Česi i Slovaci u Hrvatskoj (2): Sudbina u Domovinskom ratu i život u mladoj hrvatskoj državi

Screenshot: Dr. Franjo Tuđman s delegacijom češke manjine u lipnju 1991.

Piše: Neven Pavelić

Mlada hrvatska država je napadnuta 1991. godine. Česi su tada planirali veliku proslavu 200. godišnjice doseljenja na područje Bjelovara, pokroviteljstvo je prihvatio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a Česi su se nadali i dolasku predsjednika tadašnje Čehoslovačke Václava Havela, no te je planove poremetila srpska agresija koja je u srpnju 1991. zahvatila i Daruvar.

„Česi su se uključili u obranu pa ih je među braniteljima Daruvara u početku bilo više nego Hrvata. Zbog toga su se jednako našli na udaru Srba, pa čak i onih iz susjednih sela, tako da je 21. rujna 1991. u napadu na Ivanovo Selo ubijeno sedam Čeha koji su sve do danas pokopani ispod spomenika u središtu mjesta. Od mjesta nastanjenih Česima posebno je stradala Prekopakra gdje je uništen Češki dom. Savez Čeha i Slovaka slao je apele u Čehoslovačku, šireći istinu o stradanju Hrvatske i zalažući se za njeno međunarodno priznanje, a u rujnu 1991. organizirao je i evakuaciju 1500 djece s područja Daruvara u Češku, ne samo češke, nego i drugih narodnosti. Ondje im je bila organizirana nastava, a doma su se vratili u siječnju 1992. prestankom ratnih operacija, objašnjava Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva.

Postojala je ideja da se unutar Hrvatske vojske osnuje posebna češka postrojba, ali to nije realizirano pa su se Česi za slobodu Hrvatske borili zajedno s Hrvatima i pripadnicima drugih nacionalnih manjina. Procjenjuje se da je poginulo i ranjeno oko 100 Čeha. Češkog porijekla bio je general Zvonimir Červenko, načelnik Glavnog stožera u vrijeme operacije Oluja, kaže Lipovac.

Čeha 1991. u Hrvatskoj 0,287%

Juraj Bahnik, predsjednik Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba i Češke besede Zagreb navodi da se u popisu iz 1991. godine, u Hrvatskoj se nacionalno izjasnilo 4 559 355 stanovnika ili 95,3% ukupnog stanovništva. Najbrojniji su bili Hrvati (3 736 356 ili 78,1%), daleko iza njih su slijedili Srbi (581 663 ili 12,2%), Muslimani (43 469), Slovenci (22 376), Mađari (22355), Talijani (21 303) i drugi. Od nacionalno neizjašnjenog stanovništva najbrojniji su bili Jugoslaveni, 106 041 ili 2,2%.
„Kao pripadnici češke nacionalne manjine izjasnilo se 13 086 stanovnika Hrvatske ili 0,287% od ukupnog broja nacionalno izjašnjenih stanovnika. Najveći broj Čeha te 1991. godine nalazi se na prostoru današnje Bjelovarsko-bilogorske županije, a zatim slijede grad Zagreb, te županije Požeško-slavonska, Sisačko-moslavačka itd.

Uz vrijeme početka i prostor koji je bio izravno zahvaćen oružanom pobunom Srba i agresijom JNA na Hrvatsku, kada je u pitanju češka nacionalna manjina, vezano je nekoliko vrlo znakovitih okolnosti.

Vezano uz prostor ratnih djelovanja dogodilo se da se, među 13 županija koje su bile izravno zahvaćene ratom, nalaze sve tri malo prije spomenute u kojima živi najveći broj pripadnika češke nacionalnosti iz popisa 1991. godine, odnosno da je u tih 13 županija živjelo preko 80% nacionalno izjašnjenih Čeha u Republici Hrvatskoj“, kaže Bahnik.

Bahnik ističe da je uz to dio zamišljene granice tzv. Velike Srbije (Virovitica-Karlovac-Karlobag), na potezu od Virovitice prema jugozapadu, trebao je prolaziti upravo kroz dijelove Bjelovarko-bilogorske županije, odnosno područjem grada Daruvara i susjednih općina gdje je koncentracija Čeha najveća u Hrvatskoj.

„Vezano uz vrijeme činjenica je da su Česi u Hrvatskoj, upravo pred početak Domovinskog rata, pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske, trebali proslaviti 200 godina od doseljenja na ove prostore. Iako su Česi na individualnoj razini sudjelovali u Domovinskom ratu motivirani neupitnom željom da brane svoju domovinu Hrvatsku, činjenica da se očuvala i organiziranost manjine, pod patronatom tadašnjeg Saveza Čeha i Slovaka u RH sa sjedištem u Daruvaru,( 1992. godine Slovaci su se izdvojili iz Saveza ), bila je od velike pomoći ne samo manjini, nego i krajevima koje su, zajedno sa pripadnicima hrvatskog naroda i drugim braniteljima ostali braniti i pripadnici češke manjine“, objašnjava Bahnik.

Već 25.08.1991. godine vodeći ljudi Saveza, Predsjednica Saveza Lenka Janota i tajnik Vaclav Tomek obraćaju se otvorenim pismom udrugama češke i slovačke manjine u kojem, između ostalog stoji:

„Bitno je spriječiti paniku, koja je već izgleda zahvatila neke naše sunarodnjake, pa napuštaju svoja prebivališta i ostavljaju sve što su svojim vrijednim radom postigli. Samo nas mir, odlučnost i spremnost braniti sebe, svoju obitelj i obiteljski prag mogu ovdje održati i idućih 200 i više godina. Održati nas u kraju koji je naša domovina, koji moramo voljeti isto kao i domovinu svojih predaka, a možda i više, jer smo se tu rodili mi i naši najmiliji – očevi, djedovi, naši sinovi i kćeri. Vodstvo Saveza s ostalim narodnostima Hrvatske radi sve, što je u njegovoj moći, da vladu i vodeće ličnosti Češke i Slovačke Federativne Republike i Europe, vlade drugih zemalja, regionalne i svjetske organizacije, sve do Ujedinjenih nacija, upozori na nepravdu koja se događa svima nama i traži da poduzmu potrebne korake kako bi se vratio spokoj i mir. Svima bi do toga trebalo biti barem malo stalo“.

U travnju 1993. godine Savez Čeha izdaje Proglas pripadnika češke manjine od 13 točaka, a već u 1. točki, čiji prijevod navodimo, jasno ističe neupitnu privrženost pripadnika manjine svojoj domovini Hrvatskoj i svoju opredijeljenost da je brane i izgrađuju, čuvajući svoju kulturnu i prosvjetnu autonomiju, što je i omogućeno odgovarajućim zakonima u demokratskoj Hrvatskoj:

„Naši su se preci pred dvjesto godina počeli doseljavati u Hrvatsku, gdje su u bratskoj sredini stvorili novi dom i osigurali životnu egzistenciju. Svojoj novoj domovini Hrvatskoj dali su sve svoje snage: pomagali su izgrađivati njeno gospodarstvo, sudjelovali su u razvoju kulturnog života – svekoliko doprinosili njenom napretku. Zajedno s hrvatskim ljudima svoju su novu domovinu i branili.

