Orban piše koliko su liberali neliberalni, navija za pobjedu Trumpa i objašnjava kako zaštititi srce srca – narod, obitelj i vjeru

Naša borba za duhovnu suverenost i intelektualnu slobodu, započeta prije puno godina u Tusnádfürdő, počinje lagano davati rezultate. Snažni tijek ustanka protiv političke korektnosti, tj. protiv diktata liberalne doktrine u govoru i pisanju, stalno se širi. Sve više ljudi sve hrabrije zbacuje sa sebe lance novogovora, koji prijeti gušenjem svih sloboda i propisuje jedini pravi način razmišljanja, jedino pravo poimanje demokracije, jedini pravi doživljaj Europe i Zapada. Tako svoj tekst počinje Viktor Orban u Magyar Nemzetu, prenosi Jutarnji list.

Pokušaj oslobađanja sam po sebi nije jednostavan, rizik da se bude kažnjen je ogroman: isključenje iz akademske zajednice, gubitak posla, stigmatizacija, prebijanja po sveučilištima – primjera ima puno i lagano postaju svakodnevica. Ali ako uspijete nekako i umaknuti svenadzoru dobro plaćenih i spektakularno precizno uvježbanih patrola stražara liberalnih dogmi, morate se potom obraniti od duboko uvriježenih refleksnih reakcija inače dobrodušne publike.

I uzalud vam sva izoštrenost argumentacije: pohvalite li samo svoju naciju: u njemačkim želudcima će to izazvati mučninu, pa iako to osobno profesor Hazony iz Jeruzalema napravio. I koliko god se trudili da u blagom tonu govorimo o iliberlanoj demokraciji, za njemačko i anglosaksonsko uho će to zvučati kao pravi užas.

Ali tijek ustanka protiv liberalnog duha potlačivanja ne samo da se širi, on se i produbljuje. Sve više se piše uvjerljivih eseja, temeljnih studija, fundamentalnih monografija. Iako to u briselskom samozadovoljnom balonu nitko neće priznati: svi već vide da je car gol. Doktrina “Demokracija može biti samo liberalna”, to nedodirljivo božanstvo, taj veliki fetiš je srušen. Sad moramo samo da još sačekamo da se slegne prašina i tada ne samo da ćemo to svi znati nego ćemo svi to i jasno vidjeti.

Izgleda da će se konzervativne i demokršćanske stranke te politički pokreti moći osloboditi od po život opasnog zagrljaja liberala. Rečenice kao što su da “tako što poput iliberalne demokracije uopće ne postoji” i slične već su dio tradicije sabranih dijela političkih gluposti, svejedno tko ih i od kojeg ranga izgovara. Konzervativni politički mislioci su napokon skupili hrabrost i linijom argumentacije, koja nadilazi eleganciju matematičke, dokazali da liberalizam i konzervativizam predstavljaju dvije dijametralno suprotstavljene političke teorije.

Tako se pokazalo da su argumenti onih, koji su konzervativizam htjeli da podvedu pod kišobran liberalizma, posve pogrešni. Varaju se oni koji tvrde da se podjela na stupove vlasti, da se građanska i politička slobodarska prava, da se zaštita privatne svojine i ograničavanje moći vlade – znači sve ono što čini vladavinu prava i pravnu državu- može realizirati isključivo u okvirima liberalizma i realizirati samo instrumentima liberalne demokracije.

Naravno da ima i u Mađarskoj onih, koji su odavno zacrtali da je puno ugodnije skupljati blagonaklone osmjehe i klimoglave iz Brisela nego boriti se za slobodu nacije i biti stoga crna ovca iz Budimpešte. Isto tako su se ponašali nekad i u Moskvi.

Ali upravo u tome i leži srž problema. Današnje uparenje konzervativizma i liberalizma potiče iz vremena velike bitke protiv totalitarizma, kad su i konzervativci i liberali bili prinuđeni staviti u stranu svoje suštinske, tada svima jasne razlike. Da, ostavili su ih po strani i ušli u savez da bi se borili protiv zajedničkog neprijatelja: protiv socijalista. Nacionalnih i internacionalnih: nacista i komunista.

