici vide jesam li i dalje imuna na koronu ili ne, mogu li je dobiti drugi put ili ne… U Španjolskoj kontroliraju teške slučajeve kako bi dobili neke informacije o ponašanju virusa i, prema do sada dostupnim informacijama, svi koji su imali teške oblike bolesti poput mene nisu bili ponovno zaraženi, a oni koji su imali lakše simptome bili bi u određenom postotku ponovno zaraženi, no utješno je što bi u ponovljenom slučaju simptomi bili blagi.

Zbog dugotrajnog liječenja i oporavak je bio dug.

– Zbog malaksalosti se prvih dana nisam mogla ni dignuti iz postelje. U tih mjesec dana bolnice izgubila sam 23 kilograma. Tek nakon što sam vratila desetak kilograma uspjela sam se pridići. Dan kad sam opet stala na svoje noge i napravila prve korake pamtit ću zauvijek. Posljedica svega je da svaki dan moram piti 17 različitih tableta, više ni sama ne znam što sve uzimam. Od cijele ‘abecede vitamina’, A, B, C, D, E…, preko magnezija, selena i omega 3 do diuretika koji mi pomažu da što prije iz tijela izbacim kortikosteroide koje sam morala uzimati. Ne čudi stoga što je Gorana i dalje u strahu.

– Bojim se drugoga vala epidemije. I suprug i djeca imaju antitijela, što znači da su svi preboljeli koronu, nasreću bez ozbiljnijih problema. Očito sam ja bila najslabija karika, ali da mogu birati, opet bih izabrala isto, da se sve loše što se treba dogoditi dogodi meni, a ne nekome od djece ili suprugu – otkriva Gorana, koja teško prihvaća neodgovorno ponašanje mnogih koji koronu ne doživljavaju ozbiljno.

– Nastojim biti pozitivna i maksimalno ignorirati ljude koji smatraju kako korona nije opasna i kako je to sve neka velika zavjera. Ne znam samo ni čija ni zbog čega. Uvijek je bilo i bit će skeptika i ignoranata, ali ja dobro znam kroz kakav sam pakao prošla, da sam jedva ostala živa, kao i puno drugih, čak i mladih… Nikad nisam bolovala ili pila tablete, bila sam potpuno zdrava i u formi, redovito sam se bavila sportom, trčala, a završila sam u komi i jedva preživjela. Bilo je trenutaka kad sam molila liječnike da isključe aparate i puste me da umrem jer sam bila praktično nepokretna prvih nekoliko dana nakon buđenja iz kome, nisam mogla zamisliti da tako provedem ostatak života… Najviše je brine neizvjesnost, to što ne zna može li se ponovno zaraziti.

– Maksimalno se pridržavam svih mjera, nosim masku, ali više nisam sigurna ni da nas te maske uopće štite. U Španjolskoj ih ljudi više ni ne skidaju s lica, a zaraženi se broje u stotinama tisuća. Nadam se da će se što prije pronaći cjepivo ili neki lijek jer me strah i pomisliti što bi se moglo dogoditi.

Zabrinut je i Goranin suprug Žan, koji je zbog posla odvojen od obitelji. Tabak obnaša dvije funkcije, primarno je trener poljske Zielone Gore, ali i izbornik slovačke reprezentacije.

Obje funkcije traže maksimalan angažman, no u ovoj kompliciranoj situaciji to je i te kako zahtjevno, pogotovo što je daleko od obitelji.

– Po prirodi sam borac i ne predajem se, svjestan sam da moramo živjeti i raditi, ne dopustiti da nas virus zaustavi, ali sam isto tako svjestan i rizika te da se svi moramo odgovorno ponašati. Od ožujka do kolovoza bio sam sa suprugom i djecom u Madridu, nakon toga kratko sam odradio treninge sa slovačkim reprezentativcima, da bih se na početku sezone preselio u Poljsku. Situacija je bila povoljna, zaraženih je bilo malo, igralo se pred 50 posto kapaciteta gledatelja. Dogovoreno je da samo igrači koji su zaraženi idu u izolaciju, a momčadi normalno nastavljaju igrati. No situacija se dolaskom zime promijenila, gledatelji više uopće neće moći na tribine, a sve je više i zaraženih. Oko 70 posto momčadi imalo je zaražene u svojim redovima. Poljska liga bila je jedna od prvih koja je krenula u sezonu, što je s jedne strane bilo dobro, iskoristili su vrijeme kad je pandemija malo jenjala, no loša okolnost je bila što nisu mogli do igrača.