Kao hrvatski graničari križevačke i đurđevačke pukovnije s banom Jelačićem borili su se za pravdu i cjelovitost Hrvatske, Jelačiću su se obraćali s molbom da im omogući izdavanje dokumenata kojima će se osigurati i urediti njihova građanska prava. S hrvatskim su seljacima ustali, godine 1920., protiv ugnjetavanja jugoslavenskih (srpskih) vojnih i policijskih ureda na bjelovarskom području. Brojni Česi postali su članovi Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića; imali su i svoje zastupnike u njenim redovima. U drugom svjetskom ratu borili su se za slobodu protiv fašizma.

Mi Česi smo se, u ovom posljednjem agresivnom ratu protiv Hrvatske, jednoznačno postavili u obranu svoje domovine Hrvatske i svojih domova. Time smo dokazali, da Hrvatsku smatramo svojom jedinom domovinom, koja nam osigurava sva manjinska prava. Odlučno smo se suprotstavili bilo kakvim pokušajima stvaranja tzv. SAO Krajine, u kojoj bi trebali živjeti. Naši su se preci doselili u Hrvatsku, mi, njihovi potomci, u njoj živimo i ostvarili smo prava koja nitko ne može ugroziti“.

Brojni pripadnici Češke manjine na samom su se početku prijavljivali kao dragovoljci a kasnije odlazili po pozivu u hrvatske obrambene postrojbe, a članovi Češke besede Zagreb cijelo vrijeme držali su vrata svojih društvenih prostorija, ali svojih domova, otvorena za sunarodnjake izbjegle i prognane iz ratom zahvaćenih područja Hrvatske, te za njih organizirali prikupljanje pomoći, navodi Bahnik.

Opredijeljenost češke zajednice da je Hrvatska njihova prva i jedina domovina je potpuno neupitna, ali pripadnost narodu koji u Europi ima vlastitu nacionalnu državu nastojali su iskoristiti da priskrbe pomoć Češke Republike i Republike Slovačke u danima kada je to ratom zahvaćenoj Hrvatskoj bilo itekako potrebno, drži Bahnik i objašnjava da je to činjeno kroz brojne kontakte s predstavnicima vlade, parlamenta i drugih ustanova i tijela Češke Republike, a od osobitog su značaja pisma koja su Savez Čeha i Slovaka iz Daruvara, u ime čitave češke zajednice u Hrvatskoj, i Češka beseda Zagreb slali predsjedniku ČSFR Vaclavu Havelu. Na taj način širili su istinu o Domovinskom ratu i doprinosili međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.

„Ta pisma svojevrsni su svjedoci vremena punog emocija ali i odlučnosti pripadnika češke nacionalnosti u Hrvatskoj, da češkoj i svjetskoj javnosti skrenu pozornost na nepravedan rat koji je nametnut Hrvatskoj i potrebu priznanja njene neovisnosti“, kaže Bahnik.

Dodaje da ti apeli nisu ostali bez odaziva. Češki i slovački narod iskazao je iznimnu osjetljivost pružajući različite vidove pomoći. Izaslanstva vlada Češke Republike i Slovačke Republike i delegacija koju je imenovao predsjednik Vaclav Havel, ne bojeći se dolaska na ratom ugroženo područje, posjetili Hrvatsku, pokazali iznimno zanimanje za ratna stradanja, pregledali brojne uništene objekte i ponudili i ostvarili trenutnu i konkretnu pomoć.

Osobitu i brigu i pažnju iskazali su zbrinjavajući djecu iz ratom ugroženog Daruvara i šire okolice i to ne samo onu češke i slovačke nacionalnosti već svu čiji roditelji su to željeli. Organizatori su iz Češke u više navrata, tijekom rujna i listopada 1991. godine, slali konvoje autobusa i tako na sigurno, u nekoliko mjesta u svojoj zemlji, smjestili više od 1 500 djece i majki najmanje djece. Za svu djecu animatori su u Češkoj organizirali različite aktivnosti, a za školsku djecu učitelji iz Hrvatske, uz pomoć čeških kolega, organizirali su nastavu.

Svojim idućim pismom predsjedniku Havelu, Savez Čeha i Slovaka izražena je zahvala za to i novi apel za okončanjem rata i međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske, u kojem, između ostalo stoji:

„Ovaj grozni rat nemilosrdno pogađa i našu manjinu. Srpski teroristi i jugoslavenska vojska vide i u nama, Česima i Slovacima, svoje neprijatelje samo zato što podupiremo demokratske promjene u Hrvatskoj. Kako drugačije objasniti, da dosadašnji susjedi odjednom postaju najveći neprijatelji, kako objasniti masakre srpskih terorista počinjene nad češkim stanovnicima Hrvatske. Kako objasniti suze djece, majki i žena nad palim ili ubijenim očevima, muževima i sinovima.

Uvaženi gospodine predsjedniče, visoko cijenimo Vaš veliki ugled koji ste stekli u svijetu, zato na Vas ponovo apeliramo i molimo Vas – pomozite. Pomozite nam da dalje možemo biti ponosni na svoje češko i slovačko porijeklo, pomozite nama i našoj domovini Hrvatskoj da više ne trpi zbog ovog groznog rata. U Hrvatskoj živimo dvjesto godina, ponosimo se svojim materinjim jezikom, kulturom, svojom radinošću, uživamo sva ljudska i manjinska prava. Nemojte stoga dozvoliti da neprijatelj uništi naša dvjestogodišnja nastojanja za očuvanje našeg nacionalnog identiteta.

Neprijateljska vojska uništava sve – kulturne i sakralne spomenike, industrijske objekte, škole, uništava i naše češke škole, domove kulture, institucije.

Nas, pripadnike češke i slovačke manjine, teško je pogodila vijest da će ČSFR priznati samo samostalnost Slovenije, a ne i Hrvatske, samo zato što u hrvatskim zakonima nisu regulirana prava Srba. Najnoviji Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina RH i drugi dokumenti i deklaracije Hrvatskog sabora, jasno potvrđuju da Srbi u Hrvatskoj imaju sva prava.

Uvaženi gospodine predsjedniče, Česi i Slovaci su u Hrvatskoj poznati kao veoma radini i miroljubivi ljudi. Usprkos tome morali su uzeti oružje u ruke i stati u obranu svoje domovine. Teško je shvatljivo da, na kraju 20. stoljeća, moramo braniti svoje domove, svoju egzistenciju, svoju domovinu od dosadašnjih susjeda. Europski narodi ne mogu shvatiti kakva nam se nepravda događa? Ne mogu ili ne žele? Koliko još naše djece, muževa, očeva i nevinih ljudi mora poginuti da svijet shvati o čemu se kod nas radi?