To je bila duga borba, koja je trajala skoro pa cijelo stoljeće. I koja je okončana pobjedom nad obje forme socijalizma, nad nacistima i komunistima: padom Berlinskom Zida na Zapadu i povlačenjem Sovjeta na Istoku. Od tog momenta gubi se svaki smisao svakog daljnjeg postojanja ovog neprirodnog saveza, ali njegova u klupko učvorena argumentacija, misli i fundamenti preživljavaju do danas.

Političari, novinari čak i znanstvenici koriste s nevjerojatnom lakoćom te istovremeno i konzervativne i liberalne pojmove i ideje, zamjenjujući ih u argumentaciji. I to traje dugo, predugo, skoro dva duga desetljeća. I s time, čini se, izgleda da nisu imali nikakvih intelektualnih problema, iako je i slijepcu vidljivo koliko je to iščašeno, površno i neprecizno: svejedno, zbog toga nikome politička dlaka s glave falila nije. I upravo tako su te dvije decenije mislili i postupali anglosaksonski konzervativci i europski demokršćani.

No situacija se u međuvremenu promijenila. Stvari su postale previše ozbiljne. Ono što se nekad smatralo sitnom intelektualnom pogreškom, lakom anomalijom, koja se mora istrpjeti zbog višeg cilja, upravo to danas sprječava da se stvari jasno sagledaju i nazovu svojim imenom. Jer se upravo tim nakaznim spojem prikriva činjenica da danas opet za konzervativce i demokršćane liberali i liberalizam predstavljaju najveći izazov i najvećeg protivnika.

Suštinske ideje demokršćana i liberalni način razmišljanja su jedni drugima dijametralna suprotnost. Cilj svih napada liberala su one stvari koje su za nas, konzervativce, najbitnije, koje su noseći stupovi našeg idealnog političkog poretka, srce srca konzervativno-demokršćanske tradicije: narod, obitelj, vjera. Spoznaja da će liberali, ako im to budemo i dalje dopuštali, do neraspoznatljivosti razvodniti krišćansko-konzervativne vrijednosti, da će oslabiti naše nacije, uništiti religioznu tradiciju i javno poniziti vrijednosti obitelji se iznjedrila ovdje, u Središnjoj Europi: na razini javne i državne politike.

I upravo se tu uključio semafor na crveno, tu smo povukli ručnu i zazvonili na uzbunu: u pravoj liniji u Poljskoj i Mađarskoj. I imali dovoljno snage da europsku krovnu instituciju demokršćana i konzervativaca, Europsku pučku stranku (EPP), sačuvamo da -bar za sad- ne izvrši samoubojstvo. Imali smo dovoljno jak životni instinkt i bili dovoljno glasni da ne želimo da riskiramo budućnost europske kršćanske demokracije zbog itekako razumljive želje Nijemaca da u Briselu naprave kopiju svoje berlinske muster-koalicije, kojom se na najjednostavniji mogući način u harmoniju spajaju oba centra moći. Pa je ispalo da ako u Berlinu demokršćani ulaze u koaliciju s ljevicom, da onda i EPP to mora napraviti u Briselu, u EU Parlamentu. Ako bismo slijedili ovu izvrnutu logiku, onda bismo poslije njemačkih parlamentarnih izbora sljedeće 2021. godine trebali svi ući u koaliciju sa Zelenima, kako upravo sada već u Bečkom političkom laboratoriju rade.

U Središnjoj Europi se ne buni samo dobar ukus glede takvih političkih perverzija nego i elementarni zdravi razum. Razlike između liberalnih i demokršćanskih političkih teorija i prakse nisu samo važne za profesorske seminare na sveučilištima. One imaju i teške političke konsekvence u životima običnih ljudi i cijelih nacija.

Liberali vjeruju, sve se pozivajući na Kanta, da sve zemlje – uključujući i one koje danas nisu pod vlašću liberalnih demokrata – moraju biti prisiljene prihvatiti njihovu liberalnu formu vladavine.

Demokršćani, s druge strane, odbacuju takvu vanjsku politiku, jer znaju da različita društva imaju različite forme zajedništva i žive u miru na različite načine. Najbolji dokaz za to su posljedice “Arapskog Proljeća”: izvoz liberalne demokracije u taj dio svijeta je donio samo trajući kaos i slom tamošnjih društava: i za Europu značio i znači itekako puno više štete nego ikakve koristi: vidno.