– Mi smo bili prvaci Poljske i u završnici VTB lige i kao takvi smo bili zanimljiva sredina za igrače. No kako većina liga tad još nije započela, pa tako ni Euroleague, svi su čekali i kalkulirali. Zbog toga smo i ostavili dva mjesta za strance, da imamo opcije ako nam zatreba igrača. Korona je uvjetovala nova pravila ponašanja, putovanja, što u internacionalnoj ligi poput VTB lige stvara i te kakve probleme.

– Mi smo do prije nekoliko dana bili u karanteni, kad smo se vratili sa zadnjeg putovanja dva igrača i jedan trener imali su pozitivan nalaz, i svi smo morali na prisilan odmor. Kondicijski trener održavao je treninge s igračima u izolaciji preko Zoom aplikacije, razgovarali smo puno s njima…

Putovanja u VTB ligi su i inače problematična, a s koronom su gotovo nemoguća – otkriva legenda splitske košarke.

– Ovako nešto nisam doživio nikad u karijeri. Od Zielone Gore do Berlina putujemo tri sata autobusom, potom do Moskve još tri sata zrakoplovom, a onda do Jeniseja još pet sati zrakoplovom. Desetak sati u zraku, plus autobus, četiri, pet vremenskih zona… A kad igraš 2-3 susreta tjedno, onda si praktično stalno na putu. Poljska je golema i na sva gostovanja se ide autobusom, a to je put od 3 do 7 sati vožnje. Nažalost, sad je Berlin otpao kao međustanica na putu za Moskvu, po novome se jedino preko Istanbula može u rusku prijestolnicu. Nedavno smo zbog toga letjeli iz Berlina za Antaliju u 3 ujutro, pa u 14 iz Antalije za St. Peterburg… Iz Nižnjeg Novgoroda smo se vraćali najprije zrakoplovom do Kalinjingrada, a onda deset sati autobusom, jednostavno, nismo drugačije mogli prijeći granicu… Oba su natjecanja mentalno i fizički jako zahtjevna i zbog toga klubovi nastoje popuniti momčad s dva podjednako dobra igrača na svim pozicijama.

– Igrati ova dva natjecanja je zahtjevno i bez korone, a sad se graniči s nemogućim. Nikad nešto ovako nisam osjetio.

Svjestan sam da nisam više mladić jer imam 50 godina, ali ovaj ritam vas jednostavno melje. U prošlim sezonama nismo imali puno ozlijeđenih, a ove godine imamo već tri ozbiljne povrede, dok smo jednog igrača izgubili do kraja sezone. Sve je to posljedica izolacije, manjka treninga, napornih putovanja… Tko to može izdržati?! Evo, mi smo bili u izolaciji do 23. listopada, a već dva dana kasnije smo igrali utakmicu protiv jakog Lokomotiva iz Kubana. Tabaku je dodatni teret što nije s obitelji. On je u Poljskoj, supruga Gorana je s mlađom kćerkicom Mar u Madridu, starija kći Ela je u New Yorku, a sin Luka bi uskoro trebao u Hong Kong.

– Mi smo već odavno izabrali Madrid kao mjesto za život i kad kažemo da idemo kući, idemo u Madrid. Mar se i rodila u Madridu i dobila je španjolsko ime, Ela je rođena u Americi i kao njihova državljanka ima određene beneficije pa se nakon završenog studija hospitality managementa zaposlila u New Yorku i tamo živi. Sin je imao košarkašku stipendiju za Simpson University u Kaliforniji, a nakon dvije godine dobio je novu stipendiju iz Hong Konga, no zbog korone tek treba otputovati pa za sada predavanja ima online. Eli je 25 godina, Luki 21 i oni su od najranijih dana odgajani da budu samostalni i da se mogu snaći bilo gdje u svijetu. Imaju vrhunsko obrazovanje, govore po 4-5 jezika i već su samostalni. Obitelj je rijetko na okupu, pa je zbog toga i Goranin nedavni 50. rođendan proslavljen s posebnim guštom.

– Inače, nisam od velikih slavlja, ali nakon što sam se ponovno rodila, slavimo sve – kaže Gorana, a njezin suprug zaključuje: – Moramo se ponašati odgovorno i nekako preživjeti sve ovo. Moramo biti zajedno. Primio sam u najtežim trenutcima jako puno poruka podrške iz cijeloga svijeta, hvala apsolutno svima, zvali su i znani i neznani, ljudi koje nisam čuo deset godina su zvali i nudili pomoć. Tako da koristim priliku da im se svima zahvalim, jer se u to vrijeme nisam javljao nikome. Jednostavno, takav sam tip, nisam bio spreman u tim trenucima razgovarati s bilo kim osim sa svojim najbližima, pišu 24sata.

Najnovije

Još iz rubrike