Sultanov pobjednički niz: Bruxelles mu umjesto batine dao mrkvu, a u Turskoj djeluje nikad jače

Turski vladar Recep Tayyip Erdoğan može biti miran. Iako je Cipranima pokušao oteti nalazišta plina u istočnom Mediteranu, ni ovog tjedna Europska unija nije nametnula sankcije Turskoj, nego je samo zaprijetila, a Ankari, zapravo, ponudila mrkvu u vidu ukidanja viza i povoljnijih carina, samo da turski “sultan” ne bi ostvario svoj prošlogodišnji ultimatum i propustio milijun migranata u Europu.

U takvim okolnostima nitko nije obratio pozornost na to da je ovog četvrtka, 1. listopada, u Turskoj na snagu stupio Zakon o društvenim mrežama, izglasan u parlamentu krajem srpnja. Namjera donošenja tog zakona bila očita – spriječiti platforme poput Twittera, Facebooka ili YouTubea, pomoću kojih opozicijski političari mobiliziraju svoje pristaše i kritiziraju Erdoğanovu svevlast.

Erdoğan već osamnaest godina vlada Turskom. Rodio se 1954. u siromašnoj obitelji, i odrastao u Kasımpaşi, radničkom dijelu Istanbula. Kao dječak prodavao je na ulici vodu i perece sa sezamom kako bi pomogao obitelji, kasnije je trenirao nogomet, a onda i ušao u politiku te 1994. postao gradonačelnik Istanbula. Na vlast je došao 2002., kao čelnik stranke AKP, čiji je bio jedan od osnivača, a iduće godine postao je premijer, ostavši na toj dužnosti do 2014.

Pod Erdoğanovim vodstvom Turska je doživjela brz gospodarski rast i stekla samosvijest o vlastitoj snazi. Ali, istodobno je tonula u poludiktaturu, koja je kulminirala poslije pokušaja državnog udara u srpnju 2016. Tada je uveo izvanredno stanje i dao uhititi desetke tisuća ljudi, uključujući novinare koji su kritizirali njegovo uništavanje demokracije, a stotine tisuća javnih djelatnika ostale su bez posla.

Ukinuo je velik dio ovlasti parlamenta, a sada njegov režim smije raditi što poželi s društvenim mrežama. Prema navodima turske vlade, glavni je cilj spriječiti kršenje osobnih prava na društvenim mrežama i platformama. Povod ovoj zakonodavnoj inicijativi bio je incident iz privatnog života samog predsjednika: nakon što su njegova kći Esra Erdoğan i njezin suprug Berat Albayrak, koji je (baš čudno) ministar financija, objavili rođenje svojeg četvrtog djeteta na Twitteru, brojni korisnici uvrijedili su Erdoğana.

Turski predsjednik se naljutio i u izljevu bijesa najavio restrikcije: “Razumijete li sada zašto smo protiv YouTubea, Twittera, Netflixa i drugih društvenih medija? Zato što želimo zaustaviti taj nemoral. Jer smo potomci nacije koja ima visok moral i visoke vrijednosti”, rekao je Erdoğan u obraćanju građanima. Kada im prijeti, novinari trebaju vjerovati Tayyipu Erdoğanu.

Naime, potkraj 2019., objavljeno je kako više od 150 novinara sjedi u pritvorima ili zatvorima, a da su od 2014. godine ukupno 53 novinara osuđena zbog “vrijeđanja predsjednika”, dakle od godine kada je Erdoğan imenovan predsjednikom. Napokon, za vladavine AKP-a od 24.000 novinara posao je izgubilo njih 8000, a kada je, zbog opasnosti od širenja covida-19, u travnju iz turskih zatvora na slobodu pušteno 90.000 zatvorenika, novinara nije bilo među amnestiranima.

Još u svibnju vlasti u Ankari objavile su “Vodič za korištenje društvenih medija”, priručnik u kojem se na 161 stranici navode mjere koje trebaju osigurati “ispravno, zdravo i sigurno korištenje” društvenih mreža. Autor je bio šef Ureda za komunikaciju turskog predsjednika Fahrettin Altun, koji je preporučio “proces centralizacije” kako bi se spriječilo širenje “manipulativnih informacija od kreatora globalnog mnijenja”.

Ubuduće, ako Twitter i Co odbiju otvaranje predstavništva na turskom tlu, turski sudovi mogli bi smanjiti njihov raspon djelovanja i do 95 posto. Osim toga, za “problematične sadržaje” plaćat će se novčana kazna od jedne do deset milijuna lira. Ni do sada nije bilo bajno. U Turskoj je pristup za više od 400.000 web stranica već blokiran, a Twitter, YouTube i Wikipedia također su periodički bili pod cenzurom.

EU sve to šutke promatra jer se boji Tayyipa Erdoğana. Erdoğan je prošle godine otišao na Globalni foruum u Ženevi i javno zaprijetio da će njegova država gotovo milijun sirijskih izbjeglica “u vrlo kratkom roku” vratiti u domovinu te optužio svjetske sile da im je “važnija zaštita naftnih polja nego sirijske djece”.

Europska unija se uplašila i sklopila još jedan u nizu dogovora s predsjednikom koji želi biti sultan. Ali, sve nagodbe s diktatorima kratkog su daha. Od tada, Erdoğan je slao vojsku u Libiju, sada izravno sudjeluje u ratu u Nagornom Karabahu, u ciparskoj gospodarskoj zoni u Sredozemlju pokušao je staviti šapu na nalazišta plina, prijetio je ratom s Grčkom, a Aju Sofiju ponovno iz muzeja pretvorio u džamiju, izazivajući nove animozitete kod kršćana. Baš ga briga, jer zna da će mu se Europska unija suprotstaviti diplomatskim priopćenjima umjesto sankcijama, piše Jutarnji.

Facebook Komentari