Stoga držimo palčeve Donaldu Trumpu da pobijedi. Mi smo na vlastitoj koži ponajbolje osjetili što je u praksi značio moralistički imperijalizam vanjske politike američkih vlada kojima su dominirali tamošnji Demokrati. Bili smo prisiljeni da ga gorko iskusimo. Nije nam se ni najmanje svidjelo to iskustvo i nikako ga ne želimo ponoviti. A i iz istog razloga se suprotstavljamo svim idejama koje u Briselu tako elegantno formuliraju u ideji bezazleno zvučeće naslovljenoj “supsidijarnost”.

Liberali drže da je dobro da što više nacionalnih vlada svoje kompetencije predaju internacionalnim organizacijama. Stoga uvijek rado aplaudiraju i suzu radosnicu puste kad bilo koja internacionalna organizacija dobije nova ovlaštenja, novi zadatak i naravno brdo novca: tako se brane univerzalne ideje, europske vrijednosti, univerzalna ljudska prava. Vele.

Oduševljenje demokršćana se, po tom pitanju, veoma drži u granicama jer oni uviđaju da takve organizacije kad-tad uvijek skliznu u proizvoljnost i proglase za “Rule of Law” ono što je uistinu samo njihov interni “Rule of Blackmail”. Zbog vječne žeđi za novcem one su permanentno izložene opasnosti da ih sorošoidne mreže pokopaju i infiltriraju. Pa kad moraju finalno odlučiti između građana pojedinačnih nacionalnih zajednica i veličina globalnog kapitala: uvijek se odlučuju za ove druge.

Građani europskih nacija su odavno shvatili da današnje europske institucije ne služe njihovim interesima, nego samo Georgeu Sorosu i njegovim koncernima. Građani nisu više spremni gutati briselske bajke, koje im servira čovjek koji je postao bogat samo zato što je uništavao sve druge. A najuspješnije prodaje priču kako lebdi po briselskim hodnicima samo zato što se, je li, žrtvuje za Europu, bez ikakve osobne zarade i koristi.

Liberalna i konzervativna politika se sukobljavaju i po pitanju migracija. I ne samo da se sukobljavaju, nego po ovom pitanju vode bitku na život ili smrt. Po mišljenju liberala ne mora se bojati masovnog useljavanja ni kad se nacionalne i vjerske tradicije nepozvanih gostiju dramatično od naših razlikuju, čak ni onda kad su nam apsolutno suprotstavljene. Terorizam, kriminal, antisemitizam, stvaranje paralelnih društava su za liberale samo prolazne anomalije, ponajviše eto samo porođajni bolovi dolazećeg novog, predivnog svijeta.

Nasuprot njima konzervativno-demokršćanski tabor odbacuje društvene i eksperimente nad ljudima s otvorenim i neizvjesnim krajem jer smatra da je rizik kronične interkulturalne napetosti i nasilja ovakvog jednog eksperimenta prosto neprihvatljivo visok. Stoga je samo apsolutnom ignorancijom zakona matematike moguće ne vidjeti činjenicu spore ali trajuće i sve brže zamjene stanovništva u Europi.

Ključne razlike se između nas i liberala vide i u školskoj politici. Po našem, konzervativnom mišljenju, nastava u školama mora naglašeno biti koncentrirana na nacionalnoj tradiciji a cilj obrazovanja mora biti da od naše djece stvori patriote, koji će biti u stanju nastaviti njegovati osvjedočene tradicije predaka. Demokršćani očekuju da škola ojača pri rođenju dobiveni i od Boga darovani spolni identitet, koji djevojčicama pomaže da postanu pristojne i dostojne žene a dječacima da postanu muškarci, koji su u stanju osigurati sigurnost svoje obitelji i da joj budu uzdanica i zaštita. Škola treba štititi ideal i vrijednosti obitelji. Maloljetne treba zaštiti od gender-ideologije i propagande “duginih boja”.