Nas je šačica u ljudskom moru, ali ne podnosimo nepravdu i agresiju. U Hrvatskoj nas je samo 25 000 Čeha i Slovaka, ali glasno zovemo u pomoć. Protiv agresora borimo se ne samo oružjem, nego i svojom kulturom. U jeku vihora rata organizirali smo izložbu povijesnih dokumenata, etnografskih eksponata i slikarskih djela obilježavajući 200. godišnjicu doseljavanja Čeha u bjelovarski kraj, kako bi svima dali do znanja da smo tu, da se ponosimo svojim porijeklom i svojim radom.

Uvaženi gospodine predsjedniče, apeliramo na Vas, na Vaše suradnike, na Vašu savjest – zabranite širenje nepravde i ratnih grozota u Hrvatskoj. U ime naših predaka, u naše ime, u ime naše djece Vas molimo – posjetite nas, pošaljite nam svoje suradnike, svoje ministre i uvjerite se kakav se rat kod nas vodi. Budućnost nas Čeha i Slovaka u Hrvatskoj je u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj, zato Vas, u ime budućih generacija molimo i apeliramo na Vas: učinite sve kako bi došlo do mirnog razrješenja ratne situacije u Hrvatskoj i bila priznata samostalnost svih republika koje to žele“.

Bahnik kaže da su na područjima zahvaćenim ratom, osobito na području Daruvara i okolice, važan doprinos ovim aktivnostima dali i pripadnici češke nacionalnosti održavanjem mreže čeških osnovnih škola, radom učitelja i nastavnika češke nacionalnosti u drugim osnovnim i srednjim školama, pribavljanjem i distribucijom humanitarne pomoći iz Češke Republike, savjesnim obavljanjem poslova u zdravstvenim i drugim djelatnostima važnim za funkcioniranje civilnog života.

Interesantno je ovdje istaknuti neprekidno izlaženje lista na češkom jeziku koji izdaje Novinsko izdavačka ustanova Jednota u Daruvaru.

U ljeto 1991. godine list je tiskan na 46 stranica A formata s naslovnicom u boji.

Tijekom cijelog rata Jednota je redovito izlazila bez obzira na sve poteškoće, ali od broja 38 (23.9.1991.) tiskana je na 28, a od broja 41 na samo24 stranice.

Osim izdavanja lista Jednota, redakcija je nastojala pripremati i ostala svoja izdanja. Redovito izlazi i dječji mjesečnik Naš koutek. Kako je velika većina njegovih čitatelja, učenika čeških osnovnih škola s područja Daruvara i okolice, bila evakuirana, pet brojeva je autobusima slano u izbjegličke centre u Češku Republiku.

Krajem 1991. godine Jednota je izdala i svoj tradicionalni Česky lidovy kalendar (Češki narodni kalendar) na čijoj naslovnoj stranici se nalazila fotografija vrijednog betlehema iz, u to vrijeme, već uništene katoličke crkve u Pakracu.

Kao posebno vrijedno ratno izdanje Jednote treba istaknuti knjigu Listy svedectvi a diku (Listove svjedočanstva i zahvalnosti), koja je tiskana kratko vrijeme nakon povratka evakuirane djece u Daruvar, na početku 1992. godine, a posvećena je svima koji su pomogli čuvati najdragocjenije-živote djece.

Jednota, kao jedini tiskani medij namijenjen javnom priopćavanju koji je izlazio na tom području, danas može služiti kao svojevrsna kronika događaja iz tog vremena. Doprinijela je korektnom obavještavanju i razjašnjavanju situacije u Hrvatskoj i čitateljima u inozemstvu, naročito u Češkoj Republici. Ratne fotografije njenog fotoreportera obišle su svijet, navodi Bahnik.
„Iako je poznata činjenica da u ratu, na žalost, muze šute, teška stradanja ljudi, naselja i gradova u Hrvatskoj potaknuli su i brojne autore među pripadnicima češke nacionalne manjine da literarnim i poetskim izričajem opišu događaje i osjećaje koje je to u njima stvaralo. Posebno su upečatljivi stihovi doajena, dugogodišnje predsjednice i tajnice Češke besede Zagreb, gospođe Miloslave Krolo, u pjesmi posvećenoj gradu heroju Vukovaru“, kaže Bahnik.

VUKOVAR

Vukovare – boli me ime tvoje – jesenji vjetar nad tobom plače
nad svjedocima krvavog boja. Ti hrvatska si Guernica.
Dan za danom – tjedne mjesece – ratna neman te guta
krvavi tragovi na ulicama – ti hrvatska si Guernica.
Ranije osunčan u punom sjaju – danas život iz tvog krila bježi
žrtve ne zaustavljaju soldatesku – ti hrvatska si Guernica.
Smrt hara tvojim ulicama – nad užasom vlada panika
krik užasa valja se zemljom – jer hrvatska si Guernica.
Živiš li još – dišeš li još – zvon tvoj requiem jeca
jer stežu te poput kliješta – jer krvava te mije kiša
hrvatska ti si Guernica.
Tužni grade na Dunavu – slavom si ovjenčan
oprosti onima koji se stidjeti trebaju
što cijela Hrvatska postala je Guernica.

Pripadnici češke manjine dijelili su i sudbinu ratnih zbivanja koja su, na žalost odnosila ljudske žrtve u redovima branitelja i među civilima i nanosila goleme materijalne štete. Mnogo mladih ljudi češkog porijekla palo je u borbama, brojni su bili zarobljeni i mučeni… Puno je obitelji ostalo bez svojih najmilijih, bez svojih domova, bez svog imetka za koji su godinama skrbili.

Najviše poginulih i ranjenih među pripadnicima češke nacionalne manjine bilo je na područjima Daruvara, Pakraca i Grubišnog Polja.

„Jedan od najtragičnijih ratnih događaja zbio se 21.09.1991. kada, nakon žestokog minobacačkog napada neprijateljske postrojbe, sačinjene uglavnom od pripadnika srpske nacionalnosti iz okolnih sela, ulaze u Ivanovo Selo, većinski nastanjeno Česima. Pale kuće i gospodarske zgrade. Ubijaju 7 ljudi češke nacionalnosti, a osam ih je bilo ranjeno. U obrani sela poginula su i 2 pripadnika Zbora narodne garde iz Daruvara, koji su šumskim putovima uspjeli doći do Ivanova Sela, izvršiti protuudar i osloboditi selo. Zbog opasnosti koja je prijetila iz susjednih sela nastanjenih pretežito pripadnicima srpske nacionalnosti, poginuli nisu mogli biti sahranjeni na mjesnom groblju. Položeni su zajedničku grobnicu u središtu sela gdje i danas kao hrvatski Česi počivaju pod hrvatskom zastavom“, navodi Bahnik.

Predsjednik Zastupničkog doma Parlamenta Češke Republike Jan Hamaček 2014. polaže vijenac u Ivanovom Selu na grobu Čeha poginulih u srpskoj agresiji

Članovi Češke besede i svi pripadnici češke manjine u Zagrebu osobito se ponose odlučnim činom ing. Maria Maceka, člana upravnog odbora Češke besede Zagreb, a istovremeno su neizmjerno tužni zbog njegove tragične sudbine.

