Carla Bruni otkrila je da je spavala s Nicolasom Sarkozyjem na njihovom drugom spoju, dok su princ Harry i Meghan to učinili na trećem, nagovještavaju autori njihove biografije Finding Freedom. No, svaka osoba je drugačija i ima drugačije preferencije. Troje Britanaca opisalo je svoja iskustva, prenose 24sata.
Nikada nisam bila na spoju s nekim s kim nisam prvo spavala. U čemu je poanta? Mogli bi se potpuno razilaziti u krevetu – a onda ćete samo izgubiti večer razgovarajući o nebitnim stvarima – priča Julie Burchill.
Nije da sam bila promiskuitetna, nažalost; udala sam se za velik dio muškaraca s kojima sam imala spolne odnose, stupila sam u odnose s prvim suprugom kao tinejdžerica, a zatim se udala za sljedeća dva. Nikad nisam bila romantična.
Kada čujem kako netko priča o ‘onom pravom’, pomislim na ono što je pokojni Peter Ustinov rekao o prijateljima: ‘Oni nisu nužno ljudi koji vam se najviše sviđaju – to su oni ljudi koji tamo prvi dođu.’
Isto vrijedi i za ljubavnike; prema mom iskustvu, manje se radi o ‘onom pravom’ nego o ‘redoslijedu’. S godinama se probijate kroz red ljudi koji vas privlače, a na kraju završite s onim za kojeg nemate energije da odete. Neki bi život koji sadrži tri braka mogli doživjeti kao neuspjeh – ali sa svakim uzastopnim, koji je trajao pet godina, deset i sada 25 godina, čini mi se da sam na tom putu bila sve bolja u odabiru.
Bi li bilo drugačije da sam čekala? Ne. Kad su pjesnika Johna Betjemana na smrtnoj postelji pitali da li se kaje, odgovorio je: ‘Da – volio bih da sam sam se više seksao’. Ne vjerujem da bi itko ikad poželio da je imao više neugodnih, dosadnih spojeva.
Poput Carle Bruni i Nicolasa Sarkozyja, to je bila ljubav na prvi pogled s pokojnim suprugom Jacquesom, kad smo se sreli na slijepom spoju u New Yorku 1963. godine. Ja sam imala 22, on 38. Jednostavno sam znala dok me vozio oko snijegom prekrivenog Centralnog parka u svom plavom VW Microbusu da je on ‘Taj’. Stoga je možda bilo iznenađujuće što nismo odmah uskočili u krevet čak i nakon toga što me on zaprosio na drugom spoju i ja sam rekla ‘da’ – ispričala je Jeannette Kupfermann.
Zapravo je trebalo puno vremena – otprilike mjesec dana svakodnevnih sastanaka – prije nego što smo to učinili. Oboje smo željeli da to bude baš kako treba, a niti jedan od naših stanova na Manhattanu nije bio baš materijal za ‘ljubavno gnijezdo’. Njegov je stan bio na zapadnoj strani poprskan bojom. Moj je uglavnom bio bez namještaja, jer je sva moja zarada išla za najam, i dijelila sam je s danskim antropologom koji je uvijek bio kod kuće i studirao.
Kad se to napokon dogodilo u pauzi na odmoru na prekrasnoj planini, nakon onih tjedana plesa, susreta s prijateljima, pričanja s roditeljima, kovanja planova, bilo je potpuno u redu i drago mi je što smo čekali.
Danas, kada mnoge žene (i muškarci također) više ili manje smatraju da je seks obvezan nakon jedne večere (ili čak pića), mnogi se ljudi ili čude ‘romantičnosti’ mog iskustva ili mi govore da sam sigurno bila luda što sam prihvatila prošnju, a da uopće ne znamo jesmo li fizički kompatibilni. (Bili smo i ostali u braku 25 godina.)
Također se pitaju kako smo uspjeli izdržati. Niti jedno od nas nije bilo imuno na moć požude. Ali ovo nije bilo danas. Pilula, seks kao oslobođenje, ženska ‘prava’, još se nisu dogodila. Unatoč mitovima iz 1960-ih, nije sve bilo seks, droga i rock’n’roll.
Još sam uvijek imala u glavi majčine riječi ‘muškarac te nikad neće poštovati ako to učiniš’. . . i toga se ne možete tako lako otarasiti. To je značilo da smo svi radije uzimali zdravo za gotovo puno muške pažnje, maženja i pozivnice za večeru, a sve to za samo poljubac za laku noć.
U veljači 1990. pozvao sam moju šeficu na večeru, završili smo u mom malom stanu i, u stvari podgrijani alkoholom i strašću, proveli smo noć zajedno, ispričao je Brian Viner.
Jane nije bila baš moj šef, ali bila je nekoliko karika dalje u zapovjednom lancu. Bio sam novopečeni izvjestitelj u lokalnim novinama, ona je bila zamjenica urednika vijesti. U ponedjeljak ujutro morao sam sjediti za njezinim stolom gdje je dijelila tjedne zadatke. Otprilike u petom tjednu, dok mi je rekla da pokrivam sljedeći sastanak vijeća za stanovanje, riječi koje ne bi zvučale seksi čak ni iz usta Marilyn Monroe, shvatio sam da joj se sviđam.
Nekoliko mjeseci zasjedanja odbora za stanovanje prolazilo je, vrlo sporo. Ako sam joj se sviđao, zašto me tjerala da gotovo nepodnošljive utorke provodim u gradskoj vijećnici Camden? S druge strane, osjetio sam nešto električne energije među nama, tek otprilike dovoljno za napajanje prigušene žarulje, ali definitivno je bila tamo.
Pa sam je pozvao da izađe i ona je rekla da. Večerali smo, previše vina, i to je bilo to. Samo što nije. Imala je slobodan dan i iskoristila ga sutradan. Kad se vratila, sve je bilo uobičajeno. Morao sam je slijediti do pošte u vrijeme ručka kako bih pitao što se, ili nije, dogodilo između nas. Rekla je da je to komplicirano, da ne želi uredsku romansu, možemo li zasad biti prijatelji?
Oboje smo se iz različitih razloga osjećali da je seks na prvom spoju bio greška. Ali onda je napustila novine da se pridruži BBC-u i, time ohrabren, ponovno sam je pozvao na spoj. Nismo spavali zajedno te noći, što je u izvjesnom smislu činilo da je to više poput vjerodostojnog spoja, premda smo nekoliko noći kasnije opet završili u krevetu.
Sad smo u sretnom braku gotovo 28 godina i imamo troje djece, od kojih niti jedno nije ime dobilo ni po kome u odboru za stanovanje Vijeća Camden 1990. godine.