Liberali sve ovo, u najboljem slučaju, doživljavaju kao mračni srednji vijek. A u najgorem kao izraz klerikalnog fašizma. Po njima cilj školske nastave treba biti da dijete spozna samo sebe, da bude sposobno samoostvariti se, a da potom bude uvedeno u ljepote univerzalnog političkog poretka pa upravo iz toga razloga mora biti oslobođeno svih slojeva tradicije koji su se nakupili u životima svih njegovih predaka.

Liberali vjeruju, i fanatično svoj stav brane, da za pravednu i moralno utemeljenu vladavinu nisu neophodne od Boga dane apsolutne vrijednosti i iz njih izviruće religiozne, biblijske tradicije. Kako je to, po njima, nepotrebno, onda se između Crkve i Države mora podići zid podjele, a utjecaj vjere mora biti izbačen iz svijeta javnog života.

Konzervativci i demokršćani ne žele nikakvo odvajanje Crkve od Države jer je cjelokupna povijest Zapadne Civilizacije zajednički prožeta oboma. Umjesto odvajanja mi želimo vjeru – sve poštujući državnu i crkvenu autonomiju – duboko uvriježiti u društvo, jer samo mi, kršćani, uvjereni da u interesu jačanja pravde, javnog morala i blagostanja zajednice odavno nikad veća potreba za vjerom, biblijskom tradicijom i našom Crkvom nije postojala nego danas.

Politička strategija liberala počiva na tome da svijet politike podjeli na dva dijela. Pa su tako na jednoj strani liberali, koji su pristojni ljudi i prihvaćaju da svaki pristojni čovjek mora doći do istih političkih uvjerenja i zaključaka ako slijedi pravila trezvenog razuma. A s druge su oni koji se iz neznanja ili vođeni starim instinktima nisu u stanju ići s vremenom, da napreduju u povijesti, čiji je, je li, tako jasno otvoreni cilj da nas transportira u rajsku sreću koju nude liberalni svjetski ideali, svjetski mir i svjetska vlada.

Iz tog razloga liberali u istu vreću trpaju Trumpa, Johnsona, Bolsonara, u Novom Zavjetu utemeljene kršćane, u Starom Zavjetu utemeljene Židove, sve moguće ajatolahe, diktatore svih vrsta i redova, komuniste i naciste te nas srednjoeuropske demokršćane. 90% zapadnih medija to permanentno radi.

Mi, demokršćani, posjedujemo vlastiti duhovni sistem, uz čiju pomoć opisujemo univerzum politike, koji – uz svu skromnost – mirno možemo nazvati inteligentnijim nego nametnuti svjetonazor liberala koji danas dominira i vlada posebno nad internacionalnim organizacijama. Duhovno utemeljenje u kršćanstvu je jedina šansa demokršćana kad se nađu izloženi u otvorenom duhovnom i političkom sukobljavanju s liberalima.

Stoga stalno moramo ponavljati četiri rečenice, koje su u stanju promijeniti cjelokupnu europsku politiku:

Naši nacionalni i kršćanski fundamenti nisu liberalni. Oni su nastali daleko prije liberalizma. Oni su potpuna suprotnost liberalizmu. Liberalizam ih danas pokušava uništiti.

Istovremeno: tempo tehnološkog razvoja je naprosto u dosad neviđenoj akceleraciji. Tehnološko takmičenje na civilno-privrednim temeljima u Europi i ne primjećuje više koliko je već iznad njega na vojno-gospodarstvenim temeljima fundirano tehnološko natjecanje između vodećih sila ovog svijeta: SAD-a i Kine.

Europa je zaboravila da svako epohalno tehnološko otkriće i inovacija počivaju na istraživanjima provedenim u vojsci a koja su potom našla put u realizaciju u sustavima civilne privrede. A to Europa izbjegava vidjeti iz prostog razloga: ne posjeduje ni zajedničku vojsku koju bi drugi shvatili i doživjeli ozbiljno.

Nema ni dvadeset godina od kad je EU na sva usta najavila da će za najkasnije deset godina euro biti suparnik dolara na svjetskom konkurentnom tržištu valuta, da ćemo od Lisabona do Vladivostoka stvoriti jedno zajedničko tržište a da će Europa u disciplini “tehnološki razvoj” biti svjetska vodilja. To su bili javno definirani ciljevi. Od kojih kamen na kamenu ostao nije: dolar je nokautirao euro, sankcijama smo udaljeni od ruskog tržišta a suštinski bitnu tehnologiju moramo kupovati od konkurencije: USA i Kine.