„Iako mlad čovjek, koji je nakon uspješno završenog fakulteta pripremao magisterij, nije se dvoumio i bez razmišljanja je napustio svoj dom, svoju suprugu, svoje roditelje i svoj Zagreb i među prvima se prijavio da brani svoju domovinu. Tragični usud je htio da bude zarobljen i na svirep način ubijen: razapet na zatvorskom zidu, bez ljudskog dostojanstva, bez imalo suosjećajnosti nad mladim životom. Na žalost Mario je jedan od mnogih hrabrih i plemenitih mladića našega grada i cijele Hrvatske koji su trpjeli za slobodu svoga naroda i svoje domovine, koji su ostavili krvav trag u našoj slobodi i koje nikada nećemo zaboraviti“, kaže Bahnik.

Pripadnici Češke manjine, uz uključenost u sve vidove organizirane poslijeratne obnove, posebnu su pozornost i snage usmjerili na obnovu svojih objekata (škola, vrtića, domova) koji su oštećeni ili srušeni u ratu ili zbog ratnih prilika nisu mogli biti održavani na odgovarajući način. Uz veliku pomoć hrvatske države, županija, gradova i lokalnih zajednica, za ovu svrhu, preko Saveza Čeha, stiže i značajna financijska pomoć Češke Republike.

Zahvaljujući takvom odnosu obiju država, koje održavaju prijateljske odnose na visokoj razini, češkoj nacionalnoj manjini omogućava se da u svojoj domovini Hrvatskoj i dalje održava svoju kulturnu, prosvjetnu, izdavačku i druge oblike djelatnosti važne za očuvanje njenog integriteta..

„Sudjelovanje pripadnika manjina u domovinskom ratu dokaz je da to nije bio rat Hrvata protiv Srba nego branitelja protiv agresora, branitelja koji su se odazvali pozivu zavičaja da ga brane, bez obzira koja krv tekla njihovim žilama“, zaključuje Bahnik.

Slovaci u Domovinskom ratu

Slovaci u Hrvatskoj uglavnom žive na području istočne Slavonije u selima oko Našica (Jelisavac, Markovac) i Đakova (Josipovac i Jurjevac), u Soljanima u županjskoj Posavini te u Iloku i naseljima u okolici Iloka. U Iloku su Slovaci živjeli od 18. stoljeća. Najveći broj njih bio je evangeličke vjeroispovijesti.

„U svibnju 1991. za Ilok su počela teška vremena. Grad je već tada bio opkoljen jedinicama JNA, a čitavo ljeto i ranu jesen Iločani su gađani sporadičnom vatrom iz područja Srbije. Tako je oštećen i Slovački dom. Dana 14. listopada 1991. u Šidu je sastavljen ultimatum Sporazum o uvjetima progonstva stanovnika Iloka i susjednih mjesta“, piše dr. sc. Filip Škiljan u „Sjećanju nacionalnih manjina u Hrvatskoj na Domovinski rat“.

O sudbini evangelika Slovaka u Iloku govori iskaz Janka Menđana, predsjednika SKDP Ljudevit Štur:

„Konvoj iz Iloka krenuo je 17. listopada 1991. godine. Bilo je u njemu oko 7000 ljudi. Prva mobilizacija onih koji su ostali u Iloku bila je već u studenom iako je vojska jamčila da oni koji u Iloku budu ostali neće biti mobilizirani. Osim nas Slovaka ostalo je u Iloku dosta Hrvata koji su također bili mobilizirani, no prvi strah doživjeli smo još istoga dana kad je vojska sa svojim jedinicama ulazila u grad. Kad su ulazili u kuće, kad se pucalo, kad su uhićivali ljude. Početkom prosinca pomalo smo se počeli sastajati u Slovačkom domu. Budući da smo imali puno slobodnog vremena, razmišljali smo kako ćemo se pripremiti za blagdan Jana.

Počeli smo s pripremom kazališne predstave, ali je nažalost došla mobilizacija. Početkom prosinca počelo se raditi u ‘Iteksu’, ‘Agrokomercu’ i ‘Razvitku’. Radilo se malo ili ništa. I u školi je počela nastava. Budući da je djece u osnovnoj i srednjoj školi bilo malo, nastava se vršila samo u osnovnoj školi. U prostorijama srednje škole nastanili su se 1992. godine vojnici ruskoga UNPROFOR-a. 1992. s našom situacijom su se upoznali u Veleposlanstvu Republike Slovačke u Beogradu. … Osim slovačkoga veleposlanstva u to vrijeme veliku su nam podršku pružili vojvođanski Slovaci, posebno dr. Jan Kišgec iz Bačkog Petrovca, koji je u to vrijeme bio ministar poljoprivrede, kao i Matica slovačka u Jugoslaviji na čelu s predsjednikom Mihalom Spevakom.

Matica slovačka iz Vojvodine organizirala je 1992. godine pomoć u hrani i odjeći za Slovake u Iloku. Prvi kamion s pomoći stigao je u travnju. Nakon toga je svaki 135 tjedan stizao po jedan kamion. Pomoć je dolazila u kuću kuhara Jana Lamoša kojemu smo zahvalni što je u to vrijeme stavio na raspolaganje ovoj humanitarnoj organizaciji svoje prostorije, čime se u to vrijeme izložio mogućoj opasnosti. U prvim tjednima dijelili smo pomoć samo Slovacima, no počeli su dolaziti i Hrvati koji također nisu imali od čega živjeti, niti od koga što dobiti. …

Sreća što se većina Slovaka iz Iloka bavila poljodjelstvom, tako se, iako je bilo ratno doba, nešto ipak moglo posaditi, uzgojiti svinje ili poneku kokoš. Poneki sretnici imali su krave i koze, što je također puno značilo. Kad su naše žene mogle otići u Bačku Palanku na tržnicu, bilo je već lakše. Nosile su tamo za prodaju naše poljoprivredne proizvode. Kruh smo većinom pekli kod kuće. Malo je teže bilo s obiteljima bez zemlje. …

Članovi Društva zbog ratnih uvjeta koji su u to vrijeme vladali kod nas nisu mogli razvijati značajne kulturno-prosvjetne djelatnosti. Uz pomoć slovačkih kulturno-prosvjetnih društava iz Vojvodine mogli smo sudjelovati na festivalu plesa u Bačkom Gložanu, Janošiku i u Lugu. … „

Menđan objašnjava stanje nakon akcija HV-a

„Nakon ‘Bljeska’ i ‘Oluje’ 1995. bilo nam je najteže. Pokupili su nas u radne logore i činili s nama što su htjeli. … Godine 1995. potpisan je Dejtonski dogovor, a nakon toga i Erdutski dogovor. Počeli su nas puštati kući… Godine 1996. bilo je već lakše. … Neki su odlazili na slobodna područja Hrvatske kako bi se susreli s obiteljima. Neki od njih nisu se vidjeli pet ili šest godina. …”

O broju stanovnika u Iloku 1995. godine i o njihovoj nacionalnoj strukturi stoji u knjizi Vlatka Miksada, Ružice Černi i Štefana Jangla. U gradu je 1995. boravilo 9138 Srba, 1130 Slovaka, 325 Hrvata i 92 pripadnika drugih naroda. Prema podatcima svećenika Želislava Sljuke koji je izbjegao iz Iloka 1991., u gradu je 1991. ostalo 909 Slovaka, a izbjeglo ih je 185. Od njih 909 tek ih je 200 bilo zaposleno, 183 nezaposlena, 130 domaćica, 114 umirovljenika, 79 djece mlađe od sedam godina, 73 učenika osnovne škole, 65 poljoprivrednika, 35 učenika srednjih škola i fakulteta, 27 socijalnih slučajeva i tri privatna poduzetnika.

