Ne šutite: Potisnuta ljutnja može biti simptom depresije

Trauma je riječ koju se povezuje s katastrofalnim događajem: prometnom nesrećom, ratnim iskustvom, zlostavljanjem djece ili žrtvom zločina. Dogodio se ‘aha’ trenutak kad se otkrilo da simptome traume, poput depresije, mogu uzrokovati opetovani slučajevi emocionalnog zanemarivanja. Ono u djetinjstvu postoji u mnogim oblicima i češće je nego što mislimo, prenose 24sata.

Slijedi nekoliko primjera emocionalnog zanemarivanja:

Rachel (8) se bojala ići u školu. Otac joj je u više navrata rekao da se nema čega bojati i da ne smije biti ‘prestrašena mačka’. Tata nije pitao čega se bojala niti je provodio vrijeme pokušavajući razumjeti Rachelin strah sa svoje točke gledišta.
Johnny je majci rekao da mrzi svog malog brata i da mu je žao što se rodio. Sljedeći ga je trenutak omamio snažni šamar po licu. Johnnyju je rečeno da više nikad ne govori tako ružno u svojem bratu.

Barb (12) je zabila pobjednički gol. Sjela je u automobil s osjećajima uzbuđenja, radosti i ponosa prema sebi jer je odigrala sjajnu igru. Njezina majka, umjesto da je svoje oduševljenje uskladila s velikim ponosnim osmijehom, odmah je istaknula ‘ružnu’ mrlju crvenog soka na Barbinoj košulji. Barb je bila shrvana.

Kada se naše emocije negiraju, doživljavamo emocionalni slom. To izaziva bijes, ovisno o tome koliko smo bili mladi kad je emocionalno blokiranje počelo, kao i koliko se često ono događalo.

Postoji još jedan primjer, a to je David koji je odrastao s roditeljima koji su se grozili ’emotivnih epizoda’. Kao dijete, kad je David plakao, rečeno mu je da nema zbog čega biti tužan ili da ‘digne glavu’. Kad se David uplašio, rečeno mu je da prestane biti takva ‘beba’. Kad je bio uzbuđen, rečeno mu je da ohladi. Kad se naljutio na roditelje, izvrijeđali su ga i ostavili ga na miru. Nikad ga nisu pitali: U čemu je problem, kako se osjećaš i jesi li dobro?

David, koji sada ima 30 godina, došao je na terapiju zbog depresije. Krivio je sebe za svoju muku, opisao je privilegirani odgoj s roditeljima koji su mu sve pružali. Pohađao je privatne škole i dobivao velikodušan džeparac, bio je uistinu zahvalan roditeljima na njihovim darovima.

Ubrzo je otkriveno da je dio onoga što je dovelo do njegove depresije sukob između pozitivnih i negativnih osjećaja prema njegovim roditeljima. Teško je potvrđivao svoje osjećaje. Krivnja, inhibicijska emocija, ostavila je njegov bijes, temeljnu emociju, zakopanu i prikrivenu duboko u njemu. Većina ljudi ne shvaća da možemo biti zahvalni roditeljima jer su nam dali život, financijsku sigurnost i svoja žrtvovanja te, istodobno, ljuti na njih što nisu zadovoljili naše emocionalne potrebe. Ovo razumijevanje pomaže nam da prihvatimo naše složene i sukobljene emocionalne svjetove.

Kako je David od tinejdžera odrastao u mladu odraslu osobu, njegova se depresija pogoršavala. To ima smisla jer je njegov bijes i dalje bio suzbijen. Da bi smanjio bijes, um uključuje inhibitorne emocije poput tjeskobe, krivnje i srama, koje djelotvorno sprječavaju bijes. Ali oni također pružaju grozan osjećaj te ​​potkopavaju samopouzdanje i dobrobit. Nadalje, kronično suzbijanje bijesa dovodi do depresije. Energija potrebna za vitalni život i vanjske angažmane preusmjerava se na zadržavanje bijesa kako ne bismo izgubili kontrolu ili ‘poludjeli’.

Jedan od učinkovitih načina za ublažavanje pa čak i za liječenje depresije je oslobađanje ogromnog tereta bijesa. No, kako se to radi?

Portretiranje bijesa tehnika je koja djeluje izuzetno terapeutski. Ukratko, portretiranje bijesa vodi osobu u prepoznavanje bijesa u njezinom tijelu, a ljutnja je obično osjećaj topline, energije i napetosti. Tada, primjećujući i zadržavajući se u fizičkim senzacijama svojstvenim emociji bijesa, pojavljuju se impulsi i slike poput filma. Taj se film odvija u stvarnom vremenu, a osoba sebi dopušta da točno zamisli što bijes želi učiniti onima koji ih povrijede. Na taj se način bijes pojavljuje i izlazi, a simptomi depresije popuštaju.

Ponekad osjećaji krivnje otežavaju potvrđivanje i u potpunosti doživljavanje bijesa. Na početku, kad se David prvi put počeo povezivati ​​sa svojim unutarnjim bijesom, drugi bi kriv dio njega skočio i zaustavio bijes: ‘Ali toliko su učinili za mene. Tako sam zahvalna za sve dobre stvari koje su učinili’.

U današnje vrijeme toliko se naglašava zahvalnost da je važno znati da istovremeno možemo u sebi imati suprotne i oprečne istine. Portretiranje bijesa djeluje jer, kako pokazuju istraživanja, kada je riječ o obradi osjećaja, mozak zapravo ne zna razliku između fantazije i stvarnosti. Zamišljajući što naš bijes želi učiniti, te izvodeći to u fantaziji, omogućuje energiji bijesa da se pojavi i izađe. Nisu više potrebne sile da zaustave taj bijes, pa energija ponovno postaje dostupna za vitalni život. Najbolji dio portretiranja ljutnje je taj što nitko ne strada jer se sve to događa u mašti.

Depresija je tek početak ove priče, a ne kraj. To je simptom koji nam govori da nešto duboko u nama nije kako treba, bilo da se radi o bijesu, strahu ili tuzi. A kada težimo sebi i svojim najdubljim istinama, oporavljamo se i postajemo jači i mudriji. Više se ne trebamo bojati svojih osjećaja, ali ih možemo koristiti zajedno s logikom i razumom kako bismo se suočili sa životnim izazovima i zadovoljili naše najdublje želje i potrebe, piše Psychology Today.

Facebook Komentari