EU je odavno osjetila da se stvari ne razvijaju u željenom pravcu. 2012 je već Generalna Direkcija za istraživanja i inovacije EU-Komisije signalizirala da će EU 2050 doprinositi sveukupnoj svjetskoj proizvodnji samo 15%. A 2010 je doprinosila skoro 30%. Sada smo u 2020: EU je već sada pala na tih 15%, 30 godina ranije nego predviđeno!

Ova slavna Direkcija je također 2012 prognozirala da će EU, zbog demografskog pada broja stanovnika u Europi, morati sve više podržavati migraciju posebno iz Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka. 2012 ! Pa je navela da će do 2050. -ne računajući Rusiju- 20% europskog stanovništva biti muslimani. Već sada možemo računati s time da će do 2050. većina stanovništva Europe biti muslimani.

Ne iznenađuje stoga što države Središnje Europe radije željele drugačiju budućnost od one pod poplavom doseljenika i migranata. Ne iznenađuje stoga što je u centru svih političkih nastojanja država Višegradske Četvorke (V4) poboljšanje konkurentnosti. Za razliku od politike Brisela, koja želi stremiti posve suprotnom cilju svojim do apsurdnosti dovedenim klimatskim ciljevima, planovima o socijalnoj Europi, zajedničkom poreznom sustavu i multikulturnom društvu.

Stoga nije nikakvo čudo što se dogodilo ono, što je svatko mogao bez ikakvih dodatnih naprezanja uvidjeti jednostavnim zdravim razumom: Zapad je u očima Centralne Europe izgubio svoju privlačnost a naše poimanje vrijednosti života sadašnjim Zapadnjacima nije poželjno.

U godinama koje su pred nama sve moramo učiniti što je u našoj moći da spriječimo da nam takva Europa nametne svoju volju. Mi sa svoje strane takvu Europu ne možemo promijeniti prema našim duhovnim, intelektualnim i političkim mjerilima. U takvoj pat-situaciji moramo naći modus suradnje: sve dok se budućnost Europe ne bude odlučivala u današnjoj Italiji. Desno ili lijevo.

Jest da je izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU oslabio pozicije onih koji se zalažu za nacionalnu suverenost, koji su protiv migracija i koji se zalažu za gospodarstvo bazirano na konkurentnosti. Ali uspjeli smo spriječiti da Briselsko mešetarenje u Poljskoj izbaci demokršćane iz vlade, u Hrvatskoj i Srbiji je desnica uspjela svoje pozicije stabilizirati, a i Slovenija se nalazi na pravom putu. Ni šanse za preživljavanje bugarske vladajuće stranke nisu loše iako se nalazi pod permanentnom baražnom paljbom ljevice. Babiš i Fidesz se drže dobro, a nova slovačka vlada nije napustila tabor V4.

Nije uspio pothvat da se “Rule od Blackmail” podmetnu nacijama kao “Rule of Law”. Iako je još uvijek u EU, Nizozemska se sve više od nje udaljava na spektakularni način i u situaciji je koja sve više podsjeća na onu u Engleskoj, prije napuštanja EU. Uspjelo je da se produže šanse za preživljavanje euro-zone, da se južne članice EU sačuvaju od financijskog kolapsa, da se gospodarska dinamika Središnje Europe očuva: samo BDP Mađarske je između 2015. i 2019. narastao skoro 40%. A mi još uvijek nismo upali u mlinove svjetskog sukoba između Kine i USA.

Stoga i dalje moramo ostati na putu dogovora i kompromisa. Moramo provesti naše grandiozne financijske i budžetske planove, koje smo ovog ljeta spakirali: svejedno što god na tu temu kaže i zaključi Europski Parlament. A to će biti moguće ako Nijemcima uspije regulirati nasljeđe savezne kancelarke Angele Merkel a da pri tome potres u Europi ostane ispod vrijednosti 4 na Richterovoj ljestvici.

Facebook Komentari