I o svakodnevnom životu u Iloku u vrijeme tzv. Republike Srpske Krajine piše u spomenutoj knjizi. Već u studenom 1991. JNA je pozvala sve muškarce sposobne za rat na sastanak u zgradu tvornice ‘Iteks’. Kada su već bili u dvorištu, vojnici su zatvorili kapiju i Iločane ukrcali u kamione. Vojska ih je potom prisilila graditi bunkere i kopati rovove. Pušku je dobilo tek nekoliko pojedinaca koji su se javili u srpsku vojsku dobrovoljno.

U sljedećoj mobilizaciji s muževima i sinovima pristigle su žene koje su prosvjedovale protiv odvođenja svojih supruga i djece. Pripadnici JNA 6. veljače 1992. predali su Ilok organima vlasti tzv. Republike Srpske Krajine.

O stanju u Iloku u vrijeme okupacije piše i u knjizi o slovačkom kazalištu u Iloku. Ondje autori Ružica Černi, Vlatko Miksad i Ratko Sudecký spominju kako je bilo velikih problema s opskrbom hranom, nedostatkom novca i velikom inflacijom.

U optjecaju su bili jugoslavenski dinar, krajinski dinar i njemačka marka. Onaj tko nije odmah zamijenio dinare u marke, drugi dan nije bio u mogućnosti kupiti za mjesečnu plaću ni kiflu. Zbog međunarodnih sankcija nafta i benzin bili su roba samo za odabrane. Automobile je plijenila vojska i paravojne formacije, a odrasle i mladiće odvodili su na ratište, citira Škiljan u „Sjećanju nacionalnih manjina u Hrvatskoj na Domovinski rat“.

Iločani izbačeni iz kuća, pripremljeno etničko čišćenje

U doba anarhije mnogi Iločani bili su izbačeni iz svojih kuća od pridošlih srpskih izbjeglica, prije svega iz zapadne Slavonije. Srpski okupator imao je pripremljene i planove za potpuno etničko čišćenje Iloka i od Slovaka.

Činjenica je da su agresivni došljaci 20. ožujka 1992. godine u iločkom Vatrogasnom domu dogovorili da će Slovake protjerati iz grada.

Trebalo im je 150 praznih kuća za smještaj izbjeglica Srba iz zapadne Slavonije. To se trebalo dogoditi tjedan dana kasnije, 27. ožujka 1992. Događaj su objavili i javno kako bi se ljudi uplašili i kako bi sami pobjegli. Matica slovačka u Vojvodini upozorila je slovačko veleposlanstvo.

Preplašeni su se Slovaci toga 27. ožujka okupili u dvorištu Slovačkog narodnog doma. Došao je i slovački konzul Eugen Šuhajda s dva promatrača Europske zajednice sa srpskim tumačem. Zajedno s gradonačelnikom i zapovjednikom milicije išli su na pregovore u evangelički župni dvor.

Prevodilo se na engleski jezik. Slovaci su se žalili da ih Srbi žele protjerati, a promatrači su se ponašali kao da se ništa ne događa.

Predsjednik Matice Mihal Spevek tada je shvatio da prevoditelj ne prevodi dobro i pronašao je Vlatka Miksada koji je dobro poznavao engleski jezik i koji je točno preveo da Srbi žele prisilno iseliti Slovake iz grada. Srbi su već pripremili osam autobusa koji su dio Slovaka trebali odvesti iz grada u nepoznatom smjeru.

Do iseljavanja ipak nije došlo. S vremenom dolazila su i druga ograničenja: zabrana noćnoga kretanja, zabrana javnoga okupljanja, a često i zabrana ulaska u grad osobama nesrpske nacionalnosti. Bivši prijatelji izdavali su jedni druge kako bi zaštitili vlastitu glavu. Drugima su, pak, prijatelji i poznanici bili više i od vlastite obitelji. U ovakvim uvjetima iločki Slovaci trudili su se preživjeti. Ako su njihove kazališne predstave prije toga bile amaterske, za vrijeme rata riječ dobrovoljno otkrila je svoj pravi smisao. Činjenica je da se pojedine predstave, osobito 1993. godine, nisu održale budući da su glumci bili mobilizirani u vojsku. Tako je na Svijećnicu 1993. godine trebala biti održana predstava „Kapela s Kozjeg brijega” koja nikada nije održana zbog mobilizacije glumaca.

U vrijeme Rušenja majskog drveta u Iloku 1993. dolazi do incidenta. Naime, u nedjelju 30. svibnja 1993. godine okupilo se oko 150 ljudi u Slovačkom domu. Međutim, oko pola jedanaest navečer morali su napustiti Slovački dom bez objašnjenja.

Naime, u Dom su upali članovi Srpske radikalne stranke i počeli psovati ‘ustaše’. Tada je situaciju spasio šef iločke policije koji je rekao da je ovlastio ovu zabavu ne znajući da se ona poklapa s hrvatskim blagdanom. Dom je potom ispražnjen, a u njemu je ostalo tek nekoliko članova društva, odnosno uprave.

Nakon toga uslijedili su pucnji i na prozorima Slovačkog doma u Iloku ostalo je nekoliko rupa od automatskog oružja. Tek kasnije ustanovljeno je da su ovaj incident izazvale tri osobe, članovi Srpske radikalne stranke. Smetala im je proslava rušenja Majpana smatrajući da Slovaci slave hrvatski državni blagdan.

Za Božić 1993. nekoliko Srba iz Bačke Palanke isprebijalo je slovačku mladež iz Iloka budući da im je smetala činjenica da Slovaci evangelici slave Božić u isto vrijeme kada i rimokatolici. Tada su se slovački mladići spasili iskačući kroz prozore Slovačkog doma.

Nakon toga Dom je na neko vrijeme zatvoren. Od tada su se ljudi plašili dolaziti na sjednice Društva. U 1994. omogućeno je na Svijećnicu održavanje predstave budući da su događanje osiguravali pripadnici Unprofora i krajinske milicije.

Te 1994. slovačko društvo u Iloku posjetio je predsjednik Matice slovačke Jozef Markuš koji je tom prilikom donio i 300 američkih dolara te djelatnik Ministarstva vanjskih poslova Slovačke Milan Činčura. Oni su obećali da će pomoći u rekonstrukciji Slovačkog doma u Iloku.

Slovački dom u Iloku na kraju je obnovljen uz pomoć Slovačkog inženjerijskog bataljuna misije UNTAES-a.
U vrijeme nakon operacija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ u Slovačkom domu bili su smješteni srpski izbjeglice. U to vrijeme učiteljice slovačkoga jezika dolazile su u Ilok iz Bačke Palanke i iz Bačkog Petrovca. Pastor Mihal Kolar u evangeličku je crkvu u Iloku stizao iz Bačke Palanke.

Slovaci u okolici Đakova

Na drugi su način u Domovinskom ratu prošli Slovaci u okolici Đakova i okolici Našica gdje postoje etnički većinska slovačka naselja poput Josipovca Punitovačkog, Jurjevca, Jelisavca te Markovca.

Stjepan Kristek rođen je u Josipovcu 1961. godine.

„U našem selu Josipovac žive gotovo stopostotno Slovaci. Oduvijek međusobno razgovaramo na slovačkom jeziku. Mi smo po brojnosti drugo slovačko selo u Hrvatskoj. Ispred nas je Jelisavac. U vrijeme socijalizma nikada nije bilo međunacionalnih sukoba ili razmirica. Najveći su se sukobi zbivali u vrijeme nogometnih derbija, ali i oni su se uglavnom svodili na seoska nadmetanja. Naši Slovaci potječu iz okolice Stare Bystrice, pa smo s njima i zbratimljeni. Slovaci su ovdje doselili prije 140 godina. Naša se zajednica čvrsto održala i uspjeli smo se oduprijeti asimilaciji. Jedno smo od prvih sela ovoga kraja koji smo sami izgradili vodovod i cestu, a činjenica je da svi stanovnici sela imaju svoje šume koje su dobili još u vrijeme doseljavanja. Koliko se sjećam, mi sa susjednim selima nismo imali probleme.

Sjećam se da su u vrijeme socijalizma našim selom gazdovale pojedine obitelji čiji su članovi bili u Savezu komunista. Ljudima je to malo-pomalo dozlogrdilo. Pojedinci su ojačali, pa je došlo do promjene. Sjećam se da sam već 1989. godine imao naoružanje kod kuće. Krajem te godine već nas je deset imalo oružje. Straže su na ulazu u selo bile organizirane 1990. godine. Bilo nas je oko 30 koji smo se tada organizirali.

15. siječnja 1991. godine dio Josipovčana je već bio organiziran kao pričuvni sastav MUP-a, a 28. lipnja 1991. već je bio oformljen Zbor narodne garde. Tada smo pratili vojna lica, njihove obitelji, a vojnicima koji su bježali iz vojarni pomagali smo da odu.

Prije nego što je pala vojarna u Đakovu išli smo na ispomoć u Hrvatsku Dubicu. Međutim, od tamo je stanovništvo već otišlo i mi smo se povukli prema Jasenovcu. Nakon povratka s tog terena išli smo u rujnu 1991. godine u osvajanje vojarni u Đakovu. Jedna je ekipa bila u Velikom Nabrđu kako nas ne bi iznenadili. Najprije je pala vojarna u gradu, a potom smo krenuli na Dračice. U vojarni Dračice nalazili su se i srpski civili iz okolnih sela. Bila je tu moja ekipa, sigurno jedna od najbolje naoružanih u gradu.

Vojarna se predala. Bio sam zapovjednik samostalnog pratećeg voda, a vodio sam napad na vojarnu i vršio pregovore. U vodu sam isprva imao oko 40 osoba, a kasnije se taj broj popeo na 60. Nakon toga sam na Tomin Hrastu proveo cijelu jesen i zimu 1991. godine. Linija razgraničenja između naših i njihovih položaja bila je vrlo široka, negdje čak i kilometar. Ipak, na nekim smo se punktovima međusobno mogli vidjeti.

Među mojih 60 ljudi bilo je mnogo Josipovčana pa su nas zvali Slovački vod. U jednom smo trenutku čak ušli u selo Šodolovce, ali smo se nakon naredbe morali povući. Tada je nešto naših ranjeno. U Hrvatskoj vojsci, u tzv. četvrtoj radnoj bojni 122. brigade bilo je dosta Srba, njih možda oko 100. Mjesec dana prije pada Vukovara iz sela su 19. listopada 1991. autobusi odveli žene i djecu u Slovačku.

Neke su matere ostale, ali su poslale djecu na sigurno u Slovačku. Ondje su boravili tri mjeseca i tri dana. Moja žena i djeca nisu otišli jer ih nisam pustio. Mislio sam: ‘Ako svi odu, za što ćemo se boriti?’

Na selo je pala i jedna bomba blizu groblja i kuće Pave Kurica. U vrijeme ‘Oluje’ bio sam raspoređen u selo Jarminu. Kontrolirali smo da Srbi iz Markušice i Gaboša ne bi napali naše položaje.” Mirko Knežević, lokalni učitelj i nekadašnji ravnatelj škole u Josipovcu Punitovačkom, ističe kako su Slovaci pomagali jedinicama Hrvatske vojske koje su bile stacionirane u Josipovcu u školi. Ljudi su davali hranu i sve ostale potrepštine za vojsku. Prisjeća se također i dodjeljivanja humanitarne pomoći koja je stizala u kamionima iz Slovačke

Interesantna je i činjenica da je josipovački KUD nastupao 300 metara od prve linije obrane u Hrastinu. Iz sela Josipovac Punitovački tijekom posljednjega rata poginula su dva branitelja, iz Jurjevca također dva branitelja, iz Punitovaca dva branitelja i iz Krndije jedan branitelj. Iz Jurjevca su poginula dva brata Stjepan i Zlatko Kolarik, a iz Josipovca Marinko Batorek i Tomislav Đurišić.

Prema podatcima koji su prikupljeni za 122. brigadu Hrvatske vojske u Đakovu, u njoj je sudjelovalo sedam branitelja iz Krndije, 36 branitelja iz Jurjevca, 74 branitelja iz Punitovaca i 107 branitelja iz Josipovca. Jedan dio tih branitelja bili su deklarirani Slovaci ili podrijetlom Slovaci.

S područja Markovca Našičkog, prema riječima Zlatka Buhe rođenog 1955. godine, sudjelovalo je u Domovinskom ratu 156 Markovačana od kojih je veliki broj Slovaka i osoba slovačkoga podrijetla. S područja Jelisavca u Domovinskom je ratu, prema riječima Franje Kandera rođenog 1955. godine, sudjelovalo 128 mještana, također u najvećem broju Slovaka i osoba slovačkoga podrijetla, navodi Škiljan.

Kako je RH pravno riješila status Čeha

Česi su priznati kao nacionalna manjina u doba prve Jugoslavije kada im je država dozvoljavala organizaciju privatnih čeških škola, uz pomoć Čehoslovačke, ili čeških odjeljenja u državnim školama, što je u praksi nailazilo na probleme zbog nedostatka novca ili nastavnog kadra. I u drugoj Jugoslaviji bili su priznati kao manjina te su manjinske organizacije dobivale i pomoć države, kao i škole s češkim jezikom koje su ovog puta financirale domaće vlasti, objašnjava predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac.

„U samostalnoj Hrvatskoj Česi su navedeni u izvorišnim osnovama Ustava već 1990., a već prvim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina iz 1991. osim zadržavanja prava na kulturnu autonomiju dobili su i pravo na svog saborskog zastupnika, zajedno sa slovačkom manjinom. To je potvrđeno i Ustavnim zakonom iz 2002. temeljem kojeg su Česi u pojedinim jedinicama regionalne i lokalne samouprave dobili pravo birati svoja manjinska vijeća i predstavnike. U mjestima gdje čine najmanje trećinu stanovništva imaju i pravo na dvojezične natpise na javnim institucijama, a temeljem stečenih prava to pravo imaju i u Daruvaru, iako ondje čine oko petine stanovništva“, objašnjava Lipovac.

Zakon Česima daje i pravo na izdavanje dvojezičnih osobnih dokumenata. Hrvatska država i lokalne jedinice financiraju potrebe udruga i institucija češke manjine. Temeljem rezultata popisa stanovništva iz 2011. Česi su stekli pravo birati zamjenika gradonačelnika iz svojih redova u Daruvaru i Grubišnom Polju, zamjenike načelnika općina u Končanici i Dežanovcu, te zamjenika župana u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.

„Prema tome, što se njihovih prava tiče, status Čeha u Hrvatskoj je dobro riješen, iako se uvijek može postaviti pitanje koliko se prava dosljedno provode u praksi, no to je slučaj i s drugim zakonskim propisima te često ovisi o financijskim mogućnostima, a ne o nečijoj političkoj volji“, govori Lipovac.

Hrvati u Češkoj

Položaj hrvatske manjine u Češkoj (moravski Hrvati) teško se može uspoređivati s položajem češke manjine i Hrvatskoj prije svega zbog drugačije uređenog položaja nacionalnih manjina.

U Češkoj manjine nemaju svoje zastupnike u parlamentu, ne postoje manjinska vijeća i predstavnici na lokalnoj i regionalnoj razini.

„Ovdje treba podsjetiti da je Hrvatska, za razliku od većine drugih novih država, bila obavezna osigurati relativno velika prava manjinama kako bi uopće bila međunarodno priznata i kako bi kasnije ostvarila uvjete za ulazak u Europsku uniju. Položaj dviju manjina ne može se uspoređivati niti zbog sudbine koja je zadesila moravske Hrvate koji su 1948. odlukom čehoslovačkih komunističkih vlasti kao politički nepodobni raseljeni iz svoja prestala tri sela u 117 mjesta diljem Češke i time su kao manjinska zajednica zapravo uništeni“, objašnjava Lipovac.

Tek nakon pada komunističkog režima preostali moravski Hrvati počinju se opet organizirati pa 1991. osnivaju Udrugu građana hrvatske narodnosti u Češkoj i počinju tradiciju godišnjeg okupljanja u nekadašnjem najvećem hrvatskom selu Frielištofu koje je poslije progona Hrvata preimenovano u Jevišovka. No ondje je ostalo živjeti manje od 20 Hrvata, pa svi ostali, odnosno danas njihovi potomci, žive raštrkano.

„Povratak oduzetih domova nije realan jer u njima sad žive drugi ljudi, naseljeni nakon progona Hrvata. Hrvatima se na popisu 2011. izjasnilo 1125 stanovnika Češke, no tu se ubrajaju i iseljenici iz Hrvatske ili oni koji ondje privremeno rade pa pripadnika hrvatske nacionalne manjine, kako se procjenjuje, ima tek oko 600. Moravski Hrvati imaju svog predstavnika u Savjetu za nacionalne manjine češke vlade koja financira i uređenje Hrvatskog doma u Jevišovki kao budućeg kulturnog i informativnog centra moravskih Hrvata. To je oblik moralne zadovoljštine češke države prema hrvatskoj manjini zbog nanesene nepravde, kako je 1999. zaključila tadašnja vlada koju je vodio sadašnji češki predsjednik Miloš Zeman, nakon čega je osigurala sredstva za spomenik na groblju u Jevišovki s uklesanim nekadašnjim hrvatskim prezimenima“, ističe Lipovac.

Potomci moravskih Hrvata danas uglavnom ne govore hrvatski, ali ohrabruje to što pokazuju interes za svoje korijene pa Udrugu građana hrvatske narodnosti u Češkoj već desetak godina vode mladi ljudi koji su danas u tridesetim godinama te provode projekte kojima je cilj dokumentirati sjećanja starih moravskih Hrvata i sačuvati njihovu kulturu i tradiciju. Uz knjige izdaju i multimedijske sadržaje, primjerice CD s moravskohrvatskim pjesmama.

Pomoć u očuvanju identiteta pružaju im i gradišćanski Hrvati iz Austrije. Posljedica tih napora je to što se u češkoj javnosti i medijima sve više zna za moravske Hrvate i njihovu sudbinu koja je inače slabo poznata. Velik institucionalni pomak u osiguranju prava moravskih Hrvata bilo bi sklapanje bilateralnog sporazuma Hrvatske i Češke o uzajamnoj zaštiti dviju manjina koje se očekuje, zaključuje Lipovac.

Demografija, depopulacija i asimilacija

Na pitanje smanjuje li se broj Čeha u Hrvatskoj, kao posljedica aktualnih demografskih kretanja, kao i asimilacije, Lipovac drži da je, kako sada stvari stoje, asimilacija neizbježna.

„Odvija se svakodnevno i moguće ju je jedino usporiti i ublažiti, što je i cilj djelovanja čeških udruga i njihove kulturno-prosvjetne aktivnosti usmjerene prema očuvanju češkog identiteta, kulture, tradicije i jezika. Na popisu stanovništva 2011. dogodilo se to da je u nekim mjestima broj Čeha porastao u odnosu na 2001., primjerice u Zagrebu i Rijeci, ali to je očito posljedica migracija iz drugih krajeva Hrvatske, posebno manje razvijenih dijelova zapadne Slavonije. Ondje je pak bilo slučajeva da je broj Čeha pao u apsolutnim brojkama, ali se povećao u postocima. U Daruvaru je primjerice broj Čeha između dva popisa pao za samo 19 (s 2504 na 2485), no povećao se udio Čeha u ukupnom stanovništvu Daruvara s 18,91 posto na 21,36 posto.

Asimilaciju bi mogla zaustaviti, a možda čak i trend okrenuti u drugim pravcu, mogućnost izjašnjavanja dvostruke nacionalne pripadnosti na popisu stanovništva kao što je moguće u Češkoj. U tom bi se slučaju mnogi građani češkog porijekla koji se osjećaju i izjašnjavaju Hrvatima mogli izjasniti i kao Česi pa bi njihov broj vjerojatno i porastao. To bi ujedno dovelo do redefiniranja pojma pripadnik nacionalne manjine jer bi to mogao biti i onaj koji se izjašnjava kao Hrvat, ali ujedno drži do svojih čeških korijena i sudjeluje u radu čeških udruga. Takvih u Hrvatskoj zasigurno ima više od 9.641 koliko ih se na popisu 2011. deklariralo Česima. Asimilaciju može suzbiti i korištenje suvremenih tehnoloških dostignuća. Danas za učenje češkog ili održavanje stečenog znanja nije presudno važno ići u češke škole ili u češka društva jer to je moguće i preko interneta, kao što je putem satelita moguće i praćenje čeških televizija“, objašnjava Lipovac.

Poznati Česi u RH i Hrvati u R Češkoj (1991.-2020)

Češkog su porijekla mnoga poznata hrvatska prezimena, primjerice Prohaska, Doležal, Houra, Houdek, Svoboda, Jelinek, Novotny, Holy, Zima, Čermak, Kincl, Uhlik, Vavra, Klašterka, Knebl, Hojka, Krepela, Kuhta, Kusin, Havranek, Havliček, Jirasek, Jirsak, Kubik, Hašpl, Bohaček, Srb, Pavliček… Iz Češke potječu i obitelji Devidé i Štambuk. Poznate osobe koje nose ova prezimena uglavnom se smatraju Hrvatima, a neki od njih nerijetko spominju svoje češke korijene. Što se tiče doseljenika iz Češke, odnosno Čeha na privremenom radu u Hrvatskoj, prije desetak godina u Dinamu je igrao Miroslav Slepička. Danas su dvojica Čeha na visokim položajima u poslovnom svijetu: Jiří Dvorjančanský je generalni direktor tvrtke A1, a direktor McDonald’sa Hrvatska je Pavel Pavliček.

Što se tiče poznatih Hrvata u Češkoj, radi se o iseljenicima iz Hrvatske od kojih je najpoznatiji arhitekt Vlado Milunić, suautor najpoznatije suvremene praške građevine, Kuće koja pleše. Zatim režiser Lordan Zafranović, a tu su i potomci Antuna Mardešića koji se 1934. preselio u Prag i ondje otvorio tvornicu ribljih konzervi. Unuk Tonko Mardešić jedan je od najpoznatijih čeških ginekologa, vlasnik poznate klinike za umjetnu oplodnju, koji odlično govori hrvatski. Hrvati se u Češku iseljavaju i u posljednje vrijeme, u sklopu vala odlaska u druge zemlje gdje imaju bolju perspektivu i mnogi ondje vode uspješne karijere, ali još nisu stekli slavu, navodi Lipovac.

Slovačka prava u RH

U razdoblju od osamostaljenja gotovo do trenutka ulaska u Europsku uniju Hrvatska je u odnosu na manjine, te ostvarivanje njihovih prava učinila značajne korake. Definiran je njihov položaj, uspostavljen je zakonski okvir za ostvarivanje manjinskih prava i pristupilo se rješavanju izazova koje generira multietničko društvo. Iako nažalost ne možemo tvrditi, da su sve manjine podjednako lako ili teško realizirale prava koja su im zakonski dana, Slovaci u Hrvatskoj ne nailaze na prepreke, svakako ne one koje bi bile upućene samo prema njihovoj manjinskoj zajednici, navode ravnateljica Slovačkog centra za kulturu Našice, dr. sc. Sandra Kralj Vukšić i dr. sc. Filip Škiljan s Instituta za migracije i narodnosti u radu Slovaci u Hrvatskoj u popisima stanovništva između 1880. i 2011. i perspektiva u istraživanju.

Slovaci po brojnosti naime predstavljaju demografski nerelevantnu nacionalne manjinu u Hrvatskoj, koja je u samostalnu Hrvatsku ušla relativno neorganizirana. Na području ostvarivanja manjinskih prava do danas je ostala relativno ne zahtjevna i neka od svojih prava, kao pravo na uporabu jezika i pisma ne konzumira u dozvoljenom opsegu.

Slovačka manjina relativno je zadovoljna svojim položajem u Hrvatskoj nakon 1991. do danas. Ovoj tvrdnji u prilog, unatoč sveprisutnoj asimilaciji, ide broj Slovaka, koji je relativno stabilan u odnosu na prethodni popis stanovništva.

Ukupna depopulacija i demografsko starenje zahvatile su cijelu Hrvatsku, pa tako i Slavoniju. Pozitivan trend u brojnosti unatoč prisutnoj depopulaciji i asimilaciji bilježe Slovaci u Hrvatskoj, čija je populacija prema podacima popisa stanovništva iz 2011., porasla za 41 osobu u odnosu na popis iz 2001. Slovaci u posljednja dva popisa predstavljaju udio od 0,11 tj. % u ukupnom stanovništvu Hrvatske, te predstavljaju relativno stabilan dio hrvatskog društva u demografskom smislu. Na ostvarenje demografskog rasta, tj. stabilnosti utječe institucionalizacija ove manjine, osnivanje institucija na etničkom principu za potrebe manjine. Pozitivan odjek donijelo je situiranje dvije krovne institucije na područje Slavonije, kao i djelovanje Središnje knjižnice Slovaka upravo na području Hrvatske gdje živi najveći broj Slovaka u Hrvatskoj.

Održanje slovačke nacionalne manjine na istoj statističkoj razini u posljednja dva popisa predstavlja pozitivan primjer. Unatoč tome, u Slavoniji je u odnosu na prošli popis 2011. zabilježeno 24 Slovaka manje, a kada kao statistički pokazatelj uzmemo materinski jezik, nestajanjem kojega nestaje jedan od osnovnih obilježja etniciteta, za očekivati je smanjenje broja Slovaka u nadolazećem razdoblju.

Naime, broj Slovaka prema materinskom jeziku redovito je manji od broja Slovaka deklariranih po nacionalnosti, te bilježi stalni pad. Osim materinjeg jezika, negativan utjecaj na održivost slovačke nacionalne manjine ima prosječna starost Slovaka od 46,1 godine, što je za 5,1 godinu više od ukupnog hrvatskog prosjeka.

Za povoljniji razvoj Slavonije i cijele Hrvatske, čije je stanje demografski izuzetno nepovoljno, nužno je osmisliti strateški plan demografske obnove i zaustavljanje negativnih demografskih procesa. Ostaje vjerovati da će nakon integracije Hrvatske u europsko društvo Slovaci znati ostvariti prosperitet za članove svoje zajednice, te time osigurati da njihovi pripadnici i dalje izjašnjavanju svoju nacionalnu pripadnost, pišu ravnateljica Slovačkog centra za kulturu Našice, dr. sc. Sandra Kralj Vukšić i Filip Škiljan s Instituta za migracije i narodnosti u radu Slovaci u Hrvatskoj u popisima stanovništva između 1880. i 2011. i perspektiva u istraživanju.

*Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora
**Tema je nastala u sklopu Programa za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama Agencije za elektroničke medije

Prvi dio:

https://hrvatska-danas.com/2020/09/28/cesi-i-slovaci-u-hrvatskoj-1-zajednicka-povijest-i-zivot-u-istoj-drzavi-te-mnoge-kulturne-i-politicke-veze/

Treći dio:

https://hrvatska-danas.com/2020/09/30/cesi-i-slovaci-u-hrvatskoj-3-kulturom-i-manjinskim-organiziranjem-za-ocuvanje-jezika-i-tradicije/

Facebook Komentari